U manjoj bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske u nedjelju 9. veljače, šibenski biskup u miru mons. Ante Ivas predsjedao je euharistijskim slavljem za vrijeme kojeg je blagoslovljen oltar blaženog Alojzija Stepinca s oltarnom slikom i relikvijar sa Stepinčevim moćima. Na početku slavlja o. biskup i svećenici okupili su se ispred oltara u molitvi blagoslova koji je predvodio o. biskup. Nakon blagoslovne molitve, o. biskup je poškropio i okadio oltar, oltarnu sliku i relikvijar s moćima. Potom su poslužitelji oltara, svećenici i biskup u procesiji krenuli prema Središnjem oltaru te je nastavljeno euharistijsko slavlje. Uz predsjedatelja slavlja biskupa Antu Ivasa, koncelebrirali su provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, rektor bazilike, gvardijan i upravitelj Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske fra Marinko Vukman, sinjski župnik fra Antonio Mravak, ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije i sjemeništa u Sinju fra Josko Kodžoman, umirovljeni svećenici fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, fra Eugen Poljak i fra Pavao Vučković.
Na slavlju se okupilo mnoštvo vjernika iz sinjske župe i okolnih mjesta. Slavlju je nazočio i gradonačelnik Grada Sinja i saborski zastupnik Miro Bulj, akademska slikarica i autorica Stepinčeve slike Iris Mihatov Miočić te druge brojne osobe iz kulturnog i društvenog života Sinja i Cetinske krajine.
Za vrijeme misnog slavlja liturgijsko pjevanje animirali su članovi Mješovitog zbora Svetišta Gospe Sinjske pod ravnanjem mo. fra Jure Župića i s. Jelene Mijić. U misnom slavlju asistirali su franjevački bogoslovi i sjemeništarci.
Predsjedatelj slavlja biskup Ante Ivas u propovijedi je podsjetio da je Stepinac dva puta hodočastio u Gospino svetište u Sinju: „Stepinac je opet kod Čudotvorne Gospe Sinjske, treći put i ostaje u Sinju. Prvi put 17. ožujka 1934. godine: ‘Dugo i žarko molio je pred Gospinim oltarom!’ Drugi put 19. siječnja 1938. kao nadbiskup Zagrebački: ‘Svečano dočekan od puka. Pred Gospom se dugo zadržao u molitvi!”
Tumačeći evanđeoski ulomak (Lk 5,1-11), čudesni ribolov, vjeru Šimuna Petra i ostalih učenika koji su ostavili sve i krenuli za Isusom, o. biskup je taj trenutak usporedio sa životom mladog Alojzija koji se odazvao na Isusov poziv da bude svećenik i hrabri pastir svoga naroda u tim teškim i mračnim vremenima u kojima se nalazio svijet i Hrvatska. „U ono vrijeme reče lsus mladom svećeniku Stepincu: ‘Alojzije, izvezi, zaveslaj na pučinu Crkve moje u Hrvatskoj, baci mreže moje Riječi, moje poruke, moga djela za spasenje svijeta. ‘A bila su tada olujna vremena na pučini svijeta i na pučini njegove Crkve u našem hrvatskom narodu i domovini, vremena opasna, prijeteća, vremena puna noći, mraka, koji se sve stravičnije spuštao nad čitavi svijet. Malo je bilo hrabrih koji su se u toj ‘noći svijeta’ usudili se zaveslati na pučinu, baciti ‘mrežu Božje riječi’, paliti Božja svjetla, zastupati Božju istinu i ljubav, buditi nadu da jedino Bog može spasiti čovječanstvo od propasti.“
Govoreći o blaženikovom životu u tim teškim vremenima, o. biskup je kazao da je Stepinac i danas blagoslov svome narodu i budi u vjerniku utemeljenu nadu u Boga koji je jedina snaga i uzdanje u nevoljama života: „Mi danas blagoslivljamo Gospodina jer nam je u onim vremenima, u danima ‘nevolje velike’ koja je zadesila Europu i čitavi svijet, u vremenima koja je kalvarijsko bolno i mučno proživljavao i naš narod hrvatski, poslao je svećenika i biskupa, čovjeka čvrste – stamene vjere, neustrašiva pogleda, uspravna koraka, biskupa jasnih i čvrstih kršćanskih moralnih stavova, čovjeka čiste savjesti, odrješita svjedoka velike i široke Božje ljubavi. Čovjeka neslomljive duhovne snage, biskupa koji je svojim uzdanjem u Gospodina, snagom Njegove Riječi, tješio i hrabrio svoj narod, svoju Crkvu katoličku. ‘Na tvoju Riječ bacit ću mreže’, govorio je vjernički hrabro i neustrašivo i ustrajno svome narodu budio utemeljenu nadu da jedino Bog može napuniti mreže ‘života u izobilju.’ Govorio je to cijelim svojim životom, sve do osporavanja, do progona, do sramotne osude, do uzništva u Lepoglavi i Krašiću, do podmuklog trovanja, do mučeništva, do smrti ali i do danas i za sve dane i godine buduće. ‘Stepinac mu je ime!’“
Stepinac je bio glas kada su se mnogi bojali govoriti, kazao je biskup Ivas: “Bio je glas Crkve i jasno zastupao onaj poredak koji je Bog zapisao u ljudskoj savjesti: „U vremenima kad se uz stravičan teror, uz nebrojene materijalne i nevine ljudske žrtve i u našem narodu, nasilno propagirao i krvavo provodio, tzv. novi poredak, suprotan volji Božjoj upisanoj duboko u narav, u srca i u savjest ljudsku, nadbiskup Stepinac je 1943., u jeku neviđenog genocida i strašnih zločina koji su se provodili u ime fašističkog i komunističkog ‘novog poretka’ govorio jasno, kad se rijetko tko u Europi to usudio: ‘Mi osuđujemo sve nepravde. Osuđujemo sva ubijanja nevinih, paleže i zatiranja. Žaleći nevolje i boli sviju koji danas nepravedno pate, mi odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak koji je upisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj, prstom Boga živoga !”
