Srijeda, 12. 2. 2025.
Gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo pohodio je u utorak 11. veljače župu Sv. Jelene Križarice u Rakovici gdje je predvodio misu prigodom blagdana Gospe Lurdske koju vjernici župe Rakovica 100 godina časte kao suzaštitnicu župe.
U koncelebraciji su bili upravitelj župe vlč. Dino Rupčić, slunjski župnik i dekan preč. Šimo Božić, umirovljeni svećenik mons. Mile Pecić, kancelar i biskupov tajnik preč. Mišel Grgurić i zavaljski župnik vlč. Marko Crnjak.
Biskupovu homiliju prenosimo u cijelosti: „Draga braćo i sestre, uvijek sam se pitao: koji je kriterij uzela Djevica Marija da izabere Bernardicu među tolikim mogućnostima koje je imala? Odgovor može biti samo ovaj: u Lurdu, kao i drugdje, kriterij koji je slijedila Djevica Marija isti je koji je uzeo Bog u odabiru Nje. Marija je to jasno obznanila: „Bog je pogledao na malenost, poniznost i skromnost svoje službenice“. Blažena Djevica Marija je učinila isto. Zašto Bog voli ponizne? Bog je ponizan (izjavio je GILBERT CHESTERTON) i osjećao se dobro s poniznima (dodao je J. B. BOSSUET). Obitelj Bernardice bila je najsiromašnija u Lurdu, a ona (u vrijeme ukazanja) još uvijek nije bila primila Prvu svetu Pričest. Zaista je pripadala narodu „malenih“ koji su Božji miljenici. Ne samo to. Siromaštvo nije dovoljno da bi bili ponizni pred Bogom. Obitelj Bernardice bila je siromašna i uspijeva održati upaljenu svjetiljku ponizne vjere i povjerenja. Navečer su ih svi mogli čuti kako zajedno mole svetu Krunicu. Ponekad je nedostajalo kruha, ali molitve nije nedostajalo. Takve, u tom vremenu, bile su kršćanske obitelji, kao što je to bila obitelj Pape Ivana XXIII, obitelj Ivana Bosca, obitelj svete Terezije. Danas nedostaju vjerničke obitelji. Ulaskom u neke obitelji može se osjetiti odsutnost Boga!
Što je Djevica Marija rekla Bernardici? Prve riječi Djevice Marije izuzetno su važne: „Ne obećavam ti da ću te učiniti sretnom u ovom životu, nego u drugome“. Postojanje Neba osvjetljava i daje smisao našem životu na Zemlji. Dag Hammarskjold, koji je bio generalni tajnik Ujedinjenih Naroda, vrlo cijenjen, rekao je: Od kad su ljudi prestali misliti na Nebo, pretvorili su Zemlju u pakao“. A Majka Terezija: „Kad dođemo pred Isusa, sa sobom ćemo donijeti samo djela ljubavi. Pripremajmo se za to dok još imamo vremena“. Ova misao dala je polet njezinu životu. Kako je lijep život vjernika koji hode prema susretu s Bogom i prema gozbi koju je Bog pripremio. Ne idemo prema ponoru ništavila, već prema ponoru Božjeg milosrđa. Smisao života potpuno drugačiji kad znamo da Bog postoji. I u Fatimi, kao i u Lurdu, dolazi ista misao: „Odakle dolazite?“, pita Lucija. „Dolazi s Neba“, odgovara Gospa.
Danas je obezglavljen životni hod, nužno je, baciti se (zaroniti) u sadašnji trenutak da bi smo se nadahnuli (upili) što više emocija: ali je nemoguće pronaći raj na zemlji! Od tuda dolazi nezadovoljstvo tolikih ljudi i potreba za bijegom. Ponovno pronađimo sigurnu budućnost prema kojoj hodimo (idemo), budućnost koja osvjetljava sadašnjost.
„Molite i činite pokoru za obraćenje grešnika“, poručila je Gospa u Lurdu. Nekad je to bila široko rasprostranjena praksa. Razmislimo o riječima sv. Terezije iz Lisieuxa: „Jedne nedjelje, gledajući sliku našeg Gospodina na križu, duboko me pogodila krv koja je tekla s jedne od njegovih božanskih ruku. Također, Isusov krik na križu neprestano je odjekivao u mojem srcu: „Žedan sam“! Ove riječi u meni su zapalile do sada nepoznatu i žarku vatru. Željela sam dati piti svom ljubljenom i sama sam se osjećala da se darujem žednim dušama. Još uvijek nisu bile to duše svećenika koje su me privlačile, već one velikih grešnika, gorjela sam od želje da ih istrgnem iz vječne vatre“. To jest: moramo učiniti našom Kristovu ljubav i učiniti je prisutnom u povijesnom trenutku u kojem živimo. Naša suradnja i Božja volja su nužne! Sveti Pavao kaže: „Na svom tijelu nadopunjam ono što nedostaje mukama Kristovim“. Danas Bogu nedostaju suradnici. Ne zaboravimo: svi možemo dati svoj doprinos.
U Rimu, 1993. godine jedan sveučilišni profesor želio je susresti Majku Tereziju iz Kalkute. Majka Terezija, kao i uvijek ljubazna, na rastanku u ruku mu je stavila medaljicu Bezgrešne. Profesor, malo iznenađen (zbunjen) postavio joj je pitanje: Zašto nikoga nikada ne kritizira. Svojim autoritetom mogla bi uputiti kritiku svima? Nije dobro razumjela što je mislio pod riječju „kritike“, ali je odmah odgovorila: „Nemam vremena za kritiziranje, jer imam toliko dobra za napraviti. Kritiziranje prepuštam drugima. Profesor, nezadovoljan odgovorom, nastavio je: „Mislim, Majko, da i vi vidite da ima toliko toga za poboljšati, toliko toga za promijeniti, pa čak i u Crkvi!“ Majka ga je pogledala u oči i rekla: „Očito ima puno toga za poboljšati, puno toga za promijeniti! U pravu ste! Za početak, idemo poboljšati nas dvoje: vas i mene! To možemo učiniti odmah i svaki dan. I to je jedini način da poboljšamo svijet! I zatim je dodala: „I u Crkvi svakako imamo toliko toga što treba poboljšati. No, ako vidimo malo svetosti u Crkvi, pomozimo joj: postanimo sveti! Sve ostalo je beskorisna priča! Što čekaš? To je pitanje koje svatko od nas nosi u sebi: „Što čekaš?“ Istu nam poruku prenosi sv. Bernardica, a preko nje Bezgrešna Djevica Marija: „Što čekaš?“. Amen.
