Uoči blagdana bl. Alojzija Stepinca, koji se slavi 10. veljače, Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije priredio je niz video priloga u kojima se istražuje značaj bl. Stepinca za četiri redovničke zajednice: dominikance, franjevce kapucine, salezijance i franjevce konventualce.
Fr. Tomić istaknuo je kako je 1925. tadašnji zagrebački nadbiskup Antun Bauer dao zemljište dominikancima na kojem je dvije godine kasnije dovršen samostan Kraljice Svete Krunice. Samostan i kapelica svečano su otvoreni 8. svibnja 1927.
Nakon što je Alojzije Stepinac postao zagrebački nadbiskup dominikanci su preuzeli upravljanje Župom Uznesenja Blažene Djevice Marije u Resniku te su njom upravljali sve do 1971. godine.
Fr. Tomić naglasio je važnost Kruničarskog hodočašća u Mariju Bistricu na kojem su, u dva navrata, dominikanci darovali zlatnu krunicu za kip Majke Božje Bistričke. Naime, 1938. ukradena je zlatna krunica koja je, zauzetošću kruničara, bila darovana Majci Božjoj Bistričkoj prigodom njezina krunjenja zlatnom krunom 1935. Stoga su dominikanski kruničari darovali novu krunicu od čistoga zlata. Na zagrebačkom hodočašću što ga je predvodio nadbiskup Stepinac, dominikanac fr. Jordan Viculin, skladatelj pjesme „Kraljice svete krunice“, stavio je zlatnu krunicu oko vrata na kip Majke Božje. Na križiću krunice urezano je „1939. Majci Božjoj Bistričkoj njezini kruničari“.
Govoreći o godinama Drugog svjetskog rata kazao je kako u tom periodu u Zagreb dolaze braća iz dalmatinskih krajeva, a 1941. u samostanu osnovana je klasična gimnazija. Nadbiskup Stepinac u suradnji s Kaptolom darovao je dominikancima zemljište za izgradnju škole do koje nije došlo zbog ratnih zbivanja. Samostan Kraljice Svete Krunice bombardiran je 22. veljače 1944. Poginula su osmorica braće dominikanaca i jedan laik koji je radio u nakladi „Istina“. Srušeno je cijelo južno krilo samostana, a dobrotom nadbiskupa Stepinca učenici dominikanske gimnazije preseljeni su u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Kaptolu 29.
Nadbiskup Stepinac obišao je dominikance istoga dana nakon bombardiranja, pomolio se za poginule i ranjene, a kasnije je na Mirogoju vodio sprovodne obrede za poginule. Braći dominikancima ustupio je dio dvorca u Brezovici za smještaj, obilazio ih je i s njima ručao.
Iste godine 1. listopada nadbiskup Stepinac predvodio je misu i procesiju o blagdanu Kraljice Svete Krunice. U homiliji je tada progovorio o lažnim bogovima našega vremena koji „izgledaju tako visoko i široko, tako moćno da se čini da je Stvoritelj svijeta izgubio stvarnu vlast nad svijetom, nad ljudima. Hoćemo li i mi pasti u prah pred kumirima vremena i zatajiti Boga? Ili ćemo se vratiti našim kršćanskim tradicijama?“, pitao je nadbiskup Stepinac.
„Puno je duh svijeta obećavao, slikao je sve u najljepšim bojama, a donio je rasulo, zatvor, prokletstvo, smrt. Izvrgao je ruglu sve što je dobro i sveto, a kršćanskom srcu milo. Koje čudo, da se je taj zao duh oborio i na molitvu svete krunice, da mu je uspjelo da je istisne iz mnogih obitelji, gdje se je nekada rado i pobožno molila“, nastavio je.
