Proslava Dana posvećenog života i blagdana Svijećnice održana je u petak, 2. veljače u bazilici sv. Kvirina u Sisku. Tom prigodom svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s domaćim župnikom Robertom Jakicom, župnim vikarom Rafaelom Mlinarom, župnikom iz Hrvatskog Čuntića fra Petrom Žagarom, župnim vikarom iz Kloštar Ivanića fra Vjeranom Lazićem i p. Marianom Passeriniem iz Kutine.
Na početku biskup je okupljenim redovnicama i redovnicima čestitao njihov dan, a zatim se osvrnuo na pročitanu Božju Riječ i Evanđelje po Luki koje opisuje događaj koji se danas slavi. „Na današnji dan Crkva slavi Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Četrdeseti dan od rođenja bila je, prema židovskim zakonima, obveza prikazati dijete Isusa u Hramu. On je rođen kao prvorođenac a prema Tori svaki prvorođenac pripada Bogu. Donošenje djeteta u Hram znakovita je gesta koja izriče predanje koje ta osoba koja se posvećuje iskazuje Bogu. Marija i Josip bili su svjesni te obveze i zato su donijeli dijete Isusa u Hram, gdje su ih dočekali pravedni starac Šimun i proročica starica Ana. Ova dva sveta starca pokazuju posebno poštovanje prema Isusu. Šimun ga uzima u ruke i pjeva mu prelijepu pjesmu, himan: Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine, po riječi svojoj u miru – taj stih, latinski, uglazbila je i rado pjeva zajednica Taize: Nunc dimittis servum tuum, Domine, secundum verbum tuum in pace. To se baš lijepo pjeva, i pjevajući moli“, istaknuo je biskup.
U nastavku predstavio je poruku pod naslovom „Posvećeni život – svjedočanstvo Kristova mira“ koju potpisuju predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić i predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević, SSFCR. „Poruka počinje riječima sv. Ivana Pavla II. iz poruke za 1. Dan posvećenoga života, 1997. godine. Sveti Papa poručio je da prikazanje Isusovo u Hramu na taj način predstavlja rječitu sliku potpunog darivanja vlastitog života za sve one koji su pozvani životom u Crkvi i svijetu, putem evanđeoskih savjeta, oslikavati ‚karakteristične crte Isusa – djevičanskog, siromašnog i poslušnog‘ (Vita consecrata 1). Tako se povezuje tema prikazanja događaja koji obilježavamo i tema mira o kojoj govori poruka Vijeća za posvećeni život…Mir je dar Božji. Mir je donio Krist Gospodin. Međutim, tko će prihvatiti njegov mir, tko li opstati pred njegovim dolaskom? Previše je grijeha i nepravdi, previše je nasilja i mržnje među ljudima da bi oni odmah prihvatili taj Božji dar, mir. Stoga je potrebno da proteknu vjekovi i da – na žalost još ni danas – Kristov mir, dar njegova dolaska ljudi nisu prihvatili. Dokaz su tome ratovi koji neprestano, svih ovih 20 stoljeća od njegova dolaska, bjesne i ubijaju ljude, nanose veliku štetu životu pojedincima i narodima. Pa ipak, ima i onih koji su Kristov mir prihvatili. Kako veli sveti Ivan evanđelista, to su oni koji ga primiše, a onima koji ga primiše
podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od
volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. Draga braćo i sestre, redovnici i redovnice, vi ste upravo oni koji ste primili tu moć – biti djeca Božja. S vama smo i svi mi koji vjerujemo u njegovo ime. Jesmo li svjesni kakvu snagu ima naša vjera, kako je velika njezina moć? To je neizmjerno veća moć negoli snaga oružja, haubica i topova, vojnih zrakoplova i dronova, bombi i granata, metaka i pušaka. Imati vjeru, znači pobjeđivati, kako kaže sv. Ivan ap. u prvoj poslanici: Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Vjerujemo li u ovo? Samo je jedno Svjetlo svijeta, to je Krist Gospodin. Onaj koji njega slijedi ne hodi u tami nego je u svjetlu, i sam postaje svjetlo. Svjetlo na prosvjetljenje naroda, Gospodin je, kako ga je nazvao starac Šimun. I dok ga promatramo i klanjamo mu se, i sami zapalimo svoje svjetiljke da bismo mi sami bili obasjani njime, ali i pronosili svijetom njega, Svjetlo svijeta“, zaključio je na kraju biskup.
