Misterija Velike subote govori nam je da je sam Bog marširao kroz vrata smrti, puštajući nas iz stanja ropstva koju nikada nismo stvorili da moramo izdržati.
Što je vjera? Postoji li negdje rečenica koja će je sažeti za nas? To je bilo pitanje koje je mladi njemački svećenik i profesor po imenu Joseph Ratzinger stavio svojim studentima u ljeto 1967. godine. Rezultat je bio niz predavanja koja je postala Uvod u kršćanstvodjelo toliko očaravajuće da ga je na snagu svog argumenta budući svetac po imenu pape Pavla VI praktički natjerao na biskupa na licu mjesta, pokrećući niz povišenja koje bi se događale u njegov postajući papa.
Iako ne mogu govoriti za druge o utjecaju koji je knjiga imala na njihov život, reći ću da je to sigurno stvorila veliku promjenu mora u mom. Natjerao me da preuzmem ozbiljnu studiju katoličke teologije, koja mi, za sav novac koji to nisam zaradio, ipak nije doveo kraj obogaćivanja i radosti. Što me je tako oduševilo knjizi i njegovom autoru? Čudno je da je to bio jedan odjeljak, koji se sastojao od samo osam stranica, u kojem opisuje događaj Kristova porijekla u pakao, vjerojatno najdublju i najmračniju misteriju vjere, smještenog točno u srcu vjerovanja.
Dakle, zakovanost je bila izvedba koju se nikad nisam sasvim oporavio. U stvari, o tome sam se pitao i pisao od tada, uključujući disertaciju iz Angelicuma, kasnije je upao u knjigu koju je iznio Ignatius Press pod nazivom Patnja ljubavi: Kristovo spuštanje u pakao ljudskog beznađa. Slijedili su eseji i predavanja, postajući nešto od vikend industrije. Esej koji sada čitate još je jedan slučaj mog angažmana s temom.
Kakva je onda ta misterija, koju nazivamo Veliki subota? To je blagdan koji u petak pada između Kristove smrti i njegovog porasta u nedjelju. I ne kreću se prebrzo od jednog na drugi, da ne propustite sve što se događa između. Glazba Velike subote je dolorna i mračna, ali note treba reproducirati.
To je dan u kojem je Bog mrtav. To nije puka interluda između dva znatno više posljedična događaja. Nije događaj samo u prošlosti, budući da je kodificiran u službenim vjerovanjima, već onaj koji se događa i sada, noseći nepogrešivu prijavu za naše dobi. Kako tako? Jer, kaže Ratzinger, to izražava “neusporedivo iskustvo našeg doba … da Bog jednostavno odsutan, da ga grob sakriva, da se više ne budi, više ne govori … Božje spuštanje u mutivnost, u mračnu tišinu odsutnog.”
Božja smrt. Nije bilo potrebno da nam Nietzsche to kaže ili da su svi ostali kultivirani preziri religije potpisao osmrtnicu. Crkva je to znala mnogo prije nego što je postalo modno objaviti svoju prolazak. Crkva ga je proglasila mrtvim. U stvari, ona pruža svečano liturgijski izraz činjenice svake godine kada, nakon poštivanja Velikog petka, ispraznila je sve tabernakele kršćanstva. Sigurno, najizrazitije svjedočanstvo da Bog nema, proglašen nestalim iz svijeta, ni ovdje ni tamo, jer je, jednostavno, mrtav.
To je najčudnije srodstvo koje se može zamisliti, zar ne, između nas i Boga? Evo nas, zatvorenih zajedno, usred tišine jedne duge i naizgled beskrajne Savete subote. Istodobno, međutim, to je najdublje utjeha srodstva od svih. Jer ono što potvrđuje jest činjenica, tako misteriozno izvedena od dubine Kristova putovanja u ponor, ta tišina također može biti spasila. Da Bog nije samo riječ koja govori, već i ona koja je u svom riječi bez riječi u tišini pogodio bilješku glavne solidarnosti sa svima koji šute. Tihi jer su i oni mrtvi.
“Ne postoji samo razumljiva riječ koja nam dolazi”, inzistira on, “već i tiha, nepristupačna, nerazumljiva i nerazumljiva tla koja nas izmiče.” To je, doista, u toj tišini ugrađena milost i istina, usred Božjeg prikrivanja, baš kao što se tako potpuno skriva u euharistiji, noseći svoju prerušavanje ispod nesreća od kruha, vode i vina.
“Tek kad smo ga doživjeli kao tišinu”, nastavlja, “da se možemo nadati da ćemo čuti njegov govor, koji izlazi iz šutnje.” Govor je hranio i ojačao tom samo tišinom. A gdje počinje tišina? Počinje ni na jednom drugom mjestu osim križa, nepogrešivo je čuo u smrti koja slijedi na groznom kriku napuštanja: “Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio?” Ovdje je Krist koji naš brat poziva, iz dubine čežnje možemo jedva zamisliti; Ne za sebe, već za oca, koji je naizgled povukao svoju prisutnost.
“Nakon ovoga”, pita Ratzinger, “trebamo li još uvijek pitati kakva molitva u našem satu tame mora biti? Može li to biti išta drugo osim krika od dubine u društvu s Gospodinom, koji je” spustio u pakao “, koji je uspostavio bliskost Boga usred napuštanja Boga?” Koji se ne samo ponudio da dijeli u boli da moramo umrijeti, to strah od tijela i duše koji nas čekaju sve, već je spreman čak i dijeliti u našem Biti mrtavNaš preostali u smrti, druženje neupitne intimnosti i ljubavi.
Evo što znam i što mi vjera govori da svi najgori trebamo znati: da će, ako je došlo do noći, tama s kojom ćemo se prisiliti suočiti se, mjesto na kojem nam nikada neće stići uvjerljivi glas, vrata kroz koja svi moramo proći sami, a onda to nije svjetski Krist da nas je otkupio i spasio.
Ono što nam govori misterija Velike subote i na kojoj ovise sve certidude naše vjere, jest da je sam Bog, u obliku raspetog sina, marširao kroz kapiju i grobnu smrt, spuštajući se u onu konačnu usamljenost na koju nas je grijeh osudio kako bismo nas oslobodili iz svih paklenih veza kojih nas ne moramo, koji nam ne biti, mi ne moramo iznijeti iz države.
“Pakao je na taj način prevladao”, piše Ratzinger, zahvaljujući dobrim vijestima koje je Krist donio, “jer postoji život usred smrti, jer ljubav u njemu prebiva.”
Smrt, kao što će pjesnik Donne uslijediti podsjećajući na smrt da nema razloga biti ponosan: “Smrt, umriješ.”
