Misa večere Gospodnje u konkatedrali
OSIJEK (TU) – AUDIO – Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak, 17. travnja 2025. u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić te je oprao noge dvanaestorici očeva ovogodišnjih prvopričesnika. U koncelebraciji je bio domaći župnik Matej Glavica, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Marko Obradović i domaći župni vikar Domagoj Brkić.
Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Đuro prisutne je vjernike potaknuo: „Sjedinjujemo se duhom s Isusom i njegovim učenicima koji su oko njega za stolom. To je Isusova posljednja večera i on u tom trenutku prije smrti ostavlja im svoju oporuku: ostavlja njima i nama zapovijed ljubavi… Isus te svete večeri ustanovljuje sakrament euharistije i ustanovljuje sakrament svetoga reda – svećeništvo. Ovo činite meni na 
spomen! Ljubite se međusobno, hranite se euharistijskim kruhom sebedarja i svoj život stavite u službu ljubavi.“
Euharistijska gozba početak je Crkve
U svojoj homiliji đakovačko-osječki nadbiskup rekao je kako je euharistijska gozba početak Crkve te pojasnio: 
„Oni koji blaguju od istoga kruha i vina, koji simboliziraju Isusovo tijelo i krv, postaju jedno. U euharistiji se ljudi povezuju s Isusom i u Isusu Kristu se međusobno povezuju. Tu je oblikovana prva Crkva i u slavlju euharistije se trajno kroz povijest rađa Crkva. To je za prve kršćane bilo duboko i veoma snažno iskustvo: u svetoj gozbi su Židovi i pogani-Grci, muško i žensko, siromah i bogataš, gospodari i robovi postajali međusobno jedno. 
Osjetili su da su među onima koji zajedno slave euharistiju, koji primaju Isusovo tijelo i piju njegovu krv, srušene sve društvene, socijalne, rasne, kulturne i jezične barijere i razlike. Oni koji zajedno slave euharistiju postaju u Kristu Isusu jedno. Tako je Posljednja večera Velikoga četvrtka mjesto na kojemu crkvena zajednica slavi svoj pravi temelj: Sam Isus Krist je spona koja 
međusobno povezuje ljude. To je božanska spona koja trajno kroz povijest međusobno sjedinjuje najrazličitije ljude.“
Naglašavajući da „Crkva slavi euharistiju, ali se Crkva i istodobno rađa za euharistijskim stolom“, nadbiskup je pojasnio: „Isus kojega primamo postaje naše nadahnuće i naša pokretačka snaga. On nas 
suobličava sebi. Euharistija tako donosi novost u naš život, ona nas mijenja i postaje kriterijem vrednovanja svih naših osobnih, ali i društvenih odnosa. Isus u stvari postaje kriterij našeg gledanja na druge ljude i na stvarnost oko nas.“
U duhu prignimo svoja koljena…
Osvrćući se na evanđeoski ulomak o Isusovom pranju nogu učenicima, nadbiskup Đuro je rekao: „Isus je u svome životu nošen ljubavlju postao rob. Prignuo se do čovjeka, do u prašinu njegovih nogu. A cilj njegova života bio je očistiti i ozdraviti čovjeka.“ Pojasnio je da „Tko vjeruje u Isusa, nad njim ovaj svijet više nema nikakve vlasti, za njega ne vrijede mjerila ovoga svijeta. Tko vjeruje u Isusa i koga on očisti, taj neće 
biti više uprljan svjetskim igrama moći, intrigama i neumjerenim težnjama. Pranje nogu za Isusa je znak njegova predstojećega djela ljubavi, njegove smrti na križu“. Upućujući da se Isus na križu prigiba najdublje k nama ljudima – do u prašinu smrti, nadbiskup Hranić je naglasio: „Na križu dodiruje naše noge i pere ih. Noge su slika našega odnosa prema svijetu. Njima stupamo u svijet i prljamo se. Isus nas dodiruje na 
svjetovnome mjestu, da nas oslobodi vlasti svijeta. Ali noge su i najranjivije mjesto. Budući da se u Isusovo vrijeme normalno nisu nosile sandale, noge se često pri hodu ozlijedilo. Rob je tražio rane po nogama i utrljao ih uljem da ih ozdravi. Isus u svojoj smrti na križu dodiruje naše rane i ozdravlja ih svojom ljubavlju. Naše najranjivije mjesto jest smrt. Mi smo smrtni, krhki, prolazni. Isus nas svojom smrću na križu ozdravlja od naše smrtne rane. I čisti nas od svega što nas prlja.“
Na kraju homilije nadbiskup Hranić je poručio: „Gestom pranja nogu Isus poziva, nas, svoje učenike na novo ponašanje. Pristupimo sada, pranju nogu i na taj način svi očitujmo u duhu svoju želju i spremnost da jedni drugima iskazujemo bračnu, 
obiteljsku, prijateljsku ljubav i služenje. U duhu prignimo svoja koljena do stopala svoje žene, svoga muža. Poljubimo u duhu njega, nju – njegove/njezine rane i slabosti. Prihvatimo jedni druge. Večeras se obnavljamo Kristovom ljubavlju slaveći euharistiju kako bi moj muž, moja žena, moji prijatelji, poslovne kolege, onaj koji me povrijedio, onaj kojega sam smatrao teškim – iz mojih postupaka, iz moga odnosa 
prema njemu/njoj, shvatio i osjetio se prihvaćen, besprijekoran, voljen i čist.“
Uslijedio je obred pranja nogu tijekom kojega su djeca na poseban način promatrala kako nadbiskup pere noge njihovim očevima. Svi pripravni vjernici pričest su primili pod obje prilike, a zatim je, na kraju misnoga slavlja Presveti Oltarski Sakrament prenesen na sporedni oltar. Broj vjernici ostali su na Getsemanskoj uri – jednosatnom bdjenju koje su animirali mladi konkatedralne župe pod vodstvom župnog vikara Brkića. M. Kuveždanin
