U studenom 2024. godine nacionalna koordinatorica Marijinih obroka Antonija Došlić, regionalna koordinatorica Marijinih obroka za Slavoniju Đurđica Lucić te volonteri Ivan Puljić i predsjednica Marijinih obroka Hrvatska Katarina Zarinkijević posjetili su Benin. Ova afrička država programska je zemlja Marijinih obroka u kojoj Hrvati brinu o pet školskih kuhinja u kojima svoje obroke prima više od 3 900 djece. Školske kuhinje Varaždin, Hrvatska, Dalmacija, Hrvatska, Zagreb, Hrvatska te vlč. Marjan Arhar, Croatia nalaze se na jugu ove oceanske zemlje, a peta školska kuhinja Bl. Alojzije Stepinac na sjeveru. U deset dana koje su proveli tamo imali su prilike iz prve ruke vidjeti kako se Marijini obroci pripremaju, dijele te promjenu koju čine u životima djece koja pohađaju ove škole.
Iako je teško opisati riječima sve doživljeno u nastavku donosimo neke njihove dojmove popraćene fotografskim i video zapisima.
Antonija Došlić
Još od djetinjstva mi je bila želja posjetiti Afriku i vidjeti način života u jednoj od najsiromašnijih zemalja, a želja se ostvarila posjetom Beninu s Marijinim obrocima. Posvjedočila sam kulturološkim razlikama i načinu života između razvijenih zemalja i zemlje trećeg svijeta u kojem siromaštvo prednjači u nezamislivim razmjerima.
Dojmile su me se okolnosti poput: plemena koja smatraju da im dodir bijelca donosi sreću ili nesreću, djeca koja su gladna, koja nemaju bilježnice i olovke već u prva dva razreda još uvijek koriste pločice i kredu; djeca koja jedu prstima jer nemaju pribora za jelo; djeca koja nemaju bicikli i naočale; škole bez struje, igračaka, igrališta i osnovnih pribora za rad u kojima stara automobilska felga služi kao školsko zvono; razredi do 90 učenika, a za mnogu od njih je upravo školski obrok jedini obrok u danu.
Usprkos velikoj neimaštini u kojoj afrička djeca žive, a koje ni jedno dijete ne zaslužuje, ova djeca imaju ono što me se najviše dojmilo, a to su njihovi osmjesi i radost u malim stvarima! U razgovoru s učiteljima, roditeljima, volonterima i djecom, svjedočila sam se koliki učinak imaju Marijini obroci na živote beninske djece koja ih primaju zahvaljujući dobroti Hrvata.
Đurđica Lucić
Zahvalnog srca i s radošću se prisjećam nedavne posjete Beninu. To je bila moja druga posjeta ovoj siromašnoj državi na zapadu Afrike. Prvi puta sam volontirala u Beninu 2011. godine i s našim misionarkama Marijinim sestrama čudotvorne medaljice i djecom provela oko tri mjeseca. Tada sam doživjela tako snažna iskustva, posebno pri otvaranju prve kuhinje Marijinih obroka u selu Hondji. Ta iskustva su me poticala da od povratke u Hrvatsku organiziram razne događaje, te da sam i danas dio Marijinih obroka. Vratiti se nakon toliko godina na ista mjesta u Beninu za mene je bilo jako dirljivo i probudilo je mnoge emocije i sjećanja.
Tijekom desetodnevnog boravka obišli smo naših pet školskih kuhinja za koje se brinu Hrvati, te svojim donacijama osiguravaju obroke za djecu. Kroz sastanke u svakoj školi smo dobili informacije da su obroci potrebni djeci kako ne bi u podne po najvećem suncu išla kući tražit nešto za jesti i kako ne bi bila gladna u školi. Djeca su rekla da ih hrana zadržava u školi i pomaže im da bolje uče, da su im trbuščići puni i imaju energije za igru. Kuharice su nam ispričale kako se ustaju rano i ostanu od ujutro do 14h popodne u školskoj kuhinji dok sve ne počiste nakon pripreme obroka. Vidjeli smo da neke škole nemaju pitku vodu pa moraju ići u selo po vodu za pripremu. Roditelji su nam zahvaljivali, rekli da prenesemo pozdrave svim dobročiniteljima, da im kažemo kako čine veliko djelo za beninsku naciju i da im olakšavamo život, te kako je kuhinja veliko dobro i spas za cijelo selo. Poželjeli su nam da nas vječni Bog koji nas je doveo u Benin uvijek prati do cilja i da idemo uvijek naprijed.
Posebno me dirnulo kako djeca kada prime svoju kašu u šalicu ili zdjelicu, dođu do misionarke i nas pokažu svoj obrok i kažu hvala vam za hranu. Siromaštvo i patnja djece me motiviraju da i dalje uz mnoge dobre ljude iz Hrvatske činim mala djela ljubavi, koja mijenjaju svijet i pomažu nam ići sve bliže cilju, da niti jedno dijete na svijetu ne bude gladno. U Beninu sam čula jednostavnu rečenicu: “Hrana je najbolji lijek!”
