Subota, 1. 2. 2025.
Povodom 25. obljetnice redovničkih zavjeta s. Barbare od Vječnog Oca, priorice samostana Presvetog Srca Isusova klauzurnih sestara karmelićanki u Gospiću, svečano euharistijsko slavlje u samostanskoj kapeli u subotu 1. veljače predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo.
U koncelebraciji su bili zamjenik provincijala otaca karmelićana o. Ivan Pleše, prior karmelske zajednice u Gospiću o. Tiho Radan te brojni svećenici prijatelji s. Barbare i sestara u Gospiću. Također, misnom slavlju prisustvovali su majka, brat te ostala obitelj, rodbina i prijatelji srebrne sestre jubilarke.
Nakon navještenog evanđeoskog ulomka s. Barbara od Vječnog Oca obnovila je svoje redovničke zavjete.
U svojoj homiliji biskup Medo rekao je: „Lako je imati mnogo obljetnica bez obveze. I to zato što su u životu čovjeka mnogi važni događaji. Međutim, mnogi od tih događaja ne zahtijevaju osobnu odgovornost i vjernost. Ovaj dan, međutim, je drugačiji: radi se o osobi koja je izrekla zavjete za cijeli život i koja danas s nama slavi obvezu preuzetu s Bogom i Crkvom prije dvadeset i pet godina. Srdačno joj čestitam, kako na njezinih dvadeset pet godina vjernosti, tako i na njezinom svjedočenju te joj zahvaljujemo. Jako smo sretni i istovremeno potaknuti njezinom predanošću koja prkosi vremenu. I pitamo se: koliko je još uvijek moguće susresti nekoga tko se posvećuje i tko održava riječi dvadeset pet godina?
Židovsko-kršćanska povijest prožeta je pozivima. Od Abrahama, u Ur Kaldejski, u XIX. stoljeću prije Kristova rođenja, pa sve do sestre Barbare, pozvani su pojedinci, grupe, kršćanske zajednice i redovničke kongregacije.
Svi “pozivi” imaju zajedničko porijeklo: Bog. Bog u kojega vjerujemo je Bog koji čini prvi korak, koji ima povjerenja u svoja stvorenja, poziva ih da se ostvare i da žive u punini. Poziva ih na suradnju s Duhom Svetim kako bi svijet bio bolji. Poziva ih da krenu na put.
“Izađi iz svoje zemlje, iz svoga zavičaja i iz doma svoga oca, u zemlju koju ću ti pokazati.” Kakav zahtjev! Kakvo odricanje i kakav rizik! Kakav poziv! Dobro znamo da se ne može stići na neko mjesto a da se ne napusti drugo. Ne možemo doseći nijedan cilj ako ne krenemo. Svaka je osoba, na ovaj ili onaj način, pozvana krenuti na put. “Abraham je pošao kako mu je Gospodin zapovjedio.” Tako je i sestra Barbara krenula, kako joj je Gospodin rekao. Čula je njegov glas i pošla. Gospodinov poziv je čin ljubavi; odgovor sestre Barbare ima miris velikodušnosti.
I Marija je bila pozvana. Premda uznemirena i pitajući se što znači anđelov pozdrav, jednostavno je slušala i pitala: “Kako je to moguće?” Kad je rekla “da”, s povjerenjem i velikodušnošću, kad je odgovorila: “Evo me, službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi”, prepoznala je Božju prisutnost. Nije znala sve što će se dogoditi, ali je znala da će je Bog poduprijeti u životnim događajima. Zatim je i ona krenula k svojoj rođakinji Elizabeti.
Na svoj način, sestra Barbara svih ovih godina pred Gospodinom, u tišini svoga srca, osjećala je Marijin odgovor : “Evo me, službenice Gospodnje.” Pozivi su tijekom povijesti bili raznoliki. Mi smo dio Crkve, grčka riječ koja označava zajednicu pozvanih ljudi. Po krštenju dijelimo zajednički poziv. U životu su smjerovi različiti, ali komplementarni i solidarni.
Predanje i služenje sestre Barbare Gospodinu pokazuje njezin odgovor na poticaj svetog Pavla članovima kršćanske zajednice u Rimu, kako je zapisano u drugom čitanju: “Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim, da prinesete svoja tijela kao žrtvu živu, svetu i Bogu milu; to je vaše duhovno bogoslužje.” Apostol potiče i nas da se prikažemo Bogu, a ohrabrujuće je vidjeti danas sestru Barbaru i drugih devet sestra koje odgovaraju na taj poziv redovničkim zavjetima u kontemplativnoj zajednici. Današnji svijet, kao i u prošlim vremenima, teško razumije smisao takve osobne i zajedničke posvećenosti. Ni sestra Barbara prije dvadeset pet godina nije sve u potpunosti razumjela, ali poput Abrahama zaputila se u nadi protiv svake nade, vjerujući Gospodinu, te iz dana u dan je prikazivala svoj život Bogu.
Da je Abraham znao što ga čeka, bi li krenuo na put? Da je Marija shvatila do kraja što znači biti majka Kristova, bi li mogla izdržati to poslanje do kraja? Pouzdati se u Božju providnost, koja se često očituje kroz pomoć ljudi koji nas okružuju, dovoljno je da kažemo “da” i nastavimo govoriti “da”. Snaga Duha Svetoga uvijek je na djelu. Potrebno ju je samo prihvatiti i nastaviti dalje.
Iako je od zavjeta prošlo dvadeset i pet godina, sestra Barbara zna da je na putu. Proslava ove srebrene obljetnice redovničkih zavjeta jedna je samo od etapa na tom putu.
Budimo joj bliski u ovom danu slavlja, ali i molitvom. Vi, njezine sestre, Vi, njezini roditelji, rodbino i prijatelji, svi. Mi svi prepoznajemo djelovanje Duha Svetoga u životu sestre Barbare i u ovoj dvadeset i petoj obljetnici proslave zavjeta. Neka njezina predanost i vjernost, koju danas obilježavamo, nastavi rasti u autentičnosti i predanosti.
Bezgrešna Marija je poput čistog kristala koji propušta Božje svjetlo. Neka se to može reći za svakog od nas. Razmislimo o Božjoj prisutnosti u kojoj živimo: pustimo da se očituje kroz nas, kao što je to učinila Marija, kao što je to učinio Isus. Amen“.
