Objavljeno: 05.03.2025.
Uoči dvadeset i treće obljetnice smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića i šezdesete obljetnice završetka Drugog vatikanskog koncila donosimo drugi dio priloga o sudjelovanju kardinala Kuharića na Koncilu.
Zasjedanje generalne skupštine – 28. rujna 1965.
Na 137. zasjedanju generalne skupštine, 28. rujna 1965., sudjelovao je 2161 koncilski otac, a među 1608 biskupa bio je prisutan i Franjo Kuharić koji je bio pozvan govoriti o prvom dijelu nacrta O Crkvi u suvremenom svijetu1 te se u nastavku može pročitati prijevod govora biskupa Kuharića:2
12
Preuzvišeni gospodin FRANJO KUHARIĆ
titularni biskup Mete, pomoćni zagrebački biskup
Časni oci,
…3 Kako bismo još bolje razradili naš nacrt, i da dođemo do još boljeg, mnogi su oci već dali tako vrijedna zapažanja, no ja, sa svoje strane, ponizno želim izreći samo tri zapažanja.4
1. U čl. pod br. 15, str. 15, govori se o “važnosti slobode”. Ovdje se objašnjava nadmoćna narav čovjeka, odnosno njegova sloboda, koju čovjek mora koristiti “osobno iznutra, potaknut i uvjeren”…5 kako bi izabrao dobro i odbacio zlo. Ali suvremeni je čovjek sklon rabiti svoju slobodu na način da sebi prisvaja pravo da radi što god hoće bez ikakve odgovornosti. Stoga predlažem da se u tekstu ovoga članka također proglasi odgovornost čovjeka pred Bogom. Naime čovjek je stvoren iz ljubavi za ljubav; dakle, stvoren je slobodan kako bi se mogao darovati Stvoritelju u činu ljubavi u slobodnoj poslušnosti. Ta je sloboda neraskidivo povezana s odgovornošću. Bog nije samo Stvoritelj nego i onaj koji nagrađuje, ostaje vječna razlika između dobra i zla. “Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim”.6 Naglasak se mora staviti na istinu da je Bog vrhovni sudac i pojedinaca i moćnika, kojemu smo svi odgovorni. To bi bilo primjereno za utjehu svih onih koji su nevino osuđeni u lažno pokrenutim postupcima. To bi bila nužna opomena svima koji zlorabe sudbenu vlast i preziru vrhovnog suca.
2. U čl. 46, red 24, napisano je: “Krist, koji ne prisiljava nikoga da pristane, svojim Duhom stoji na vratima našega srca i kuca, čeka naš odgovor”. Lijepo rečeno, ali ponizno predlažem da se objavi cijela istina. Što je sa sudbinom osobe koja daje negativan odgovor? Mora se objasniti ta najozbiljnija stvarnost vječne sudbine svakog čovjeka, koja može biti dvojaka. Besmrtni čovjek je pozvan na vječnu odluku. Od Otkupitelja mu nudi najdublje milosrđe, neizmjerni mir, sreću bez kraja. Ali ako besmrtni čovjek odbije taj poziv, svojom se voljom i “vanjskom tamom” lišava vječnih dobara…7, bira najbeznadniju tugu, vječno prokletstvo zauvijek. Čovjek svoj zemaljski i vječni život gradi poslušnošću, a uništava ga neposluhom. Ljudi ovog vremena moraju biti poučeni s otvorenom iskrenošću o najvećoj težini ovog vječnog izbora!
3. U čl. 56, kod reda 33 čitamo: “Nije čudno da se Crkva, potpuno pomiješana sa životom ljudi i protkana njihovom poviješću, u svakom dobu pojavljivala s određenim borama i mrljama.” Bore koje mrljaju njegovu Crkvu su nedostojni članovi. Moralni prosperitet ljudskog roda ovisio je i ovisi uvelike o svetosti svih članova Crkve, osobito onih koji su odlikovani biskupskim i svećeničkim redovima i redovničkim zavjetima. Svi članovi Crkve moraju voditi svetiji život, kako bi svijet bio bolji u moralnom poretku. Evanđelje se živi da bi se širilo. Doista, svijet je mogao i može promatrati mnoge primjere svetosti i junaštva u krilu Crkve. Ali također, jao! Toliki skandali u povijesti pružili su prazninu ljudima da opravdaju svoje prijestupe našim grijesima. S obzirom na ovaj članak ponizno predlažem da ovaj Sveti sabor u ime svih članova Crkve, u činu duboke poniznosti, prizna i osudi sablazni u povijesti, moleći Božje milosrđe i opominjući svijet da, osim naših grijeha, razmišljamo o istini vječnoga Evanđelja i najčistijem životu Gospodina našega Isusa Krista! Završio sam. Hvala.
