Zagrebačka nadbiskupija – Homilija biskupa Šaška u Misi večere Gospodnje

Liturgijska čitanja:
Izl 12, 1-8; Ps 115; 1Kor 11, 23-26; Iv 13, 1-15

 
 
Dragi kardinale Josipe, nadbiskupe Dražene i biskupe Mijo,
braćo prezbiteri i đakone, drage sestre redovnice i bogoslovi;
draga braćo i sestre u otajstvu euharistije!
 
1. Lijepo je rečeno: Kada čovjek voli, čini božanske geste. Kada Bog voli, čini geste prepune ljudskosti. To nam je i večeras razvidno i darovano u Isusovoj gesti pranja nogu uz riječi izrečene Petru: “Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.”

Isus se predaje u smrt da bi bio sa mnom i bio poput mene, da bi bio s nama, nama jednak; da bi nam očitovao i darovao ljubav; da bismo mi mogli biti s njime, svojim Bogom i Gospodinom, i ostati u njemu kao dionici božanskoga života. To je euharistija. U njoj molimo da se kao pričesnici Kristova Tijela i Krvi napunimo nebeskim blagoslovom i milošću (usp. Prva euharistijska molitva).

Osim toga, u večerašnjoj naviještenoj Božjoj riječi odjekuju: sloboda, spasenje, savez s Bogom i pouzdanje u njega. Svaki od odlomaka, kao i Psalam prožeti su vjerničkom nadom: susrećemo ju u pripremi za noć Izlaska iz ropstva; u psalamskoj zahvalnosti; u predaji euharistije apostola Pavla; u Isusovu primjeru poniznosti i služenja.
 
2. Braćo i sestre, okupljeni smo u zajedništvo jedinstvenoga slavlja euharistije u kojemu lakše prepoznajemo ‘otajstvene koordinate’, vječnost koja je postala našim vremenom i prostorom.

U ovome času i u ovome konkretnom prostoru naša se zajednica proteže od ulaza do oltara, točnije do lika Krista Svevladara, na osi važnoj za ovu Jubilejsku godinu pozornu prema kršćanskoj nadi, osobito prepoznatljivoj u povezivanju: krstionice, raspela i oltara.

U nekoliko sam već navrata ovdje isticao da smo blagoslovljeni prisutnošću pojedinih spomen-predmeta kojima pristupamo s doličnim poštovanjem te nam tako mogu postati novim nadahnućem, utjehom i ohrabrenjem.
Ova replika Višeslavove krstionice uistinu je više od replike, baš kao i ovo raspelo, koje ćemo sutra, u obredu klanjanja križu otkrivati u ritmu otajstva svoje združenosti u Kristovoj muci. I krstionica i raspelo postali su ‘izvornikom’ ljepote jedne euharistije, one naime koju je 1994. sv. Ivan Pavao II. predvodio na zagrebačkome Hipodromu.

Svaki put kad joj se približim sjetim se da je upravo nad njom bila oltarna ploča, da je upravo nad njom taj Božji čovjek komu nikada dovoljno kao Crkva i narod nećemo moći zahvaliti, izgovarao euharistijsku molitvu, moleći s nama, da budemo nahranjeni hranom vječnosti, utjehom i nadom u zemaljskim nesigurnostima.

Ovo raspelo bilo je oltarno raspelo nad tom istom krstionicom.
 
3. I dok sam ranije, s vijenca krstionice, isticao prvu rečenicu koja govori o vrelu koje prima nemoćne da bi vratilo prosvijetljene, večeras skrećem pozornost na drugu u kojoj piše da se u tome vrelu ljudi čiste od svojih grijeha/opačina, da bi postali kršćanima, točnije da bi postali “christicole”, kristoliki, kristonosci (Hic expiant scelera sua […] ut efficiantur christicole.).

U svakoj euharistijskoj molitvi nalazi se isti neizostavan sadržaj euharistije: mi po pričesti, po Kristovu tijelu i krvi postajemo njegovo Tijelo, vidljivost Krista, “jedno tijelo i jedan duh”, a apostol Pavao dodaje: “kao što smo i pozvani na jednu nadu svog poziva”! (usp. Ef 4, 4 i Treća euharistijska molitva)

Osjetio sam poticaj da vas večeras pozovem na razmatranje euharistijskoga dara kao vrela nade i to snagom krštenja po kojemu postajemo kristoliki. Euharistija je najizvrsnije vrelo nade. Rečeno još točnije i punije – vrelo pouzdanja i snaga ufanja.
 
4. Ističem to zbog toga, jer primjećujemo da je kršćanska nada prilično nepoznata, da ju i sami vjernici lako pomiješaju s ‘optimizmom’.

Stoga je vrijedno najprije tu nadu koja nam je darovana krštenjem prepoznati, možda ju trebamo tek otkriti u sebi i moliti Gospodina da ju oživi. No, osim toga osobnoga pristupa, potrebno je u našemu kršćanskom životu i u zajedništvu Crkve uspostaviti nužno ravnovjesje između vjere, nade i ljubavi.

Ako ne govorimo o nadi, o pouzdanju u Boga, i ne pristupamo mu na ispravan način, tada zaboravljamo ili zanemarujemo bitan kršćanski sadržaj, jednako bitan kao da zanemarujemo ili iskrivljujemo vjeru ili ljubav.

Sveti Pavao govori o Kristu, našoj nadi (usp. 1Tim 1, 1). Govori tako jer misli na vječni život koji nam je već darovan u krštenju i koji vodi prema ispunjenju. Baš je radi toga važno uvidjeti posebnost kršćanske nade. Ako tu posebnost ne poznajemo, teško ju možemo zavoljeti; ako ju ne volimo, postajemo stidljivi do te mjere da o njoj ne govorimo, a još manje o vječnome životu. Eto poveznice sa svetopisamskim izrijekom da nada ne postiđuje. Ako se stidimo kršćanske nade, onda to i nije nada.
 
5. Svakako je važno paziti da u Crkvi ne izblijedi govor o nadi , tim više jer se u društvenome životu diljem svijeta – suočenom s ratovima, nasiljem, prirodnim nepogodama, gospodarskim nesigurnostima – na jedan ili drugi način često govori o nadi. Zbog toga smo pozvani razlučivati kršćansku nadu od ostalih nadanja. U društvu je to redovito poticanje da se u nečemu ne posustane, nego ustraje, da se ne klone duhom.

No, takvo viđenje nade, koje susrećemo i među nama kršćanima, zapravo je pogansko, nekršćansko viđenje. Ako u prvi plan stavimo sva zla s kojima se ljudi suočavaju i iz toga pokušavamo izvući nadu, vraćamo se na poganski mit o Pandori. To nipošto nije kršćanski pristup.

Kršćansko nadanje, ufanje, pouzdanje, ne nastaje zbog toga jer postoje ratovi, nasilje, bolesti, trpljenja… Bilo Stari, bilo Novi zavjet očituju da je vjernička nada bitno drukčija od nekršćanske, poganske, koja polazi od dramatičnih okolnosti te u nadi ne vidi ništa drugo nego zadnji dar, koji ostaje zatvoren kada se spusti poklopac ‘Pandorine kutije’.
 
6. Uostalom, zar toliko puta ne čujemo rečenicu: nada umire posljednja, što također nije kršćanski pogled. Tu je polazište umiranje, umiranje koje vlada vlada svime. Sjetimo se da mi kršćani ‘Hvalospjevom ljubavi’ kažemo  nešto sasvim drugo. Nakon svega, ostaju: vjera, ufanje i ljubav (1Kor 13, 13). Tu je polazište život, a ne umiranje!

Kršćanska nada, ufanje, sposobnost je gledati budućnost znajući da nas Bog ne napušta, ne ostavlja same; kršćanska nada je ponajprije pouzdanje, snaga sigurnosti da je Krist pobijedio zlo i smrt; da nam je darovana snaga dobra ključ s pomoću kojega živimo i otajstvo zla i trpljenja. Ne radi se, dakle, o prepuštanju nekoj utopijskoj budućnosti, nego o zauzimanju u izgrađivanju i življenju sadašnjosti, usprkos poteškoćama, u svjetlu sigurnosti u Kristovu prisutnost i njegovu pobjedu.

