Vjernici Župe Svete obitelji iz Slavonskog Broda hodočastili su u subotu, 15. ožujka, u Župu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Koraću u Bosanskoj Posavini i sudjelovali na zavjetnoj misi, koju Koraćani već devetu godinu svakoga 15. u mjesecu slave pod geslom „Majko dobrog savjeta, budi nam utjeha i nada“.
U prepunoj crkvi misno je slavlje predvodio župnik brodske Župe Svete obitelji vlč. Domagoj Lacković. Uz župnika fra Ivana Marića suslavili su svećenici okolnih župa fra Blažen Lipovac, domaći sin, mons. Pero Zeba, umirovljeni svećenik Riječke nadbiskupije, povratnik u Bijelo Brodu i o. Franjo Sitnik, grkokatolički župnik u Derventi.
Aktualizirajući Evanđelje toga dana koje donosi događaj Isusova pohoda kući farizeja Šimuna vlč. Lacković je ustvrdio kako nam ono može biti ispit savjesti kakav je naš odnos s Bogom.
Tako je pojasnio s jedne strane Šimuna farizeja koji je primjer što znači biti izvana dobar, čestit, religiozan čovjek, a njegov odnos s Bogom formalan, hladan i distanciran i s druge strane odnos grešnice čija je ljubav prema Isusu bila jača od ljudskih obzira.
“Šimun je pozvao Isusa u svoj dom, ali ne i u svoje srce. Pred drugima je možda htio izgledati kao netko tko iskazuje poštovanje ovom novom učitelju, ali u dubini duše ga je osuđivao… Njegovo ponašanje otkriva i da je gledao na druge s visine. Osudio je ne samo grešnicu, nego i Isusa. Iz svega ovoga možemo zaključiti da je Šimun imao vjeru koja je bila formalna i izvanjska, ali ne i živa. Držao se propisa i nazivan je bio uzoran vjernik, ali mu je nedostajala ljubav prema Bogu. Bio je blizu Isusa, ali zapravo tako daleko… Jesmo li više poput hladnog, suzdržanog farizeja? Izvana vrlo pobožan i religiozan ili smo poput ove grešnice svjesni da bez Isusa ništa ne možemo. Imamo li u sebi slobodu pokazati Bogu svoju ljubav bez obzira što drugi misle o nama”, rekao je vlč. Lacković .
“Mnogi od nas ponekad djeluju pobožno izvana, dolaze na misu, upisuju djecu u vjeronauk, možda čak redovito mole, ali je li u našem srcu istinska ljubav prema Bogu? Grešnica se nije bojala osude ljudi oko sebe. Naša društva često nam postavljaju kriterije što je ‘prihvatljivo’ i ‘pristojno’ ponašanje. Koliko se mi, u našoj svakodnevnoj vjeri, bojimo što će drugi misliti o nama? Ako javno izrazimo svoju vjeru, hoće li nas osuditi? Grešnica nije imala tih briga, jer joj je najvažniji bio Isus i njena ljubav prema njemu. Jesmo li i mi u stanju voljeti Boga javno i bez obzira na to što drugi misle? Grešnica je bila spremna žrtvovati nešto vrijedno – skupo ulje – kako bi pokazala svoju ljubav. Time je pokazala kako joj ništa zemaljsko nije vrijedno i da nema cijenu s oslobođenjem od grijeha i svakog zla. Koliko smo mi spremni žrtvovati za svoju vjeru? Mogu li naši postupci pokazati Isusu da ga volimo više od bilo čega drugog? Što je to u našem životu tako dragocjeno i skupo a spremni smo ga se odreći za ljuba Isusovu? U evanđelju su ovu ženu njezine suze dovele do Isusa. Bile su to suze pokajanja, suze ljubavi, suze čežnje za milosrđem i novim početkom. I danas su i nas suze dovele ovdje, u Koraće. Iza svake suze krije se priča, a iza svake priče ljubav. Ljubav ove žene prema Isusu bila je tolika da je nadvladala svaku osudu i svaki strah. Njezine suze nisu bile samo znak tuge zbog prošlosti, nego i izraz srca koje je pronašlo svoj izvor, svoju istinu i svoju sigurnost u Isusu. Tako i naše suze, one koje možda nismo ni primijetili, govore više nego što riječi mogu izreći”, zaključio je vlč. Lacković.
Svjestan što su sve prošli Koraćani u vrijeme zadnjega rata kada su morali ostaviti svoja ognjišta i tek s vrećicama u ruci krenuti u nepoznato poručio im je : “Danas ste se vratili u svoj zavičaj, u svoje Koraće. Možda su prošle godine, možda su se mnoge stvari promijenile, ali ono što ostaje isto jest ljubav prema rodnom mjestu. I vi u sebi nosite suze – suze sjećanja, suze nostalgije, suze zahvalnosti, možda i suze tuge zbog svega što ste morali ostaviti iza sebe. No, to su istodobno i suze ljubavi, jer da nije ljubavi, ne bi bilo ni suza. Suze nas povezuju jer govore o nečemu dubljem, o nečemu što ne prestaje. Govore o onome što ne možemo i ne želimo zaboraviti. Govore o vezama koje ne može prekinuti ni vrijeme ni daljina. I kao što su suze one žene bile put prema Isusu, tako su i naše suze danas most između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što je bilo i onoga što nosimo u srcima. Rodno mjesto ostaje više od puke uspomene – ono je dio nas. Ono nas oblikuje, podsjeća tko smo i odakle dolazimo. I dok god osjećamo ljubav prema svome zavičaju, dok god se sjećamo, molimo i vraćamo – makar samo mislima i srcem – Koraće će uvijek biti živo u nama. Jer ljubav, jednom posijana, nikada ne umire”.
Zahvalio je vlč. Lacković Koraćanima što redovito dolaze Gospi Koraćanskoj na zavjetnu misu, posvjestivši da je misa najveća i najsnažnija molitva.
Misu su svojim pjevanjem uveličali članovi župnog zbora Župe Svete obitelji predvođeni dirigentom i voditeljem Danijelom Stankovićem. Oni su na kraju mise, po prvi puta, otpjevali koraćansku himnu, koju je za tu prigodu napisao i uglazbio Pavo Garić, Koraćanin, a sada župljanin brodske župe u koju je u izbjeglištvu došao u vrijeme zadnjega rata.
U znak zahvale za njihov prvi pohod župnik fra Ivan darovao je vlč. Lackoviću sliku Gospe Koraćanske. Takvu je sliku darovao i župljaninu te župe Mirku Duspari, gradonačelniku Slavonskog Broda, koji inače pomaže i podupire rad te župe i ostalih župa Derventskog dekanata.
Druženje su nastavili uz zajedničku večeru u vjeronaučnoj dvorani, koji je toga puta pripremila Koraćanka Dubravka Lipovac, saborska zastupnica. (kta/b.l.)