Ivan Puljić
Ono što me se dojmilo u Beninu s u brojna djeca koja su nas dočekala s pjesmom i osmijehom. Poseban utisak su ostavile rečenica ravnatelja škole, učitelja i predstavnika roditelja da su djeca koja primaju Marijine obroke u školi manje bolesna te su, zbog toga, više prisutna na nastavi, da djeca koja po lokaciji pripadaju drugim školama dolaze u njihovu školu upravo zbog obroka koje primaju u školi. Rečenica učitelja koja rastužuje je da je mnogoj djeci obrok kojeg prime u školi jedini obrok u danu. Ali činjenica da djeca u školi dobiju obrazovanje i mogućnost za svjetliju budućnost daje ohrabrenje za nas volontere. Poseban dar koji sam primio od ljudi koje sam u Beninu susreo je iskreni osmjeh. Jedan načelnik zajednice na sjeveru zemlje me je pozdravio s rečenicom: Good bye, my friend i ostavio mi je iskreni osmjeh.
Katarina Zarinkijević
Posjet Beninu za mene je bio iskustvo koje je promijenilo moj život. Prvi dani bili su prožeti divljenjem ljudima koji tamo, u nama nezamislivim uvjetima, žive, rade, bore se i odgajaju nove generacije. Shvatila sam kako sam uzimala zdravo za gotovo svakodnevne aktivnosti poput paljenja i gašenja svjetla, uzimanja čaše pitke vode ili odlaska na spavanje u krevet. Većina ljudi u Beninu nema struju u svojim selima i kućama, nema slavinu iz koje će uzeti pitku vodu te spavaju na podu na prostirkama napravljenim od grana i lišća. U jednom trenutku sam se zapitala kako je moguće da živimo udaljeni osmosatnim letom avionom, na istom svijetu, a kao da sam se vratila u prošlo stoljeće. Nezamislivo mi je kako mi živimo u izobilju svega, a oni u oskudici. A čini mi se da su sretniji od nas. I tada sam si osvijestila da istinska radost ne dolazi iz materijalnog dobra kojeg imaš ili nemaš već iz srca čovjeka koji radosno živi ovaj život i zahvalan je na svakom novom danu. Ovu istinu sam više puta čula i vidjela u Beninu.
Dio sam Marijinih obroka gotovo 10 godina i uvijek mi se sviđala ta jednostavna ideja da se s malo može jednom djetetu promijeniti svijet. Ali ta ideja mi je bila prilično apstraktna dok nisam posjetila Benin. Vidjevši volonterke koje kuhaju za 600 do 900 djece na nekoliko otvorenih ložišta pri nevjerojatno visokim temperaturama (jer kao da nije dovoljno vruće na 35º s 90%-tnom vlagom) hranu koju će djeca uskoro primiti i čuvši da je za većinu te djece to često jedini obrok u danu, shvatila sam što znači to naše malo s kojim možemo promijeniti život nekome. Djeca su nas dočekala s pjesmom, plesom i radošću gdje god smo došli. I za njih je naša posjeta bila velika stvar. Ali vjerujem da im je trenutak kada su dobili kašu u svoju zdjelicu ipak bio najbolji dio toga i svakog drugog dana jer su znali da će imati što pojesti. Nakon cijelog prijepodneva učenja u učionici s 50 do 90 učenika, skučenih u školskim klupama, „školsko zvono“ odnosno felga od auta u koju dežurni učenik udara s metalnom šipkom najavljuje vrijeme za ručak. I u tom trenutku se događa ono što Marijini obroci jesu – mala djela ljubavi. Donacije iz cijeloga svijeta pretvaraju se u obrok koji će ovoj djeci dati snagu za nastavak učenja, a tako obrazovani moći će promijeniti svoj svijet i tijek svoga života. Ušla sam u razred u kojem su djeca, ne starija od 8 ili 9 godina, vježbala pisati malo tiskano slovo j. U toj učionici bilo je preko 60-ero djece, ali vladala je potpuna tišina i sve što se moglo čuti je zvuk krede na ploči. Ne, oni nemaju bilježnice i olovke već male pravokutne ploče na koje pišu, a onda poslije obrišu i pišu novo gradivo. Tim više njihov školski uspjeh postaje još dojmljiviji. Zadnjih desetak godina provela sam govoreći ljudima o Marijinim obrocima i njihovoj važnosti za djecu koja ih primaju. Sada sam imala prilike sama vidjeti kako naša mala odricanja, otkidanje od sebe, drugome donosi veliko dobro. I na tome sam zahvalna. Raduje me što mogu prenijeti zahvale roditelja, učitelja i ravnatelja svakome od vas koji ste dio Marijinih obroka – koji ste svojim donacijama, volontiranjem, podupiranjem, širenjem priče ili molitvama gradili bolju budućnost za ovu djecu.
