Zagrebačka nadbiskupija – Homilija biskupa Šaška prigodom korizmenog susreta hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata

Uvod u pobožnost Križnoga puta (»S nadom na putu prema Golgoti«):
 
Draga braćo i sestre u ljubavi nebeskoga Oca,
u Kristu, našoj nadi i spasenju,
u Duhu Svetome, našoj utjesi i obrani!

Ponovno smo zajedno na korizmeni petak, dragi hrvatski branitelji, osobito dragovoljci, veterani 148. brigade Hrvatske vojske, pripadnici Hrvatske vojske i policije; drage udovice, majke, očevi, djeco, članovi obitelji hrvatskih branitelja i svi stradalnici u srpskome ratnom nasilju nad hrvatskom domovinom.

Po muci i smrti svoga Sina, Bog nam je pokazao svoje milosrđe u otajstvu križa. Gledajući križ, živimo spomen Kristove ljubavi prema Crkvi, Zaručnici. Pozdravljajući križ, spominjemo se Krista koji je svojom krvlju uklonio zid podjele i od svih naroda stvorio jedan Božji narod. Klanjajući se križu, naviještamo i svjedočimo da smo Kristovi učenici i da smo spremni velikodušno ga slijediti, noseći svoje svakodnevne križeve.

A posebno je lijepo biti dionik te pobožnosti s našim braniteljima. Predlažem da pri svakoj postaji, slušajući razmatranje i moleći, razmislimo o tome što nam je Bog darovao i kako se očitovao upravo po hrvatskim braniteljima. Oni su bili i ostali znakovi nade.

Na svakoj postaji, hodajući s Kristom, padajući s njime i dižući se, vidjet ćemo i osudu i prihvaćenje križa, i tjeskobe i susrete naših branitelja s dvojbama i pitanjima, ali – i odgovore koje su nam ostavili kao nadahnuće.
Susrest ćemo njihovu snagu i slabosti koju su prepuštali Bogu, pouzdajući se u njega; susrest ćemo ljubav koja ih je nosila; susrest ćemo razočaranja i traženje utjehe. I radi toga smo večeras tu, kao Crkva, svjedočeći da nitko i nikada od nas nije sam.

Ovdje smo i s nakanama koje su šire od obitelji, zajednica, društva i naroda. Molimo za one koji prolaze kroz najveću grubost križnih putova, moleći osobito za ukrajinski narod, dok se nad Europom nadvijaju razne prijetnje, čineći nas osjetljivima prema svima koji trpe zbog tvrdoće srca i prihvaćanja besmisla.

Kao ‘hodočasnici nade’, prema nadi i u nadi, sudjelujmo s pouzdanjem u ovoj pobožnosti, kako bi nam otajstvo križa otkrilo svoj sjaj i darovalo svoju otkupiteljsku snagu.
 
 

Homilija
 
Liturgijska čitanja:
Rim 5, 5-11; Ps 89, 21-22.25.27; Lk 4, 16-21

1. Za ovu Jubilejsku godinu, za “godinu milosti Gospodnje” – kako je to već istaknuto samom njenom najavom (u imenu Bule proglašenja Spes non confundit) – u središte je stavljen izrijek apostola Pavla koji smo čuli u današnjemu čitanju: Nada ne postiđuje! Drugi su jezici tu rečenicu preveli s malo drukčijim naglaskom i nijansom – Nada ne razočarava! Taj prijevod nam je životno možda bliži, jer poznajemo razočaranja; poznajemo srušene i neispunjene nade, nakon kojih smo bili razočarani. Poznajemo nade koje su nas ‘očarale’ da bi na kraju razočarale.

Neka nas ne zbuni, ako na nekim mjestima nađemo jednu inačicu prijevoda, a drugdje drugu. To su nijanse koje proširuju naš uvid, koje omogućuju da i mi životno šire čujemo Božju riječ.

