Na blagdan sveta Tri hijerarha Bazilija Velikoga, Grgura Bogoslova i Ivana Zlatoustoga, zaštitnika Križevačke eparhije, u utorak 30. siječnja Križevačka eparhija proslavila je Dan eparhije. Svečanu arhijerejsku liturgiju u
Katedrali Presvete Trojice u Križevcima s početkom u 18 sati služio je križevački vladika Milan Stipić, u zajedništvu sa zagrebačkim nadbiskupom i metropolitom Draženom Kutlešom te drugim biskupima i svećenicima.
Uvodeći u homiliju nadbiskup Kutleša naglasio je da vrijeme u kojem su živjela tri velika crkvena oca, zaštitnici Križevačke eparhije nije bilo nimalo lako. No, svu trojicu krasio je „nadasve pobožan i svet život. Tri svetitelja, kako ih naziva istočna crkvena predaja: Ivana, koji je zbog svoje propovjedničke vještine stekao ime Zlatousti, Bazilija Velikog i Grgura Nazijanskog nazvanog Bogoslov, jer se strogo pridržavao Svetoga pisma i crkvene predaje. Svu trojicu resila je ljubav prema Svetome pismu, velika mudrost u obrani i prenošenju crkvenog nauka, a nadasve pobožan i svet život. Crkvu je tada pustošilo krivovjerje, među klerom je vladala simonija, a na carskom dvoru nemoral. Bilo je gotovo nemoguće napredovati u kršćanskim krepostima usred takva svijeta. Ova su trojica velikana duha to shvatila i svaki se nakon svjetskih nauka povlačio u pustinju i samoću. Takvo ih je povlačenje usavršavalo u kreposti te su bili kadri neustrašivo se uhvatiti u koštac s izazovima i problemima. No, nije bilo moguće, kako kaže današnje Evanđelje „sakriti grad na gori“, niti je imalo smisla svjetiljku staviti pod posudu. Svaki od njih bio je pozvan i protivno svojim željama preuzeti biskupsku službu. Svu trojicu resio je izniman karakter, inteligencija, mnoštvo talenata, svetost i neumorna služba Bogu“.
U nastavku se propovjednik osvrnuo na Božju riječ koja je „izvor iz kojega su ovi sveci crpili mudrost i snagu za život. Ona nam kaže da smo svjetlost svijeta, pozvani svijetliti u tami kao grad na gori ili svjetiljka na svijećnjaku. Sve to pred nas, dragi vjernici, stavlja veliku odgovornost. Današnje evanđelje spaja govor o svjetlu i o Pismu: Zakonu i Prorocima. Isus koji je Svjetlo svijeta, svoje učenike naziva svjetlom. Biti svjetlo je ono što je učenicima svojstveno, nije nešto što im je pridodano, nije nešto što imaju ili trebaju učiniti. Oni jesu svjetlo”, rekao je mons. Kutleša te istaknuo da ako “doista svijetlimo, ako smo grad utvrđen na gori, onda ne možemo biti nevidljivi. Autentičan život znak je po sebi. Bez promocije i želje da se pokažu, sveci koje danas slavimo doslovno su bili prisiljeni napustiti svoju samoću i posvetiti se biskupskoj službi u trenutku kad ih je Crkva trebala. Nije bilo moguće da ostanu skriveni. Zasvijetlili su tamo gdje su bili pozvani i poslani“.
