U krematoriju na zagrebačkom Mirogoju, 6. ožujka 2025. održan je ispraćaj Vladimira Krpana, proslavljenog glazbenika diljem svijeta, koji je predvodio požeški biskup emeritus Antun Škvorčević. Obred je započeo glazbom koju je na klaviru za života snimio cijenjeni pokojnik. Biskup Antun je izrazio obitelji, glazbenim djelatnicima, pokojnikovim prijateljima i poštovateljima duboko kršćansko suosjećanje. Kazao je da nas je glazba, koju smo čuli u pokojnikovoj izvedbi već povela preko granica našeg postojanja i da će to na svoj način učiniti i molitva koju upućujemo Bogu za njegovu plemenitu dušu, na koju će nas nadahnuti navještaj svetopisamskih čitanja.
U homiliji biskup je ustvrdio kako nas oproštaji od naših preminulih tjeskobno podsjećaju da smo na zemlji samo u prolazu, za odlazak stvoreni. Otkud smo došli i kamo odlazimo ostaje pitanje na koje nemamo odgovora. Naši razumski pokušaji ograničeni su, ali nas uvjerenje zacijelo ne vara kako je stvarnost u kojoj smo se pojavili i samo naše ljudsko postojanje više od onoga što razumski možemo dohvatiti. Čovjek je više od vlastite pojavnosti, od tijela, jela i odijela. On nadilazi sama sebe po svojoj neponovljivoj i jedinstvenoj osobi, duhovnom podatku, duhu i duši. U njem se krije neuhvatljiva a stvarna dubina našega bića kojoj umom ne možemo dosegnuti domet, te čovjek nije samome sebi tajna o kojoj mu nedostaje znanja, nego otajstvo određene blizine u kojoj ima iskustvo sama sebe na neki neuhvatljiv način, povezano s daljinom kojoj izvorno pripada. U navedenoj činjenici sv. Augustin je prepoznao Božju prisutnost u čovjeku kao bitnu sastavnicu njegova bića, tumačeći kako je on kao naš arhitekt i stvoritelj tako utkan u naše biće da je „intimior intimo meo“ – „bliži meni od mene samoga“, te je svaki od nas slika Božja, kako uvjerava Sveto pismo. Biskup je istaknuo da zbog toga s punim pravom smijemo govoriti kako je čovjek više i od same smrti i da je ona zapravo odlaganje prolaznosti, ulazak u konačni i puni život. Otajstvo je to dohvatljivo tek u naznakama, razumski obrazloživo. Upravo nas je tim putem poveo Isus u naviještenom evanđelju o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju, umrijeti da bi iz njega mogla krenuti klica, izrasti stabljika i donijeti obilan plod u klasu. Jedno zrno umrlo, da bi se rodilo bogatstvo života. Drugim riječima susrećemo u prirodi paradoksalnu činjenicu da se život rađa iz smrti. To je Isus primijenio ponajprije na sama sebe, koji se položio na križ da bi božanskom životvornom snagom ljubavi, umiranjem za nas pobijedio smrtnost smrti, priskrbio nam život u punini, uskrsnuće na život vječni.
Biskup Antun je istaknuo kako se navedena paradoksalnost rađanja života po umiranju ostvaruje u svakoj ljudskoj ograničenoj ljubavi koja je polaganje sebe za drugoga. Na taj način događa se svojevrsni naš izlazak iz privezanosti za sebe, iz sebičnosti po kojoj smo prikovani za vlastitu ograničenost i ukopani u prolaznost i smrtnost, te ulazak u Božji neprolazni život. Spomenuo je kako je upravo po navedenom dinamizmu čovjek biće koje nadilazi sama sebe, velik u svojoj neznatnosti, te se ta veličina Božjom snagom konačno očituje u našoj smrti, napose u onima koji su se u krštenju sjedinili s Isusom Kristom i postali dionici njegove ljubavi na križu, jače od smrti, kako uvjerava sv. Pavao Rimljane u prvom naviještenom čitanju. Dodao je kako u šumi kad naiđemo na mali, neznatni žir, bez razmišljanja pogazimo kao beznačajnu prirodnu pojavu. No, susrećemo se sa silno izazovnom činjenicom, da taj mali žir, naoko mrtva stvarnost, nadilazi sama sebe, i kad ga posadimo u zemlju, započinje proces umiranja, te se iz stanja njegove malenosti postupno rađa i raste gorostasni hrast izvanredne snage. Slika je to onoga što se događa s nama kad prihvatimo živjeti nesebično jedni za druge, crpeći snagu iz Isusove ljubavi na križu, ustvrdio je biskup.
Pojasnio je kako je i preminuli glazbenik Vladimir Krpan bio uključen u navedeni dinamizam umiranja da bi života bilo. Njegova posvemašnja založenost za obitelj i djelovanje na glazbenom području bila je ljubav kao svojevrsno odricanje, napuštanje sebe – ne da bi izgubio sebe – nego tim putem pronašao istinskog sebe, svoj pravi identitet. Sva njegova nastojanja bila su povezana s onim dinamizmom u koji je ušao po svetom krštenju, i postala sastavnicom koja vodi u pobjedu života nad smrću, život vječni. To je ono što je naslućivao u svojim nastupima, svjestan da je glazba više od zvuka koji dolazi do uha, koja dopire do srca i uvodi u beskraj, daruje iskustvo punine, zajedništva Božjeg besmrtnog života. Otkrivao je čudesnu činjenicu da je violina, klavir ili neki drugi glazbeni instrument zapravo mrtva stvarnost, komad drveta ili neke druge materije. Ali kad je uzme u ruke vrstan svirač, on iz te mrtve tvari izvede glazbu, koja uzdiže čovjekov duh do neba, do Boga, te on na svoj način postaje zajedničarem života vječnoga. Biskup Antun završio je homiliju tvrdnjom da je glazbenik Vladimir Krpan u krštenju bio povjeren najboljem majstoru života, Isusu Kristu, pobjedniku nad smrću. Istaknuo je da ga i na ovom oproštaju povjeravamo Gospodinu da on iz njegove prolaznosti i smrti izvede besmrtnost, te bude za svu vječnost pobjednik života.
