Viši pokorničar kardinal Angelo De Donatis održao je „Lectio magistralis“ s temom „Jubilej: hod milosrđa, nade i obraćenja za sve“ u utorak 24. veljače u rimskoj bazilici svetoga Lovre. Time je ujedno otvoren 35. tečaj Apostolske pokorničarne o unutarnjem području čiji će rad trajati do petka 28. ožujka, objavljeno je u izdanju lista „L`Osservatore Romano“ od 25. ožujka, prenosi IKA.
Kardinalovo razmišljanje, prožeto likovima bogataša, učenika na putu u Emaus i Marije Magdalene, počelo je pitanjem koje vjernici često postavljaju svećenicima: „Što nam je činiti za Svetu godinu?“, koje odjekuje pitanjem bogataša koji pita Gospodina „što dobro mora učiniti da ima život vječni“.
U odgovoru se krije rizik, upozorio je kardinal De Donatis, da se „posloži“ niz stvari koje treba učiniti: „dobro hodočašće“, „dobar ispit savjesti“, prolazak kroz Sveta vrata, „dobra ispovijed, misa i molitva u zajedništvu s Papom i cijelom Crkvom, Vjerovanje, čin milosrđa, čak herojski i pun zadovoljstva“, naveo je kardinal. Na kraju procesa, dogodila bi se svojevrsna „potvrda“ onoga što je s takvom predanošću postignuto.
Ipak, primijetio je, Isus ne kaže bogatašu „ako želiš imati život“, nego „ako želiš ući u život“; to je sasvim drugačija perspektiva koja se prevodi u jubilejsko putovanje usmjereno na „naseljavanje“ u prostoru beskrajne nježnosti gdje smo pozvani „ostati i odande krenuti“.
U tom smislu milosrđe nije cilj, nego „prostor od kojeg se polazi“. Prevodeći odgovor koji je Isus dao bogatašu, jubilejski dar omogućit će nam „ući u život i živjeti ne toliko svoj Jubilej“, nego onaj Očev, ulazeći u njegovo „obilno milosrđe“. Jer naša je služba, objasnio je kardinal, „služba spasenja, a ne priručnik“, a svako je pastoralno djelovanje „ohrabrenje da se uđe u život, a ne da ga se ima“.
Ući u Jubilej znači imati pristup ovoj milosrdnoj volji Boga Oca što za nas znači ući u poslušnost, čak i onda kada je – kao što se događa bogatašu – činiti lakše nego slušati. No, nastavio je kardinal, „što smo više ušli u Božje milosrđe, što ga više razumijemo, to ćemo više znati poštovati modalitet jubileja koji je Bog Otac zamislio za nas.“
Ovdje nam raspoloženje prema milosrdnoj volji Očevoj otvara drugu perspektivu Jubileja: nade. Referentne osobe u tom smislu su dvojica učenika na putu u Emaus koji se polazeći „od tuge počinju nadati“ zahvaljujući radosti „vidjeti kruh koji se još lomi i množi“.
I tu leži opasnost: živjeti Jubilarnu godinu kao „trenutačni val nade“, „malo kisika u tragediji ratova, nasilja, zla svijeta, vlastitih razočaranja“. Umjesto toga, cilj je krenuti prema „čvrstoj nadi“, bez da se svodi problema na sebe; hodočasnik „nije riješio svoje probleme“, dapače: putovanje predstavlja „prepreke, usporavanja, jaka ubrzanja, neočekivana ili preduga zaustavljanja“.
Snaga nade, sa svoje strane, ne leži u „rješenjima“ očekivanja, nego u „sigurnosti Kristove ruke uz nas“, kako su je razumjeli učenici na putu u Emaus. Samo tako nada – koja ima svoje korijene u vjeri, inače bi bila iluzorna – ne razočarava: nije važno je li život u blagostanju, u zdravlju, u bolesti, u strahu, u sigurnosti, jer u svakoj situaciji postoji potpora milosti.
Ako „posljednja riječ o razočaranjima svijeta i života ne bude smrt ni tama, nego svjetlo Uskrsloga“ koji je blizu „ovdje i sada“, tada će se širiti nada za čovječanstvo. Svi hodočasnici – „siromašni, posljednji, razočarani i optimisti, bogati, oni koji uspijevaju i oni koji se bore, izrabljivani i oni koji trpe zlo, oni koji su protagonisti važnih stvari i oni koji se bore da pronađu trajne radosti, oni koji su sami i oni koji su okruženi ljubavlju – svi mogu se nadati posljednjoj riječi koja je život, uskrsnuće, ljubav koja pobjeđuje strah“, istaknuo je kardinal.
Daleko od toga da je to „lijek ili terapija za one u mraku“, nada je „trajna osobina“ vjernika koja daje smisao životu, dodao je kardinal De Donatis, pozivajući da se „ponovno otkrije snaga pripovijedanja“ kako bismo ispričali „spasenje u svakodnevnim naborima života“.
Tako dolazimo do trećeg aspekta Jubileja, obraćenja, kojega utjelovljuje Marija Magdalena. Krist će nam doći ususret kao onaj koji nas prepoznaje prođemo li kroz Sveta vrata „pomirenog srca“, pomireni sa svojom prošlošću. Svako obraćenje, s druge strane, zahtijeva od nas da „sa zahvalnošću ponovno razmotrimo ono što smo doživjeli“ – uključujući i neuspjehe – „ponovno čitanje rana novim očima“ kako bismo mogli prepoznati spasenje koje postaje „vidljivo“ u našim životima. Opremljeni, poput djevica u prispodobi, „uljem“ sredstava, napora, nade „unatoč svemu“. Onda da, obraćenje „neće biti životni program“ nego „iskustvo Raja: živjet ćemo na zemlji očima neba“. (kta/ika)