Govoreći o svjetlu koje svijetli drugima u svijetu, mons. Kutleša upitao je „kako jače zasjati? Gdje je mjesto s kojega najbolje drugima mogu rasvijetliti tamu?“, te u nastavku ponudio odgovor naglasivši da „vjerovati da smo svjetlo nije stvar preuzetnosti, nego povjerenja u Božju riječ koja je istinita. No, ako Isus kaže da smo svjetlo, a da je svijet u tami, i da smo pozvani na iskorake kako bi osvijetlili tu tamu, pred nama je velika odgovornost. Isus ne predlaže, već naređuje: „Jer si svjetlo, svijetli!“ Ovo nije opcija. Misijsko poslanje Crkve je nalog: „Pođite po svem svijetu…!“ Način na koji trebamo svijetliti su, kaže Isus, “dobra djela”. Riječ koju koristi je kalos, koja nosi ideju privlačnosti ili ljepote. Pozvani smo djelima ljubavi i suosjećanja osvijetliti lice milosrdnog Oca koji nas ljubi. Takva zadaća zahtijeva prisnost s Božjom riječi. Nismo pozvani propovijedati sami sebe i tumačiti proizvoljno istine vjere, već se izložiti životom koji je odraz ponizne vjere i povjerenja u Isusa“.
„Ovdje nije riječ o posudi pod kojom bi se svjetiljka ugasila zbog nedostatka kisika“, primijetio je propovjednik već o “dijelu pokućstva s tri ili četiri oslonca koji, ako se svjetiljka stavi ispod njega, priječi širenje svjetlosti, prigušuje je. Svjetlo se ne može ne opaziti ni pod posudom, ali ne koristi drugima jer svjetiljka nije na svome mjestu. Mi smo na neki način već zapaljeni plamenom krštenja, kao što su i učenici bili pozvani biti s Isusom. No, iako su uz Isusa boravili, iz blizine promatrali njegov život i slušali riječi, svjetlo vjere nije odmah ni lako probilo do njih. Na njihovu primjeru možemo vidjeti što ga je priječilo. Kod Jude se radilo o nedostatku ljubavi. Svjetlo vjere ugasio je izdajom. Petra je svladao strah i zatajio je Isusa, ali nije malaksao u vjeri. Toma nije bio tamo gdje su bili drugi i nije vjerovao da događaji velikog petka imaju nastavak, a ova jednostavna usporedba sa svjetlom nam govori jako puno. Svjetlo otkriva stvari onakvima kakve doista jesu, potiče rast i život. Svjetlost je postojana. Probija se kroz najmanju pukotinu. Drži nas budnima“.
„Dragi vjernici, da bismo poput svetaca koje častimo danas mogli osjetiti puls Isusove osobnosti, naučimo se družiti sa Svetim pismom, izlagati se njegovu svjetlu i njegovoj mudrosti. Za ove je prijatelje Božje „Božja riječ bila od presudne važnosti“. Pitamo se s papom Franjom: „Zašto se isto ne dogodi mnogima od nas? Toliko puta slušamo Božju riječ, na jedno uho uđe, a na drugo izađe. Zašto je tomu tako? Možda zato (…) što je za to potrebno ne biti ‘gluh’ za Riječ. To je opasnost koja nam prijeti: obasuti nebrojenim riječima, puštamo također da nam Božja riječ promakne, ‘isklizne’ iz ruku: čujemo je, ali je ne slušamo; slušamo je, ali je ne čuvamo; čuvamo je, ali joj ne damo da izazove u nama promjenu“ (Franjo, Nedjelja Božje riječi, 21. siječnja 2024.).
Naposlijetku je propovjednik poručio okupljenim vjernicima da dopuste da ih „Božja riječ mijenja, naučimo osluškivati bilo Crkve koju je Krist oprao svojom krvlju i po kojoj nam posreduje milosti spasenja. Samo tako ćemo biti grad na gori i svjetiljka koja svijetli svima. Onako kao što su to bila današnja Tri Svetitelja. Amen“.
Na koncu svečane liturgije križevački vladika mons. Milan Stipić zahvalio je ocima biskupima; bjelovarsko-križevačkom biskupu mons. Vjekoslavu Huzjaku, varaždinskom biskupu Boži Radošu, pomoćnom zagrebačkom biskupu mons. Miji Gorskom te propovjedniku, mons. Draženu Kutleši, zagrebačkom nadbiskupu i metropolitu, kao i ostaloj braći svećenicima.
