Ja sam Gospodin tvoj Bog: čuj moj glas. (Ps 81: 11,9)
Nekoliko koraka moramo slijediti ako želimo naučiti čuti Božji glas – većini od njih vrlo osnovni, vrlo jednostavan – a ipak često ne slijedimo ove osnovne, jednostavne korake, jer nam se nalaze upute previše osnovno i jednostavno. Čak se može činiti kao da smo to “već isprobali.” Pa pogledajmo ove korake malo pomnije i vidimo možemo li precizno prilagoditi svoj sluh.
Prvi korak u mogućnosti čuti Božji glas je da moramo ući u njegovu prisutnost. Kako? Davanjem Boga pohvale i hvala. Zahvaljujući Bogu na dobrim stvarima koje nam daje je rijetka praksa ovih dana; Većinu vremena zaboravljamo koliko smo očajnički trebali dobiti stvar koju smo dobili samo pet minuta prije nego što je bila naša. Što se događa nakon što stvari idu onako kako smo se nadali? Izlazimo svoj veseli put, zaboravljajući da su stvari lako mogle proći u suprotnom smjeru. Kao i devet gubavca koje je Isus izliječio, uzimamo ono što nam daje bez riječi zahvalnosti.
U ovom digitalnom dobu mnoge djece danas više ne učiju davno izgubljenu umjetnost slanja poštanskih bilješki (oni čak ni ne znaju kako pravilno riješiti omotnicu!). I sramota je. Jer koliko god zahvalna napomena može osmjehnuti na lice primatelja, ta zahvalnica ima mnogo važnije svrhe podučavanja djece da budu zahvalan. Upućivanje djece da kažu “hvala” ne radi se samo o tome da se usane u pristojni maniri. To ih obučava da uđu u Božju prisutnost.
Sada je stvar “hvala” što, iako je kontingent od nas loše obrazovan u umjetnosti pokazivanja zahvalnosti za darove, mnogi od nas nisu. Kad se dogodi nešto radosno ili uzbudljivo, prve riječi s naših usana su: “Hvala, Isuse!” I svakako, Isus je i sretan zbog naše vrtoglavice, kao i zadovoljan našom radošću. Raduje se s nama! Ali kad nam se dogode dobre stvari, to uglavnom nije vrijeme kada ne možemo čuti Božji glas. Tijekom vremena kada se čini da je Bog odgovorio na naše molitve točno onako kako smo se nadali da će, naša vjera, ako ništa drugo, dobiti “pojačanje”.
Upravo u vrijeme suđenja dovodimo u pitanje našu sposobnost da ga čujemo. I ovdje leži srž zašto “osnovni” i “jednostavni” više nisu tako očigledni. Da bismo vjerovali, moramo naučiti zahvaliti Bogu ne samo na stvarima koje volimo, već i na stvarima koje mi ne. Tko bi to želio učiniti? Apsolutno nitko. Zbog čega je takva zahvalnost tako moćan čin povjerenja. Reći “hvala” za stvari koje nam se ne sviđaju isto je kao i reći Bogu koje imamo siguran Povjerenje da se brine za nas, da ima plan i da nam nikada neće dopustiti našu patnju, osim ako nije namjeravao izvući veće dobro iz toga. Ako se Isus zahvaljuje na stvarima koje volimo, ulazi u nas u njegovu prisutnost, onda mu zahvaljujemo na stvarima koje nas ne sjedi u krilu.
Ali što onda? Uostalom, kad patimo, to jest najteži moliti. Ne možemo razmišljati, ne možemo čitati, ne možemo govoriti. Čini se da sve što možemo učiniti je samo sjediti. Što je bolno, ali i sjajan.
Budite mirni i znajte da sam Bog. (Ps 46:10)
“Sjediti tamo” i “ne raditi ništa” upravo je ono što nas dovodi do drugog koraka: prigušivanje vanjske strane kako bi naš unutrašnjost mogla primiti njegovu riječ. Molitva nije ništa drugo do komunikacija srca, a u govoru Duha nije potrebna nijedna riječi, niti mogu adekvatno obuhvatiti ono što nam Otac ima reći. Jedina riječ koju Gospodin mora komunicirati s nama, na kraju, jest ljubavi patnja daje našim srcem da se rastežu i proširimo u sposobnosti da ljubavlju kao ništa drugo.
Zahvalnost i molitva dva su načina na koje naučimo slušati Božji glas, ali postoji i još jedan vrlo osnovni, vrlo jednostavan, vrlo očit način da čujemo njegov glas. . . Tako jednostavno i očito, u stvari, da se čini da ne bi “uspjelo”. Obiteljska Biblija često je prikupljala prašinu na našim noćnim ormarima, s pogrešnim uvjerenjem da je sve što je tamo sastavljanje legendi i priča koje je davno napisao drevni narod. Koja je svrha u ponovnim čitanjima priča koje smo već bezbroj puta čuli na masi? Poanta je sljedeća: “Riječ Božja je živi i učinkovita … i sposobna je razaznati razmišljanja i misli srca” (Heb 4,12). Drugim riječima, Sveto pismo nam ne govori samo o onome što se dogodilo zatim; To nam govori što se događa sada.
Povijesni prikaz onoga što se dogodilo u prošlosti dio je koji nam se može činiti kao da smo ga čuli “bezbroj puta prije”, ali priča o onome što se događa sada je uvijek svježa i uvijek aktualna, pa svaki put kad čitamo iste riječi, naš Otac na nebu će nas nešto naučiti nečemu novi. Izvještaj Isusovog života tada će zaživiti za nas; Pokupit ćemo detalje koje smo se zakleli da nikada prije nismo čuli; I naučit će nas nečemu o tome kako se nositi s vlastitim osobnim poteškoćama, kako živjeti svoj život sada. Otkrit ćemo da je Pismo zaista jedino čitanje koje nam je ikada potrebno, kao što je to bilo za svetu Tereziju od Lisieuxa.
Konačno, jednom kad smo naučili slušati Božji glas ulazeći u njegovu prisutnost s pohvalom i hvala, tražeći ga u tišini naših srca i čuvši njegovu opipljivu riječ u Svetom pismu. . . Nakon nekog vremena samo znamo kako zvuči naš tata. Prepoznajemo njegov glas, baš kao i ovce koje prepoznaju glas svog pastira. Naš pastir ima jedno krajnje različito karakteristično za njegov glas: on obnavlja mir u naša srca, čak i kad nam je možda teško čuti njegove riječi.
Glas pastira potiče nas i podiže nas, čak i usred zabrinjavajućih okolnosti. A kad možemo naučiti prepoznati njegov glas u molitvi i Svetom pismu, počinjemo ga učiti prepoznati u sve: U knjigama koje čitamo, u programima koje gledamo, u prijateljima – i strancima – koji razgovaraju s nama. Naučimo razlikovati tko je njegov glasnik mjerom mira s kojom nas ispunjavaju njihove riječi, one koji nas podsjećaju da je sve što nas zadesi u životu pod providnoj brigom oca, te će na kraju raditi na kraju.
Napomena autora: Odlomak iz Sigurno utočište: biblijski odraz za srce i dom (Liturgijska sezona korizme). Za kupnju, posjetite Amazon ili Dostupne su i katoličke tvrtke, gdje su dostupne i sve ostale sveske koji su trenutno u tisku.
Fotografirati Natpis na Razdvojiti