Dakle, Pavao nam govori o drukčijoj nadi, koja nije samo naša, odnosno koja se ne oslanja na naša očekivanja, nego na nešto drugo, što je vidljivo u nastavku njegovoga teksta poslanice. To je nada koja izvire iz Božjega dara, iz Božje ljubavi koja je razlivena u našim srcima. Ne iz ljubavi koju smo tražili, koja bi bila posljedica nekoga našeg nastojanja i zasluge. Ona je razlivena, Bog ju je unio i proširio našim bićem po svome Duhu. Predivno!

2. Ovdje smo u prostoru blaženoga Alojzija Stepinca koji je svoje geslo: In te, Domine, speravi, uzeo iz Psalma 31.: U tebe se Gospodine uzdam, o, da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi!

Čini mi se vrijedim zastati na pouzdanju u Gospodina upravo pod vidikom stida, u vremenu za koje – pomalo riskirajući da zvučim moralizatorski – smijemo reći da pokazuje svu raskoš besramnosti, misleći pritom na duboka nepoštenja i nepoštivanja otajstva života; na razne grubosti i prijevare, na ponižavanja u kojima je obescijenjena ljudska riječ i ljudskost općenito.

Molili smo, živjeli smo, braćo i sestre, otajstvo Križnoga puta u kojemu uvijek razmatramo Isusa koji je od početka svoga zemaljskoga života pokazao granice, ograničenosti ljudskosti. Granice su odlike čovječnosti. Mi smo satkani od slabosti i krhkosti.

Ako je Krist prihvatio granice, koliko bismo više mi to trebali učiniti; prihvatiti svoje ograničenosti i poštivati granice i krhkost drugih ljudi.

3. Na prvim stranicama Svetoga pisma piše da su prvi ljudi bili goli, ali nisu osjećali stid. Smisao tih riječi razumije se bolje, ako znamo da je za hebrejsku kulturu ogoljelost značila ‘krhkost’.

Prvi se ljudi, prije prihvaćanja đavolske prijevare, nisu stidjeli svoje krhkosti, svoje stvorenosti, svoje ograničenosti.

U tome je odnosu ukorijenjena nada koja ne postiđuje. Nada koja proizlazi iz povezanosti s Bogom. To je nada rođena iz poniznosti i prihvaćanja slabosti. Oholost, samodopadnost, sebičnost i samodostatnost u odnosu prema Bogu srami se krhkosti. Umjesto priznanja te istine, u trenutku kada se počnemo stidjeti svoje slabosti, počinjemo se skrivati, stavljati maske i glumiti.

Ali mi smo uronjeni u Krista, odjeveni u Krista, kako smo na 10. postaji upravo razmatrali. Križni put nam govori o poniženju, razgolićenosti, neuspjehu, muci koje se ne trebamo stidjeti.

Ponižen čovjek, osobito nepravedno ponižen čovjek, za nas kršćane ne smije biti razlogom da se stidimo njega, nego da se stidimo postupaka onih koji su ga ponizili pokazujući svoju moć, važnost, prevlast nad drugim.

4. U korizmenome vremenu trajno se vraćamo na Isusovu pobjedu nad kušnjama. Sjetimo se: Kada je đavao iskušavao Isusa, poveo ga je visoko i odjednom mu je pokazao “sva kraljevstva zemlje” i rekao mu: “Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je.” (Lk 4, 5-6) Dajem ju komu hoću. Zastrašujući i prosvjetljujuća riječ koju izgovara đavao.

To znači da je zemaljska vlast koja ostaje na sebi samoj, takva je zemaljska vlast uvijek dijabolička. Zbog toga kršćani ne teže za takvom vlašću. Isus nas je upozorio: Među vama neka ne bude tako. Vlast koja je od Boga vodi u služenje. Zemaljska vlast koja je cilj želi uvijek iskoristiti drugoga, jer moć uvijek govori: Ja sam ispred, ja sam iznad tebe, ja sam važniji od tebe. I nešto se radi, jer je to nekomu omogućeno; čini se, jer ima moć. Za drugo i druge ne mari.