Govoreći o geslu ‘U Tebe se Gospodine uzdam,’ biskup je kazao da je Stepinac radikalno živio uzdanje u Gospodina u tim teškim vremenima: „Pred takvim ‘silama smrtnim’, Crkva i narod hrvatski, nadbiskup Stepinac je čvrsto vjerovao i svjedočio da nema drugog puta do Ii ‘uzdati se u Gospodina!’ ‘U tebe se Gospodine uzdam’ bilo je njegovo biskupsko geslo. Uzdati se radikalno, nepopustljivo, bez pogađanja i kompromisa, do kraja, do Getsemanija i Golgote, do smrti, do uskrsnuća. Prikloniti se Kristovoj logici života, koja je kako reče sv. Pavao za ljude logika ‘ludosti križa’, ali to je logika evanđeoskog zrna, koje tek onda kad padne i predade se zemlji umire, donosi rod i plod i to ‘u izobilju’, kako je govorio lsus. To je logika ljubavi koju je naviještao i živio lsus. Tek u ljubavi Božjoj, svijet i sve u njemu, napose čovjek i narod nalazi i ima pravi smisao života, ispravan poredak i put, cjelovitu istinu i konačnu svrhu.“
Snaga vjernicima bio je Stepinac, a Crkva je Narod Božji kazao je biskup i dodao: „Crkva katolička nije ni u tom presudnom vremenu povijesti pokleknula, ni pred prijetnjama, ni pred progonima, ni pred propagandom, ni pred obespravljenostima svake vrste, ni pred mučeništvom. Ostala je vjerna Kristu, Petru i narodu, uvelike zahvaljujući upravo našem blaženiku: „Stepinac mu je ime!“
Opisujući Stepinčevo hrabro držanje, biskup je kazao da je blaženik izvršio volju Božju: „Pred Okružnim sudom, blaženi kardinal Stepinac je govorio: ‘Ja znam sto je moja dužnost. Milošću Božjom ja ću je izvršiti do kraja, bez mržnje prema bilo kome, ali i bez straha od bilo koga.’ ‘Budi volja tvoja’ bila je posljednja riječ koju je Blaženik izgovorio na svom samrtnom krevetu u Krašiću, na današnji dan 1960., u ruci je držao upaljenu svijeću kandeloru. Vjerujemo da je to bila njegova posljednja molitva, želja, poruka i oporuka svome narodu i Crkvi, za ona, ali i za ova i za sva vremena, svima, vjernicima laicima, redovnicima i redovnicama, svećenstvu, biskupima. Nije to bila riječ izdahnuća nego poruka velike vjere, nade, utjehe i usklik radosti, jer Božja ljubav uvijek pobjeđuje.“
Koja je to kršćanska dužnost današnjih vjernika u Hrvatskoj, zapitao se biskup i nastavio: „Čini mi se, sestre i braćo kao nas Blaženik i danas pita: ‘Znademo Ii mi današnji kršćani, mi Crkva u Hrvatskoj, ovdje u Sinju, u ovim okolnostima I izazovima, osobnim, društvenim, crkvenim i narodnim. Znademo Ii koja je naša kršćanska dužnost: ‘Budi volja tvoja ‘ kaže Krist. ‘Neka mi bude po Tvojoj riječi! ‘ govori Gospa. Jesmo Ii mi spremni vršiti Božju volju, dosljedno, do kraja? Toliko nam je to upravo danas krvavo potrebno! Dopuštamo Ii mi, ili se možda lako mirimo, da se u nama i među nama zatire ime Božje, njegova nazočnost, na poseban način u Euharistiji, i njegova volja u nama, njegovi zakoni, njegova ljubav, njegova Crkva? Mirimo Ii se da se u nama i među nama olako briše i čupa i ruši nas kršćanski i nacionalni identitet i iskon? Znademo Ii i imamo Ii hrabrosti odgovoriti na ta pitanja, ovdje pred likom Čudotvorne Gospe Sinjske i od danas pred slikom blaženog Alojzija?“