Zasjedanje generalne skupštine – 26. listopada 1965.
Na 153. generalnoj skupštini, održanoj 26. listopada 1965., biskup Kuharić priložio je pisani tekst glede nacrta O službi i životu prezbitera čiji prijevod u cijelosti donosimo u nastavku8:
84
Preuzvišeni gospodin FRANJO KUHARIĆ
titularni biskup Mete, pomoćni zagrebački biskup
1. Opet predlažem da se za dijecezanski kler, osobito mlađi, preporuči služba duhovnog oca. Razlog: svećenici, koji su često sami, raspršeni po biskupiji, izloženi su mnogim opasnostima moralnog reda – to su mi mnogi svećenici priznali – ističu potrebu da se imenuje duhovni otac, obdaren milosrđem i znanjem, koji bi bio pomoć svetosti, poticaj bratstvu, čuvar ustrajnosti. Prigovara se da bi ta služba bila protivna slobodi. Tjelesni liječnik nije protiv slobode čovjeka, pa ni duhovni otac ne bi bio protiv svećeničke slobode. Svećenici su na prvoj liniji u Božjim borbama, o njihovoj svetosti u velikoj mjeri ovisi svetost Božjeg naroda. Kome se moraju pružiti sva sredstva i pomagala svetosti!
2. Predlažem da u kratkom, ali zasebnom članku, govori o nužnosti mrtvljenja i pokore, kako iz psiholoških tako i iz teoloških razloga. Razlog: Krist nam je na križu pokazao milosrđe. Svećenik je u svemu sličan Kristu. Poticanjem duha pokore on ponajviše pokazuje svoju ljubav prema Bogu i dušama i postiže sličnost s Kristom. “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mk 8,34)… “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja” (Heb 9,22).Samo ponizni svećenik može biti liječnik svijeta koji je podložan hedonizmu. Tada se mrtvljenjem može zaštititi od “najrazličitijih zabava kojima se oni prepuštaju”. O tome moramo izričitije i snažnije govoriti protiv onih koji niječu mrtvljenje, izjavljujući da je pokora suvišna i štetna. Rečeno je da su se mnogi ljudi razišli oko toga!
3. Naslućuje se, barem u glavnim crtama, postojanje i rješenje vrlo ozbiljnog i konkretnog problema, a to je domaćinstvo svećenika. Često svećenik, prisiljen okolnostima, uzme neku ženu za domaćicu. Ako ta osoba služi bez istinskog vjerskog duha, to postaje šteta za moralni život svećenika i njegovu službu. Trajna opasnost! Zbog toga svećenici koji ostaju sami, vršeći svećeničke i kućanske dužnosti, trpe duhovne gubitke. Preporuča se formiranje nekog svjetovnog ženskog instituta, gdje bi se žene na poseban način pripremale za službu domaćica svećenika.
4. Neka svećenici ne zaborave čak ni one koji su napustili službu. S ljubavlju su pozvani da se vrate Srcu Kristovu i Crkvi, preporučeni molitvama cijele Crkve!
________________________________________________________
[1] Usp. AS, vol. IV-1, str. 78.
[2] Usp. AS, vol. IV-2, str. 652-653.
[3] U predanom pisanom tekstu: Predlažu se tri opažanja: 1. s obzirom na čl. 15, na str. 15: Potrebno je jasnije proglasiti odgovornost čovjeka i Božju sudsku vlast. 2. s obzirom na čl. 46 na str. 35: Prikladnije je da se jasnije izrazi najozbiljnija stvarnost dvostruke vječne sudbine. 3. s obzirom na čl. 56 na str. 43: Predlaže se da Sveti sabor u ime svih članova Crkve od Boga i naroda traži oprost od čovječanstva za sve skandale počinjene u povijesti.
[4] Kratko.
[5] Čl. 15, str. 15.
[6] 2 Kor 5,10
[7] Mt 22,13
[8] Usp. AS, vol. IV-5, str. 368.
vlč. mr. sc. Tomislav Hačko
Biskup Franjo Kuharić na Drugom vatikanskom koncilu:
