Znam da svi imaju loše dane na poslu, a možda bih trebao zatvoriti usta jer sam učitelj i stojim mjesec dana daleko od ljeta iz učionice, ali nedavno sam osjetio potrebu za bijesom. Čak i nakon predavanja u srednjoj školi šest godina, nekoliko dana još uvijek me preplavljuju raznolikost zadataka na mene.
Obavezno planirajte dobre lekcije, ali potom provedite dvostruko više vremena uklapajući lekciju u pravilan plan lekcije kako bi administracija mogla odmah smjestiti u ormar za odlaganje. Ne zaboravite doći do svih različitih učenika u vašem razredu, a također napisati pojedinačne zadatke za trojicu učenika koji su tjednima odsutni zbog pitanja o kojima ne znate ništa. Koristite tehnologiju, ali ne previše. Budite lijepi prema svojim učenicima, ali ne previše ljubazni. Obavezno dodijelite kreativne projekte i procjene, ali također provjerite jesu li vaši studenti postigli visoke rezultate na standardiziranim testovima.
Priredio sam se dobru, staromodnu zabavu i razmišljao, Ne zaslužujem ovo. Zaista ne zaslužujem da me zamoli da radim deset stvari koje nisu dio mog opisa posla i zbog kojih nisam kompenzirana. Ne zaslužujem biti mikroparan. Ne zaslužujem da me traže da budu odgovorni za ove studente na tako intenzivan način. Ne zaslužujem ovo.
Tada sam shvatio. Stvarno to ne zaslužujem. Ne zaslužujem biti osoba koja postavlja ton za dječji dan u domaćem prostoru. Ne zaslužujem da budem osoba kojoj studenti dolaze na uvjeravanje kad sumnjaju u Boga. Ne zaslužujem biti taj koji će pomoći djetetu da radi kroz razvod svojih roditelja. Ne zaslužujem priliku da stanem zajedno sa svojim učenicima u njihovim borbama i postignućima. Ne zaslužujem dijeliti njihove pobjede na terenu ili njihove talente na pozornici. Ipak, tu sam: U učionici, u dvoranama, na strani i na sjedalima.
Kad razmišljam o svom zvanju učitelja, razmišljam o velikoj komisiji. Razmišljam o Isusovoj zapovijedi u Matejevom evanđelju da nauči druge da se pokore svemu što je zapovijedao, a njegova najveća zapovijed bila je voljeti. Ta je komisija privilegija, ali dolazi s troškovima. Trošak ljubavi je pražnjenje sebe. Biti učitelj je križ. To znači raditi više nego što trebate, to znači biti poslušan, to znači biti sluga, a znači i žrtvovanje. To je teret, a mnogo puta se obeshrabruje i želim to opteretiti. U onim vremenima se sjećam da je, iako je križ, to i dar. To je dar za podizanje učenikovog duha. Čast mi je biti dio nečijih postignuća. Radost je prijeći dodatni kilometar čak i radi jedne osobe.
Biti učitelj težak je, nevjerojatan blagoslov, a ja to ne zaslužujem.
