U crkvi Ranjenog Isusa na spoju zagrebačkog glavnog Trga bana Josipa Jelačiće i Ilice požeški biskup emeritus Antun Škvorčević predvodio je 4. ožujka 2025. misu zadušnicu za slikara Ivu Dulčića prigodom pedesete obljetnice njegove smrti, na kojoj je među ostalima sudjelovala i umjetnikova supruga prof. Mira Buljan Dulčić. Biskup je tom prilikom održao govor koji prenosimo u cijelosti:
„Prije 50 godina, 2. ožujka 1975. preminuo je Ivo Dulčić, jedan od najvećih hrvatskih slikara 20. stoljeća. Usred ideološki sputanog društva, koje u umjetničkom stvaranju nije davalo prostora sakralnom izrazu, Dulčić je svjedočio slobodu te nam je poslušan nadahnućima duha i uz cijenu progona ostavio dragocjenu umjetničku baštinu. Duboko je bio svjestan kako je umjetnost čin čovjekove slobode, njegova duha da se vine prema višoj razini postojanja, dapače nastojanje doseći je. Ona se očituje u onom što nazivamo lijepim, skladnim, što posreduje iskustvo uzvišenog, dokraja nedokučivog, neizmjernog. Otkud čovjeku potreba za takvim životnim dostignućem? Djelo je to Stvoritelja koji je u njegov duh upisao težnju za višim svijetom ion mu po božanskom naumu pripada. Zbog toga ljudska otvorenost duha za neizmjernim nije praznina, tematizirana je onim što je drugačije, punije, više, bolje, beskrajno, iskustveno upućuje čovjeka na Onoga koji je ‘naše sve’, kako je ustvrdio sv. Augustin. To stanje javlja se u nama određenom uvjerljivošću, za razliku od umišljaja ili tlapnje. Ono nam nije nešto strano, nametnuto, nego je posrijedi viši, najviši stupanj slobode u kojoj čovjek ima iskustvo sebe kao projekcije, plana, nauma koji se počeo ostvarivati i još treba doseći svoju puninu. Navedene dimenzije našega duha nismo mi probudili i oblikovali, te njihovo ostvarenje nadilazi naše mogućnosti. Da je o našim vlastitim pokušajima riječ, zacijelo bismo ih smislili na mjeru naših mogućnosti, oni bi izraz naše ovozemnosti, ukopanosti u provizorij prolaznosti.
U spomenutoj činjenici susrećemo sebe kao bića po Drugome, najdublje povezana sa svojim Arhitektom, čiji plan je utisnut u naše biće a duh ga u svojoj kreativnosti drži budnim i na svoj način priprema za puno ostvarenje po Drugome. Umjetnik – svjesno ili nesvjesno – djeluje s tih polazišta i uvjerenja, i svojom se kreativnošću duha kreće unutar Božjih koordinata, uvodi nas u svijet kojem po pozivu i uvjerenju pripadamo a sami u njega ne možemo ući, nego onoliko koliko nam duh daje. Za svakog umjetnika vrijedi tvrdnja svetog pisca ‘Od Duha nam je svoga dao’ (1 Iv 4,13). Stoga ne čudi što se nemali broj umjetnika prije svakog svog pokušaja da izrazi ono neizrecivo što u sebi nosi, sabrao u molitvi, bacio na koljena i posvjedočio koliko je malen pred stvarnošću Duha, a s druge strane velik da ga svojim duhom dohvati, nikada posvema i nikada dokraja. Mnoštva ljudi zadivljena su među ostalim veličanstvenim zdanjem Sagrade Familie u Barceloni, koju je zamislio i ostvarivao Antonio Gaudi, nenadmašivi katalonski arhitekt i umjetnik. Bio je posvema budna duha za Boga, slijedeći poput kakva monaha načelo sv. Benedikta ‘ora et labora’. Prije projektiranja ili svakodnevnog sudjelovanja u izvođenju radova zaustavljao se na koljenima pred onim Arhitektom za kojeg sv. Pavao kaže: ‘sve je po njemu i za njega stvoreno; on je prije svega i sve stoji u njemu’ (Kol 1, 16-17). S Ivanom Krstiteljem Gaudi je molitvom svjedočio: ‘On treba da raste, a ja da se umanjujem’ (Iv 3,30).
Istinska umjetnost susretište je ovostranog i onostranog, neba i zemlje, Boga i čovjeka, čovjeka i čovjeka, čovjeka i stvarnosti oko njega, svega stvorenog. Eto nekih razloga zbog kojih sam oduvijek smatrao važnima čovjekove umjetničke pokušaje, ostvarenja njegova duha, koja nas vode do onih visina, dubina i snage života kojima pripadamo i prema kojima se na različite načine propinjemo. Pa i na taj način da ponetko povjeruje samome sebi kako je u njegovim moćima da gospodarskim, znanstvenim ili nekim drugim putovima dosegne sama sebe u punini te se može dogoditi ono o čem piše Psalmist tumačeći što je idol ili kumir. To je slučaj kad iz tvorevine koju netko naziva umjetnošću ne progovara Duh te ona ostaje samo ‘ljudskih ruku djelo’, mrtva stvarnost, za koju isti Psalmist kaže: ‘Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju, nosnice a ne mirišu. Ruke imaju, a ne hvataju, noge imaju a ne hodaju; glas im iz grla ne izlazi. Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju’ (Ps 115, 5-8).