Dodajem tomu da u istini vjere da je Krist, raspeti i uskrsnuli, naša nada shvaćamo zašto nisu isto kršćanska nada i optimizam. Vjerujem da je razliku najlakše uočiti u tome da optimizam stvara dojam da u životu ne postoji ni dvojba, ni malodušje, ni protivštine, ni snaga zla, zbog čega se obično rabi rečenica: Sve će biti dobro.

Kada to kaže uvjereni kršćanin, pouzdaje se u Boga koji je Gospodar povijesti, izvor života i darivatelj vječnosti. Kada to kaže takozvani optimist koji ne računa s Bogom, onda i sebe i druge uvjerava da će se sve odvijati na najpovoljniji način, ali bez stvarnoga uporišta, jer smrtan čovjek ne može posjedovati ni dati takva jamstva. Uostalom, opovrgava ga sam život, isprepleten radostima i bolima.

Temeljna je razlika u zatvorenosti u prolazno, odnosno u otvorenosti Božjoj providnosti. Pred svaku ideologiju, kao provjeru, važno je staviti dva pitanja: ono o otajstvu života i drugo, o otajstvu smrti. Bez otvorenosti neprolaznomu nijedna ideologija nema odgovora.

Za optimista i pesimista vrijeme je zatvoreno, definirano, kao da se sve treba događati po nekoj predodređenosti i nepromjenjivoj matrici koja je čovjeku jasna. Zapravo se radi o vrsti samozavaravanja i izbjegavanja istinskih pitanja te o isključivanju dara slobode. Optimisti ne računaju s nepredvidivim, čovjeku nespoznatljivim i ne računaju s novošću.
 
7. Braćo i sestre, danas nam je, umjesto varavoga optimizma, potrebna nada, nada usmjerena prema novosti iz ljudske ograničenosti, iz ljudske stvorenosti i čežnje za puninom. Tu leži i temeljni razlog zašto Sveto pismo nikada ne govori o boljemu svijetu, nego o novome svijetu.

Kršćanska nada je traženje odgovora na čežnju koju u sebi ima svako ljudsko biće; ona je otvorenost novomu, hod prema onome što nas nadilazi, onkraj prolaznoga. Takva nada dopušta izbjeći logiku prolaznosti, završetka u ništavilu i besmislu.

Nada je u Kristovu daru pranja nogu, u gesti koja sažima navještaj o žrtvi na križu – imati udjela u Kristovu božanstvu. Tako se večeras osovina našega zajedništva ovdje protegnula između vode krštenja i vode iz Kristova praonika; vode i krvi s tijela raspetoga Krista i Tijela i Krvi s oltara, da bismo bili kristoliki, christicole.

Tu neobičnu riječ tvori glagol colere, onaj isti od kojega dolazi riječ kultura. Lako je iz toga vidjeti na čemu je građena i na čemu trebamo graditi kršćansku kulturu, kulturu koja je ispunjena nadom i vječnošću. Bez te kulture svijet postaje grub, nasilan, izgubljen u zatvorenosti u zemaljsko, bez nade i oduševljenja, prepušten silnicima svake vrste.

U obredu pranja nogu pjesma koja prati zvuk protjecanja vode pjeva: Ubi caritas et amor Deus ibi est – Gdje je ljubav, ljubav prava, ondje je i Bog. Mi smo u krštenju zaodjeveni u Krista, postali smo jedno s Kristom. To iznova, još dublje, živimo u euharistiji.

Utječući se zagovoru predivnih uzora koji nam također u ovome prostoru snažno govore o pouzdanju – Blaženoj Djevici Mariji i blaženomu Alojziju Stepincu – gradimo kulturu nade puni pouzdanja u Gospodina, uvijek spremni – kako piše apostol Petar – na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama (usp. 1Pt 3, 15).

Amen.