Podsjetio je okupljeni puk „da smo mi bez molitve osuđeni na propast. (…) I Gospodin Bog iskazao nam je upravo neizmjerno dobročinstvo, kad nam je po svetom Dominiku dao u ruke ovako odlično oružje za sva vremena, kao što je molitva svete krunice. (…) I mi smo, dragi moji vjernici, uzeli to oružje u ruke, da baratamo njime na poseban način, za obranu svojih duša, za obranu kršćanskog poretka u našoj dragoj Hrvatskoj, za obranu kršćanskog poretka u svijetu, bez kojega zemlja postaje pakao. Pozvali smo sve naše vjernike u Zagrebu da se prihvate tog moćnog oružja, pozvali smo sve naše vjernike čitave nadbiskupije. A mjesec listopad imao je biti putokaz da ova divna molitva zauzme po svim našim obiteljima i po čitavoj Hrvatskoj opet ono mjesto koje je nekada imala i koje joj s pravom pripada. Pozvali smo ih, jer u svetoj krunici vidimo takvo moćno oružje, da je nemoguće da ne bi iznijeli pobjedu nad svim onim zlima u svijetu, ako to oružje, svetu krunicu budemo svaki dan držali u ruci i njime se dostojno služili, to jest toplo i srdačno molili.“
Nadbiskup Stepinac pozvao je vjernike da žarko i revno mole krunicu: „Nastavite ju žarko i revno zazivati u svakoj pojedinoj obitelji. Ako to cijela naša draga Hrvatska učini, nema se čega bojati.“
„Molitva nije samo običaj, koji nam je stavljen na volju. Ne! Molitva je krvava nužda našega života. Bez nje smo propali, po njoj smo sigurno spašeni. Dao Bog da to samo ne spoznamo prekasno“, zaključio je Stepinac.
Fr. Tomić istaknuo je kako je upravo molitva krunice jedna od snažnih poveznica između nadbiskupa Stepinca i dominikanaca. Kazao je kako je nadbiskup od sestara dominikanki dobio krunicu sa svih 15 otajstava jer su znale da on svakodnevno izmoli cijeli ružarij.
Nadbiskup Stepinac 1945. godine povjerio je dominikancima upravu i brigu o kapeli Ranjenog Isusa na Trgu bana Josipa Jelačića, o kojoj su brinuli do 2020. godine. Oni su dolazili iz samostana Kraljice Svete Krunice ondje propovijedati i ispovijedati.
Nakon što je Stepinac utamničen, dominikanci su ga obilazili, održavali kontakt i molili za njega. O tome svjedoče i zapisi u kronikama samostana i Župe Uznesenja BDM u Resniku. Dragocjene su riječi koje je dominikanac fr. Rando Paršić zapisao 10. i 13. veljače 1960. godine u spomenici Župe Resnik.
„10. veljače – U 14 sati i 30 minuta umro je Uzoriti Kardinal – Nadbiskup zagrebački i hrvatski metropolita dr. Alojzije Stepinac. Sva se hrvatska srca skameniše i proplakaše nad smrću diva svetosti i mučeništva. Proći će godine, vjekovi, ali će Njegovo ime, primjer živjeti. Sretni oni, koji će živjeti iza nas, te će ga moći častiti javno na oltarima. Dok to zavidim potomcima, toliko sam gord da sam živio u vremenu kada je i on živio i mogao pratiti njegovu herojsku i bezprimjernu borbu za kršćanske, Kristove i svih nas Hrvata – ideale. Uspomena njegova nek živi i napaja primjerom sljedeća pokoljenja.“
„13. veljače – Velikan duh, neustrašivi borac, uzorni pastir, svetac – umro je. Kako bismo željeli da je s nama. Živ! Ali – čemu egoizam? Zar nije dovoljno nosio pred nama i u ime naše križ Nacije i Vjere? Zašto sve na njegova leđa? A mi? Otpočini, Mučeniče. Zagovaraj i moli za nas. Da, moli, jer si u svojoj oporuci napisao i ove riječi: „Djeco moja, molite se za mene, kao što ću i ja za vas, dok je svijeta i vijeka.“ Bio je ovo danas dan trijumfa, a ne dan tuge i žalosti!“
