Isus nikada nije koristio riječ “Trojstvo”, ali danas opisuje zašto vjeruje u to.
Evanđelje (Pročitajte JN 16: 12-15)
“Isus je rekao svojim učenicima:” Moram vam puno više reći, ali to sada ne možete podnijeti. Ali kad dođe, duh istine, uputit će vas na svu istinu. ” Ovo je tako fascinantna Isusova izjava. To sugerira da je, iako je još bio s apostolima, njihova sposobnost da shvati sve što je radila ograničena. Čak i da je objasnio sve što će se uskoro dogoditi u noći posljednje večere, to bi se izgubilo na njima. Umjesto toga, on im kaže da bi, u budućnosti, dobili pomoć koja im je potrebna da bi apsorbirala istinu svog života i rada. Ta bi pomoć ušla u osobu Duha Svetoga, čije je spuštanje na apostole proslavili prošlog tjedna na Pedesetnici. Zbog kronologije tih događaja, i možda, čak i zbog načina na koji Isus govori o njima, mogli bismo steći dojam da je Duh Sveti imao svojevrsno odvojeno djelo od Isusa koji je mogao započeti tek kad se Isus popeo prema Ocu. Danas saznajemo zašto to nije sasvim u redu.
Kad je Duh Sveti poslan učenicima, Isus im kaže: “Govorit će ono što čuje … proslavit će me, jer će uzeti od onoga što je moje i izjaviti vam.” Ovdje vidimo da je djelo Duha zapravo ukorijenjeno u Isusu. Ne radi samostalno, već u čitavoj pokornosti Isusu. Isto tako, Isus djeluje u čitavoj pokornosti Ocu, jer je “sve što Otac ima” njegovo. Ovo je dinamično zajedništvo osoba koje su tako izrazito spomenute u evanđeljima. Kad su kršćani u prvim stoljećima crkve čitali odlomke poput ove u Svetom pismu, počeli su razraditi dogmu koja je kasnije postala poznata kao Trojstvo. Jasno je da postoji otac, sin i Duh Sveti, i jednako jasno, iako različiti, oni djeluju kao jedno. Zajedništvo koje Isus ovdje opisuje dirnu ljubav – voljna predaja i voljno dijeljenje. Koliko je to važno da shvatimo jesmo li ikada razumjeli sebe i da dobro živimo svoj život. Budući da smo u slici i sličnosti Boga, također ćemo morati živjeti s drugima koji su poput nas, a naš će život trebati okarakterizirati i voljna predaja i dijeljenje.
Dogma najsvetog Trojstva nije samo teološka istina; To može poslužiti kao korektiv kada svoj život postane malim (i često jadnim) sebičnim individualizmom i ponosom. U ljudskoj zajednici, naše odnose može se dirati istom vrstom opipljive ljubavi koju vidimo u ovih nekoliko riječi o Ocu, Sinu i Duhu Svetomu u Evanđelju. Ovo nije lako! Dobra stvar imamo spasitelja koji je došao da to omogući.
Mogući odgovor: Oče, sin i Duh Sveti, molim vas, naučite me da volim kao i vi.
Prvo čitanje (pročitajte Prov 8: 22-31)
Povremeno nam Stari zavjet daje uvid u zajedništvo božanskih osoba unutar Boga koje su kasnije otkrivene u povijesti spasenja. Ovo je čitanje jedan takav odlomak. Autor poslovice piše na pjesnički način o postojanju “mudrosti” mnogo prije nego što je zemlja postojala. Personifikacija mudrosti sugerira da je to opis Božje “Riječi”, koji je na kraju preuzeo meso i krv i rođen je u svijetu ljudi. Vidite da je mudrost bila tamo u stvaranju s Bogom, “pored njega kao svog majstora.” Sveti Ivan kasnije uhvati ovu ideju u prologu svog evanđelja kad piše: “[Jesus] bio u početku s Bogom; Sve su stvari napravljene kroz njega, a bez njega nije bilo ništa napravljeno “(vidi JN 1: 2-3). Možemo osjetiti duboku vezu ljubavi između Boga i njegove mudrosti: “Bio sam njegov užitak iz dana u dan.” Ipak, vjerojatno nas u ovom odlomku uplaši i najviše zapanjuje je posljednji stih: “Našao sam oduševljenje u ljudskom rodu.” Mudrost je postala riječ napravila melo, koje je tako oduševljeno u nama da je umro i ustao da nas je spasio. Kad to razmišljamo, vođeni smo pravo u svoj odgovorni psalm.
Mogući odgovor: Oče, ova poslovica divno me podsjeća da je sva stvaranje prožeta vašom mudrošću. Problem koje vidim u njemu je samo privremena.
Psalam (pročitajte Ps 8: 4-9)
U nekom trenutku, kad počnemo shvaćati čudo Božje velike mudrosti i moć, neminovno postavljamo pitanje koje Psalmist ovdje postavlja: “Što je čovjek koji bi trebao imati na umu njega ili sina čovjeka da bi se trebao brinuti za njega?” Jednostavno ne možemo shvatiti kako nas Bog može voljeti onoliko koliko i on. Božja ljubav nije jednostavno emocija. Njegova ljubav dovela ga je do stvaranja čovjeka po njegovoj slici i sličnosti, želeći dijeliti svoj život s njim i da ga okruni “slavom i časti … stavljajući sve stvari pod noge.” Ogromnost svega toga natjerat će nas da otpjevamo danas: “O Gospodine, naš Bože, kako se divno tvoje ime u cijeloj zemlji!”
Mogući odgovor: Psalam je sam odgovor na naša druga čitanja. Pročitajte ga ponovo molitveno da biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (pročitajte Rim 5: 1-5)
Sveti Pavao piše kao onaj koji je duboko razmišljao o misteriji Božje ljubavi prema čovjeku i pomaže nam da razumijemo njegove implikacije. Prvo, budući da je Bog učinio spasenje kroz Isusa Krista za nas, mi smo „opravdani vjerom“, a ne ni o čemu što radimo. To nam daje “mir s Bogom” i “pristup … ovom milosti u kojoj stojimo.” Naši životi sada su otvoreni za iscjeliteljsku snagu Božju milošću sakramenata. Sveti Pavao nas uvjerava da, budući da je to istina, možemo se pohvaliti ne samo o Božjoj slavi (kao što smo to radili u našem psalmu), već i “naših nevolja”. Kako to može biti? Zašto bi se netko hvalio tim? Sveti Pavao kaže da, budući da nas je Bog smjestio u svoj mir, možemo doživjeti svoje nevolje kao pročišćavanje prema savršenstvu – sudbina koju je Bog oduvijek imao za svakoga od nas od prije početka vremena. Kako na taj način doživljavamo svoje nevolje? “Ljubav Božja izlivena je u naša srca kroz Duh Sveti koji nam je dat.” Drugim riječima, prisutnost Trojstva kod vjernika – oca, Sina i Duha Svetoga – promijenila je sve.
Mogući odgovor: Oče, sin i Duh Sveti, hvala vam što ste mi potpuno preobrazili život da čak i moje nevolje djeluju za moje dobro.
✠
Slika: Beč – 27. srpnja: Sveto Trojstvo. Detalj iz freske scene iz Apokalipse od 19 Cent. U glavnoj apsejci crkve Altlerchenfelder 27. srpnja 2013. Beč. Shutterstock/Renata Sedmakova