Duh nam otvara mogućnost da se izdignemo iz težine zemlje, iz prolaznosti i smrtnosti u stvarnost punine, pobjede života nad smrću. I tu se susreću Isus Krist i umjetnici. On je, naime, Bogočovjek, osoba na smrt spremne slobode, da po njemu Duh kojem je ime ljubav razori i samu smrt, da pobjedi punina života. Navedena snaga Duha koji pobjeđuje prolaznost i smrt na svoj način prisutna je i u umjetničkim djelima Ive Dulčića. I kroz njegovo stvaralaštvo pohodila nas je ljepota i sklad, božanske oznake, ‘nadspoznatljivo’ otajstvo ‘Dužine, Širine, Visine i Dubine’ (usp. Ef 3,18), kako tumači Apostol, stvarnost objavljena u Kristovoj božanskoj žrtvi ljubavi na križu. Ona treperi sa svake Dulčićeve sakralne slike i vitraja, boje i tona koje prepoznajemo u svjetlu što oživljava tamu kao mrtvu, smrtnu stvarnost. Svojim stvaralačkim duhom Dulčić nas sjedinjuje s onim Duhom koji je pokretač svega, a kojeg kršćansko Vjerovanje naziva ‘Životvorcem’. Naš budni ljudski duh približava nas Duhu Božjem, koji se u Isusu Kristu posebnom snagom očitovao kao posvemašnja preobražavajuća moć, što našu tamu pretvara u svjetlost, našu prolaznost u vječnost, našu smrtnost u besmrtnost. Vjerujući toj stvaralačkoj moći, Dulčić se upuštao u svoje umjetničko djelovanje. Vjerovao je u životvornu moć Duha, očitovanu u Isusu Kristu, te mu se otvara i djelovao iz njegove snage, postajao prostor u kojem On, najbolji Umjetnik ostvaruje djelo svoje punine, život u dimenzijama božanske ljubavi, život vječni.
Usred svijeta u kojem se prelijevaju različiti tonovi noći, od mraka do tmine, koja oduzima pogled, priječi vid, i fizički i duhovni, osobito je važno zaustaviti se pred moći svjetla po kojoj umjetnici bojama dozivaju stvarnost sklada i ljepote, upućujući na božansko djelo spasenja u Isusu Kristu. Kad promatramo sebe u svjetlu Onoga koji je za sebe rekao ‘Ja sam svjetlost svijeta’ (Iv 8,12) otkrivamo svu slojevitost i bogatstvo boja njegova životvornog Duha koje očituju našu cjelovitost, puninu i besmrtnost, ljepotu i sklad, radost i sreću. To je Bog, to je nebo, to je naše dovršenje na koncu svega te nas sv. Augustin uvjerava u svom djelu ‘O Božjoj državi’: (‘Ibi vacabimus et videbimus, videbimus et amabimus, amabimus et laudabimus. Ecce quod erit in fine sine fine. Nam quis alius noster est finis nisi pervenire ad regnum, cuius nullus est finis?’) ‘Ondje ćemo biti u miru i gledati, gledati i ljubiti, ljubiti i hvaliti. Eto što će biti na kraju bez kraja. Jer, što bi drugo bila naša svrha nego stići u kraljevstvo, koje nema kraja?’ (Augustinus, De civitate Dei XXII, 30, CC 48,866). Znam da mucam o neuhvatljivosti i neshvatljivosti našeg postojanja, ali i u tom se krije zanimljiva činjenica da se čovjek svjesno ili nesvjesno propinje ne bi li dosegnuo svoj pravi lik, smisao svoga postojanja, puninu života. U tom mi svojom uvjerljivošću osobito pomaže umjetničko djelo Ive Dulčića.
Poželjeti bih htio svima vama nazočnima, napose onima koji imaju mogućnost pogledati djela Ive Dulčića u požeškom Dijecezanskom muzeju i drugim ustanovama, da po njima postanete dionici takvoga izvanredno snažnog duhovnog iskustva. Nadam se da ćemo se uskoro moći zaustaviti i pred Dulčićevom ferskom ‘Kraljice Hrvata’ i križnim putom te vitrajima hrvatskih svetaca i blaženika iz hrvatske kapele u Essenu, koji bi trebali biti preneseni u Dijecezanski muzej u Požegi. Ne sumnjam da će oni barem u nekim posjetiteljima probuditi želju da se posvema povjere Isusu Kristu, koji kao najbolji umjetnik snagom svoga Duha jedini može iz našeg skromnog ljudskog bića, kao iz kakvog neznatnog glazbenog instrumenta izvesti božansku životnu glazbu. Duboka hvala Ivi Dulčiću za svu ljepotu koju nam je podario svojim djelima, a njegovoj supruzi Miroslavi što je određeni broj njegovih umjetnina darovala Požeškoj biskupiji. Uživao u vječnosti puninu onoga što je svojim umjetničkim ostvarenjima djelomično i u naznakama dohvaćao. Bio dionik neprolazne slave uskrslog Gospodina. Počivao u Božjem miru.“
