Razmišljanje o Svetom pismu za 13th Nedjelja u uobičajenom vremenu
1kg 19:16, 19-21; Gal 5: 1,13-18; LK 9: 51-62
“Vrati se, jesam li ti učinio nešto?”
Postoji radikalna promjena raspoloženja Elizeja kada je prorok Ilija bacio svoj ogrtač na njega. Otišao je od traženja vremena da prvo poljubi roditelje kako bi napravio odlučujući i velikodušan čin: “Uzeo je jaram volova, zaklao ih … skuhao melo, dao je svoje ljude da jedu. Zatim je otišao i slijedio Ilija kao njegov polaznik. “
Zašto ova neposredna promjena? Čini se da su ga Ilijeve riječi duboko dodirnule, “Vrati se! Jesam li ti učinio nešto? “ Vjerojatno je osjetio da ga Bog nije samo pozvao na Elijeve nasljednike. Bog mu je također nešto učinio i u njemu, dopuštajući mu da dijeli u moć i autoritet Ilije. Bio je velikodušan i hrabar u svom odgovoru na svoje zvanje sve dok je vjerovao da je Bog koji ga je zvao također glumio na njemu.
Kad nas Bog pozove na određeni zadatak, on također čini nešto nama i u nama. Bog nas ne zove da ga slijedimo kao da smo beživotno kamenje, nesposobni za bilo kakvu promjenu ili rast unutarnjeg interijera. Jedna stvar koju Bog čini kad nas nazove jest da se neprestano trudi da nas oslobodi svega što nas ometa da reagiramo na njegov poziv velikodušnošću i upornošću. Ukratko, on se trudi za naš kontinuirani rast slobode.
Ovo je poruka svetog Pavla Galaćanima: “Braća i sestre: za slobodu Krist nas je oslobodio; Dakle, čvrsto stanite i ne podnosite više jaram ropstva. Jer vas je pozvao na slobodu ”(Gal 5: 1,13). Izazov za nas je primiti tu slobodu kao dar i dobro iskoristiti je.
Ako zloupotrebljavamo tu osobnu slobodu, „koristeći je kao priliku za tijelo“, osjetit ćemo osobnu degradaciju, uzajamno uništenje i na kraju, komunalno raspadanje, „ali ako nastavite grizući i proždirete jedni druge, pazite da vas ne konzumiraju jedni druge.“
Međutim, ako dobro iskoristimo tu slobodu, zapravo postajemo slobodniji voljeti i služiti drugima, “služiti jedni drugima kroz ljubav.” Možemo ponuditi međusobnu uslugu i podršku jedni drugima i poboljšati zajednicu samo kad dobro iskoristimo dar slobode.
Naš Gospodin Isus Krist postavlja snažne zahtjeve prema nama kao svojim učenicima jer nas ne naziva samo da budemo njegovi učenici. Također nam čini nešto i u nama da on samo on može – daje nam udio u vlastitoj slobodi kao Božji voljeni Sin, “onima koji su ga primili, koji su vjerovali u njegovo ime, dao je moć da postane djeca Božja” (Iv 1,12). Isus nas oslobodi i radi kako bismo povećali tu slobodu u nama dok reagiramo na naša zvanja.
Doživljavamo unutarnji otpor u našim obvezama prema njemu jer smo toliko usredotočeni na troškove, neugodnosti, nesigurnosti, žrtve itd. U našem pozivu. Unutarnji otpori prevladavaju jer zanemarujemo mnoge načine na koje Gospodin radi kako bi nas doveo do mjesta unutarnje slobode koja je potrebna za našu vjernost na svoju predanost njemu.
LK 9: 51-52 prikazuje nam tri načina na koje naš nedostatak unutarnje slobode dovodi do lošeg predanosti Kristu kao svojim učenicima.
Imamo one koji se uopće ne obvezuju kao Isusovi učenici. Oni su poput snježnih pahuljica u svom prolaznom žaru. Oni govore prazne entuzijastične riječi: “Pratit ću te kamo god krenete.” Oni utišaju kad Gospodin govori o stalnim zahtjevima i neizvjesnosti u praćenju njega: “Lisice imaju gužve i ptice s neba imaju gnijezda, ali Sin Čovječji nema nigdje odmarati glavu.”
Ova prva grupa puno govori i daje puno praznih obećanja, ali nema nikakve akcije u učeništvu. Nisu spremni ništa žrtvovati. Boje se koliko ih učeništvo može koštati. Oni su robovi u njihovoj udobnosti i sigurnosti. Žele kontrolirati što im se događa dok slijede Gospoda. Odbijaju ih bilo kakva ideja o neizvjesnosti kao Kristovi učenici.
Postoje oni koji odgađaju predanost učenicima: “Gospodine, pusti me prvo i pokopati svog oca.” Umjesto da se počine kad ih pozovu, ova vrsta čeka iluzorno bolje i prikladnije vrijeme za počinjenje.
Oni mogu tvrditi da sada nisu spremni ili da nisu dovoljno dobri ili dovoljno sveti da se počine. Oni također mogu tvrditi da prvo žele riješiti neka osobna ili obiteljska pitanja prije nego što se obvezuju. Isus odbacuje ideju da postoji povoljnije vrijeme za počinjenje od sadašnjeg trenutka, “Neka mrtvi pokopaju svoje mrtve. Ali vi, idi i proglašavaš kraljevstvo Božje. “
Napokon postoje oni koji se zbog prošlosti obavljaju polusvjesne obveze“Slijedit ću vas, Gospodine, ali prvo mi se oprostim sa svojom obitelji kod kuće.” Ovi se stalno osvrću na ono što su već ostali. Oni postaju robovi prošlosti jer ih to sprečava da se potpuno obvezuju na Isusa i njegovo kraljevstvo.
Ova posljednja vrsta fiksirana je na stvarima prošlosti – grijesima, neuspjesima, odnosima, zadovoljstvima, bolovima, bolovima, itd. To čak mogu biti i prošla dostignuća i uspjesi za koje se ne mogu činiti dovoljno. Što god to bilo, nešto u prošlosti sprečava ih da se obvezuju na Isusa Krista u sadašnjem trenutku. Ove prošle stvari ne dopuštaju im da uđu u Božje kraljevstvo, “nitko tko ne postavi ruku na plug i gleda na ono što je ostavljeno za sobom prikladno je za kraljevstvo Božje.”
Draga moja braćo i sestre u Kristu, jedini način na koji možemo prevladati ove oblike unutarnjih otpora jest vjerovati da nas je Bog zvao i on će i dalje raditi svoju slobodu u naša srca. Isus Krist postao je jedan poput nas, patio je, umro i ustao od mrtvih, tako da imamo slobodu njegovog Duha u nama i tako biti njegovi autentični učenici, spremni biti slobodni poput njega, koji je “odlučno odlučan putovati u Jeruzalem” (LK 9:51).
✠
Fotografirati Olga Kononenko na Razdvojiti
