Prečesto kada razmišljamo o crkvenim očevima, smatramo ih muškarcima koji su crkvi imali koristili samo akademski. Čuo sam da mnogi kažu da su očevi živjeli u neko vrijeme potpuno drugačije od našeg vlastitog i, prema tome, nemaju malo veze s nama. To nije slučaj. Samo pogledajte tri faze molitve – iskustva na koje je aludirao brojni ta očevi – kao dokaz svog duhovnog očinstva.
Prvo, što znači biti otac u duhovnom smislu? I da li se duhovno očinstvo uopće odnosi na ulogu koju bi crkveni očevi trebali imati na suvremene kršćane?
U fizičkom smislu i otac i majka prenose svoju prirodu na potomstvo. Njihova djeca izrađuju se po svojoj slici, da tako kažem.
U analognom smislu, kada govorimo o duhovnom očinstvu, još uvijek govorimo o prelasku prirode – ne u istom smislu. Duhovni otac prenosi vlastiti duhovni život učeniku.
U drevnoj judajskoj tradiciji učenik ne samo da je naučio lekcije od rabina, već je i on trenirao postati njegov rabin. U kršćanskoj tradiciji, iz vrlo ranih vremena crkve, duhovni otac bio je netko tko je bio poznat po svojoj dobročinstvu i majstorstvu strasti. Poput židovskog rabina, duhovni otac bio je netko tko je svoj život podijelio sa svojim učenicima koji su se težili razini duhovnog majstorstva svog mentora.
Umjesto da podučavaju učenike da intelektualno rastu, rani duhovni očevi nastojali su primiti život Duha Svetoga, kojeg je Bog mogao dati samo Bog. Stoga je utemeljena potraga za crkvenim očevima bila molitva.
Molitva, koju su definirali kao Duha Svetoga koji je prebivao u srcu (ili uzdizanje uma i srca Bogu), bila je najčešća elementa kršćanskog života. Dakle, umjesto da se pretjerano bave sistematikom (što je naravno važno), pustinjski očevi su se bavili praksapraktična navika molitve i posta kako bi se vodio rat protiv demona.
Postoje tri osnovne faze na koje se odnose mnogi sveci i očevi:
- Vokalna molitva
- Mentalna molitva
- Molitva srca
Vokalna molitva odnosi se na osnovnu praksu ponavljanja Isusove molitve u nečijoj ćeliji. Kroz to, redovnik uči biti u samoći i biti zadovoljan molitvom. Ovo zadovoljstvo zahtijeva vrijeme i trud jer je monaški život u početku krajnje strano strano. Stoga je prva faza vrlo praktična i nije pretjerano komplicirana. Jednostavno rečeno, prva faza je sljedeća: da se naviknem biti sam s Bogom, razgovarati s Bogom, slušati i biti strpljiv.
Druga faza, mentalna molitva, odnosi se na to da se naseljava u molitvi i ugodno s tišinom tako da čovjek može početi ulaziti dublje u Božji život. U ovoj fazi naša osjetila postaju više duhovna, a stvari razmatramo iz Božje perspektive, a ne naše. Neki sveci kažu da kad se osoba ugodnije u molitvi i tišini, čitanje Svetoga pisma pomaže mu da počne razmišljati o pobožnim stvarima, a ne na zemaljskim stvarima – njegovom životu, učenjima, pashalnoj misteriji, anđelima, svecima, apostolima itd. Ova faza karakterizira se da postane ugodna sa sobom i tako da se može pokrenuti u daljnjem molištu.
Treća i posljednja faza, molitva srca, odnosi se na to da se nalazi na mjestu potpunog mira i netaknute neprekidne molitve – kada osoba dopušta da vatra Duha Svetoga zavlada u njihovom srcu. Sveti Pavao opisuje neprekidnu molitvu kao Duh Sveti koji se moli iz srca, “Abba, Oče.” Nešto središnje u ovoj fazi omogućava Duhu da se moli u vama. To nije faza u kojoj se, strogo govoreći, molimo, već ona u kojoj se duh moli Ocu kroz nas.
Cilj ilustracije ovih faza nije besmisleno stvoriti egzistencijalne razine na koje bismo trebali težiti. Praktično govoreći, mislim da bi nas to moglo uvući u skrupuloznost i nemire. Svrha je da učenik uči od oca koji je sazrio u duhovnom životu, naučio je kako kontrolirati svoje strasti i postao je osjetljivi na Božju ljubav. Drugim riječima, duhovni otac zna kakav je osjećaj rasti kroz faze suhoće i faze velike ekstaze u molitvi. On destilira ovaj duhovni napredak u tri osnovne razine kako bi lakše mentorirao svoje učenike, pomažući im u njihovom vlastitom napretku.
Umjesto da pređe svoju fizičku prirodu, duhovni otac uči svoje učenike kako biti pažljivi prema Bogu i živjeti u Duhu (što bi rimokatolici nazvali “ostajući u stanju milosti”). Otac Zossima, na primjer, postao je duhovni otac Marije Egipta, slušajući njezinu životnu priču i pružajući joj duhovnu pažnju. Bio je prisutan s njom dok je prepričavala svoj životni put i priču o pokajanju. Slušao je i bio zadivljen djelom koje je Bog učinio u životu ove blagoslovljene žene, a on se divio njezinoj svetosti. Jednostavno budući da je prisutna i milostiva ženi koja se pokaje, Zossima je djelovala kao živa ikona Krista. Zossima je vjerojatno također podijelio svoje iskustvo molitve kako bi pomogao Marijinom duhovnom napretku.
Možda živimo u svijetu s mnogim svećenicima, ali malo duhovnih očeva, i mnogih sestara i redovnica, ali malo duhovnih majki. Da bismo postali duhovni roditelji, moramo primiti ono što nam je dao, prvo Isus, a drugo od strane onih kojima je crkva povjerena – apostoli, crkveni očevi i sveci. Na primjer, faze molitve mogu nam pomoći da shvatimo gdje smo i kako krenuti naprijed. Dakle, umjesto da odbacimo rane crkvene očeve kao nebitne, pogledajmo naše duhovne pretke, kako su oponašali Kristov život i od njih naučimo kako to učiniti sami.
Napomena urednika: Knjiga dr. Alexander Harb, Kraljevstvo srca: Meditacije s kršćanskog istokadostupan je od Sophia Institute Press.
Slika sa Wikimedia Commons
