Volim šetati. Posebno uživam u šetnji u kojima stupam u kontakt s prirodnim okolišem. Priroda mi je puno toga otkriti. Znamenitosti, zvukovi, mirisi, dodir, a ponekad me ukusi dublje upuštaju u razmišljanje, da razumijem sebe, druge i životne situacije.
Da se dopustim u taj zamišljeni prostor, imam prednost da šetam mjestima daleko od urbanih okruženja, gdje ne mogu vidjeti nebodere, gdje ne mogu čuti konstrukciju zgrada, gdje ne mogu mirisati na ispuh automobila. Smatram da je takva distrakcija. Živeći i borave u visoko urbaniziranom gradu, želim samo nekoliko sati tišine, daleko od užurbanosti. Htio sam vidjeti samo veličanstvena stabla ili prekrasno cvijeće, čuti burlo potoka, mirisati petrichor zrak šume.
Međutim, nedavna šetnja prirodnom rezervom usred grada prolila je nove uvide.
Bila sam na pješačkoj stazi prirodnog rezervata, obložena drvećem i grmljem s obje strane. S lijeve strane bila je šuma. S desne strane vodio je autocestu motorne autoceste, samo malo izvan nekih rijetko naseljenih stabala. Nisam mogao vidjeti cestu ili automobile, ali mogao sam čuti, do svoje neugodnosti, prometa, neprestanog urlanja automobila koji ubrzavaju autocestom. U daljini sam mogao čuti zvukove građevinskih radova, bilo popravljanja cesta ili gomile dosadne u zemlju. Bio sam u prirodnom rezervatu, ali ti glasni urbani zvukovi bili su mi u ušima!
U trenutku svoje iritacije čuo sam tweeting ptica s lijeve strane, negdje u šumi. Uslijedilo je cvrkutanje cvrčaka, šuškanje lišća na nježnom vjetru i vjeverice koja je vikala stablo! Ovi zvukovi nisu bili glasni, ali vrlo izraženi, jasni i hrskavi. Ne bi ga mogao zanemariti unatoč zvuku prometa.
Taj je put krenuo na kratku udaljenost. Ja saslušan urbane zvukove, ali slušao na zvukove prirode. I kako sam obraćao pažnju na zvukove prirode, činilo se da urbani zvukovi blijede. Još uvijek sam mogao čuti automobile, ali nisu me frustrirali. Srce mi je omekšalo. Uživao sam u mir usred buke. Uživao sam u društvu prirode iako je život u gradu bio samo kamen. Našao sam se iako su stresne situacije bile samo na maloj udaljenosti.
Osvrnulo se na mene da, iako je moja namjera da budem daleko od užurbanosti grada dobra, bio sam fiksiran da ga u potpunosti blokiram. Realnost je da živimo u svijetu s mnogim zvukovima: mišljenja, neistine, lažne vijesti itd. To je ometajuće i ponekad je teško filtrirati. Pozivnica je slušati i identificirati istine života i onoga što je darivanje života usred buke. Možda ćemo se iznenaditi kad utvrdimo da su te istine cijelo vrijeme mogle biti vrlo blizu. Oni su također mogli biti vidljivi cijelo vrijeme, samo što ih nismo svjesni.
Gledajući kroz objektiv vjere, živimo u bučnom svijetu od kojeg ne možemo pobjeći. Ionako nismo pozvani pobjeći od svijeta. Ipak, nismo pozvani da budemo iz svijeta. Postajemo od svijeta ako podlegnemo tim zvukovima i dopuštamo sebi da se povučemo u svim smjerovima. Postajemo od svijeta ako dopustimo da se frustracija ili bijes gnjavi zbog tih zvukova.
Možda je raspoloženje prihvaćati svijet, ali ne i konzumirati. Potraga za mirom i spokojnošću duboko je ukorijenjena u našim srcima. Ako prilagodimo uši naših srca da bismo tražili gdje pronalazimo mir, čut ćemo Božji glas. Otkrićemo da je Božji glas prilično glasan i jasan. I dok pažljivo slušamo Božji glas i usidren na njih, usidrimo se o onome što je život. Tamo, usred buke i bez blokiranja, nećemo se konzumirati, već pronaći odmor i obnovljenu snagu.
Ne tražim od vas da ih izvadite iz svijeta, ali molim vas da ih zaštitite od zlog. Ne pripadaju svijetu, baš kao što ja ne pripadam svijetu. Posvetiti ih istini; Vaša je riječ istina. Kao što ste me poslali u svijet, pa sam ih poslao u svijet. (Ivan 17: 15–18, NRSV)
____
Izvorno objavljeno na Srednji
Foto: Matthew Henry, Unsplash / PD-US