Kolika je samo suprotnost u onome što govori Isus: Nema veće ljubavi od darivanja života za druge! Tako je Isusovo javno djelovanje, naviještanje nebeskoga kraljevstva i njegovo uspostavljanje u srcima ljudi protegnuto od ponude Božjega neprijatelja sa zemaljskih vrhunaca, što Isus odbija, do Golgotskoga brežuljka na kojemu je ogoljen, izmrcvaren i ubijen. O, da se ne postidim nikada!

5. U svjetlu toga pristupa gledamo kako moćnici zemlje stoje na vrhovima oholosti, pokazujući i dijeleći zemaljska prostranstva, nimalo ne poštujući ogoljelost i krhkost ni čovjeka ni narodā.

Čak i kada pokušavaju govoriti, pregovarati o miru, kao da su nestale riječi: pravednost, ljudsko dostojanstvo, pravo naroda, osjetljivost prema neobranjenima. Nema ničega od onoga o čemu Isus govori u nazaretskoj sinagogi: blagost i radost siromaha, sloboda i svjetlo potlačenih. Pa i kada se pokušava staviti maska da bi se govorilo o vrednotama, čak o kršćanskim (!) vrednotama, taj je govor neuvjerljiv i brzo se pokaže nestalnim i neutemeljenim.

Braćo i sestre, u sadašnjosti, kada su neki uvjereni da sigurnost dolazi samo iz političke i vojne snage, mi ostajemo usidreni u Kristu, našoj nadi. Jer, đavao ne prestaje odvoditi ljude ‘na uzvisine’ i nuditi ono što mu je dano – zemaljsku vlast.

Isus nam je rekao da ćemo u svijetu imati muku, ali da se ne bojimo. On je pobijedio svijet. A mi se trajno trebamo nositi s kušnjama koje se tiču i hrvatskih branitelja, kada osjećaju poziv da budu nositelji političkih odgovornosti. Nerijetko se pritom popušta Napasniku.

6. Ponekad se, dok razmišljam o hrvatskoj himni, u meni pojavi tiho pitanje zašto u riječima Lijepa naša domovino nije izrijekom spomenut Bog niti molitva za blagoslov domovine. On je utkan u divljenje ljepoti ljudi i prostora, vremena i zajedništva.

S druge strane, kada vidimo da neke države u himni imaju spomen Božjega imena, ali su se zapravo ponašale i ponašaju pokazujući da do Boga ne drže, možda je i bolje ne izložiti se kušnji da se uzalud spominje Božje ime.

Ipak, idući tim tragom sjetim se da je u traženju hrvatske himne postojalo nekoliko prijedloga među kojima je bila i pjesma Petra Preradovića (“Bože živi”) koja počinje zazivom živomu Bogu i cijela je molitvena, pri čemu se Boga moli da “blagoslovi / srdaca nam plamenište, / to hrvatsko hrvalište, svetu zemlju, mili dom, / da se mladi (pomlađuje), da se novi (obnavlja) / svakim miljem rodu svom! Bože živi, blagoslovi svetu zemlju, mili dom!”

Dragi branitelji, ponavljam: vi ste bili i ostajete znakovi nade. To ne zaboravite. Sjetite se svih hrvatskih ogoljelosti i slabosti, kada su ljudi u vama, premda ste i sami bili bez izvanjske snage, gledali utjehu i osjećali sigurnost. Vi, koji ste živi svjedoci ne toliko naše snage, nego pouzdanja u Boga, i danas govorite našoj domovini i nama vjernicima: niste jaki kada prihvaćate ponudu zemaljske moći, nego kada ste spremni sebe darivati drugima.

Hrvatsko hrvalište neće nestati, ali je puno važnije plamenište naših srdaca, jer Nada ne postiđuje, nego moli: Živi Bože, blagoslovi Hrvatsku nam, mili dom!

Amen.