Govoreći o blaženikovom srcu, o. biskup je kazao da njegovo srce moli za nas da ostanemo na Božjem putu i zapitao se gdje je danas srce Hrvatskog čovjeka, vjernika: “Komunisti nisu dopustili ni, da se poslije smrti sačuva njegovo srce koje je bilo izvađeno. Kad su to saznali, bacili su srce u peć, u vatru, a pepeo su rasuli. Gdje? Ne zna se ni do danas. Ali, mi osjećamo i znamo i vjerujemo da je njegovo srce živo među nama i u nama, da njegovo srce u vatri Božje ljubavi gori i moli se za nas, za naš narod, za našu domovinu, za našu Crkvu. Vjerujemo da On moli za sve nas upravo zato, da nam srce ne ukradu, ne otruju, da ga nikome ne prodamo ni za kakvo blago i interes ovoga svijeta. Da nam srce bude užeženo u ljubavi Srca lsusova i srca Gospina. On za nas moli da živimo i radosnim srcem iskreno volimo jedni druge, i ovu našu zemlju lijepu, da je s ljubavlju i slogom branimo i čuvamo i gradimo i obrađujemo. Da se njome služimo, ali ne bez srca, ne sebično i gramzljivo, pohlepno i bešćutno. Da imamo srca za život koji nam Bog u ovoj zemlji našoj daruje, za život od začeća do smrti. Da imamo ljubavi jedni za druge, za naše obitelji, za djecu i mlade, za slabe i bolesne, za one prikraćene i potrebne naše ljubavi. Da nikoga iz te ljubavi ne isključimo, ne odbacimo ili, Bože sačuvaj mrzimo. Tek tada će se ispunjati ona našeg pjesnika: ‘Dok je srca bit će i Croatiae!’ Gdje je tvoje blago i gdje je tvoje srce, pita nas Gospodin, pita nas naša majka Gospa Marija, pita nas nas Blaženik Alojzije? Nemojmo prečuti ovo sudbonosno pitanje, nemojmo ostati bez odgovora. Gospa nas stalno moli: ‘Štogod vam On reče, učinite!’ Bog i danas čini čuda velika. S blaženim Alojzijem molimo neprestano i iskreno: ‘U tebe se Gospodine uzdam, neću se smesti ni danas ni dovijeka! ‘ Jer na ovom svijetu sve prolazi i umire, samo ljubav ostaje i pobjeđuje. „Stepinac mu je ime!“, zaključio je biskup Ante Ivas.
Na završetku misnog slavlja vjernicima se obratio provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše te je istakao važnost ovog slavlja koje će biti trajno upisano u povijesti Svetišta i Samostana Gospe Sinjske, u srcu naroda Božjega, naraštajima koji su ovome svjedoci, a bit će preneseno i naraštajima koji će doći. Provincijal je zahvalio biskupu Anti Ivasu što je predsjedao slavljem, fratrima Samostana Gospe Sinjske koji desetljećima šire pobožnost prema blaženom Alojziju Stepincu i zaželio da njegov oltar bude mjesto sabranosti i molitve, mjesto s kojeg će Bog uslišati molitve vjernika da što prije Alojzije Stepinac postane svet.
Rektor bazilike, gvardijan i upravitelj Svetišta Gospe Sinjske fra Marinko Vukman, kazao je da je ovo veliki dan jer je blaženi Stepinac dobio oltar u manjoj bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske. Zahvalio je zaslužnim pojedincima koji su pomagali da se dogodi ovaj povijesni dan: splitsko-makarskom nadbiskupu Zdenku Križiću, zagrebačkom nadbiskupu Draženu Kutleši što je Gospinom svetištu i bazilici darovao relikvije blaženog Alojzija Stepinca, akademskom kiparu Hrvoju Ljubiću autoru relikvijara, akademskoj slikarici i autorici oltarne slike Iris Mihatov Miočić, Mješovitom zboru Gospe Sinjske, časnim sestrama, franjevačkim bogoslovima i sjemeništarcima kao i brojnim dobročiniteljima Svetišta Gospe Sinjske.
izvor: www.gospa-sinjska.hr
