Prispodoba o nepravednom upraviteljima i raspoloženje poniznosti
Pitanja i odgovori o kršćanstvu

Prispodoba o nepravednom upraviteljima i raspoloženje poniznosti

Prispodoba o nepravednom stjuardu (Luka 16, 1-13) prikazuje nas s nekim prilično neurednim likovima. Ukratko, prispodoba govori o bogatom čovjeku koji poziva svog upravitelja da ga pusti radi lošeg upravljanja. Budući da je upravitelj netko tko upravlja tuđim resursima, ovo je vrlo ozbiljna optužba, čak i ako to nije nužno prijevara. U stvari, budući da to nije optužba za prijevaru, upravitelj ima vremena za upravljanje nekoliko transakcija i nadoknađuje svoje loše upravljanje. Stjuward Sjajno čini ponude iza leđa svog šefa. Kad to šef to otkrije, pohvaljuje upravitelja zbog svoje pameće.

Naš Gospodin sažima točku lekcije: “Jer sinovi ovog svijeta su mučniji u suočavanju s vlastitom generacijom nego sinovi svjetlosti” (Luka 16, 8). Taj kontrast između nevjerničkih sinova ovoga svijeta i vjerovatnih Božjih sinova ne bi mogli biti jasniji. Problem je u tome što se mršavost obično odnosi na nevjernike, a ne na vjernike. Oni se lako mogu manevrirati na ovom svijetu, dok se vjernici ne mogu manevrirati ni na ovom svijetu ni sljedećem, i to bi trebao biti sljedeći svijet za koji se oni sami brinu!

Naš Gospodin potiče nas da budemo velikodušni sa svojim darovima u ovom životu, tako da u život koji dolazi, možda ćemo biti primljeni “u vječna prebivališta” (Luka 16: 9). To je u velikoj mjeri u skladu s onim što je ranije rekao u propovijedi na gori o blagom koje bismo trebali akumulirati na nebu. (usp. Mt 6: 19-21) posjedovati Kaplara, materijalna i duhovna roba koju nam je Bog dao. Mi upravljati ih. Jednog dana, majstor će doći svakome od nas pitajući nas kako smo uspjeli s darovima koje nam je dao. To je jasno u mnogim prispodobama koje naš Gospodin dijeli s nama. Kako smo koristili usta, oči i ruke? Kako smo općenito koristili svoja tijela? Kako smo upotrijebili svoj um, svoje sposobnosti intelekta i volje? Kako smo koristili darove teoloških vrlina, infuziranih vrlina i darova Duha Svetoga? Zbog svega toga morat ćemo odgovoriti jednog dana i ne zaboravimo da će se osobna prosudba proširiti na univerzalnu prosudbu, kada će biti poznati sami učinci naših djela, naše korespondencije s Božjim milostima. Mislim na to svaki put kad slavim misu u samostanu uspostavljenom 310 godina nakon smrti svetog Franje. Taj samostan, iako ga nije izravno utvrdio, neizravno je plod njegove karizma, od franjevaca koji su od njegovog vjernog rada došli Bogu i njegovom pozivu.

Sve to pokazuje nam da moramo imati određeno raspoloženje prema Bogu kako bismo omogućili Duhu Svetomu da radi u našem životu, tj. U Crkvi. Moramo biti velikodušni, a opet odvojeni i skromni. U stvari, na budnost Boga nalazimo skromnog čovjeka koji će dopisivati. Što je poniznost, ali istina i raspoloženje bića prizemljen u stvarnosti? U stvari, sama etimologija riječi ukazuje na zemlju.

Jedna slika pada na pamet od obrane ljudskog života od začeća do prirodne smrti: pupčane vrpce. Kako dijete ovisi o majci u maternici, ovisimo o Bogu za sve. U stvari, zemaljski život je embrionalni život koji nas priprema za rođenje u vječni život. Poniznost je vrlo bitna raspoloženje i vrlina za zemaljski život. To je vrlina koja se sastoji u našoj budnosti u odnosu na naš odnos s Bogom. Prema svetom Benediktu, to je kraj za koji živimo svoj zemaljski život.

Sveti Benedikt koristi sliku Jakovljeve ljestvice kako bi razradio diskurs o poniznosti. Ovaj san govori o vezi koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju koju prakvica ima s Bogom Ocem. Ovo će biti složenije s našim Gospodinom Isusom, samo naglašavajući odnos koji postoji između realizma i posredovanja u samoj poniznosti. Skromna osoba je realistična i stoga je posrednik između stvarnosti: čovjeka i božanskog. Poniznost nam omogućuje da rastemo u svom čovječanstvu, usklađujući nas s našom prirodom, omogućujući nam da živimo bolje naše zemaljsko postojanje, ali omogućava nas usmjeravanjem u naš nebeski dom.

Jedan otkriva da se uključiti u vrlinu poniznosti kao raspoloženje za sve što radimo jest uključiti se u najvažniji rat nečijeg života. Jakovljeva ljestvica podsjeća na ovu strašnu borbu između demona i Boga. Oni zahtijevaju svoja prava, neovisnost i u osnovi njihovu autonomiju od Boga. To je u suprotnosti s anđelima i svecima koji se ponizno vežu za Boga i na njegovu božansku riječ kao dijete veže se za svoju majku u maternici putem pupčane vrpce. Jedina razlika između njih i djeteta je u tome što to voljno čine. Oni to odlučuju. Slobodni su to i u ovoj slobodi pronalaze svoju istinsku izvrsnost jer se u Bogu i Stvoritelju nalaze u Bogu.

Riječ je formirana katolička civilizacija. Vjernost riječi učinila ga je najsavršenijim društvima. Negirati ovo znači biti ponosno protiv riječi i posvećenja i usavršavanja Duha Svetoga u povijesti Crkve. Ne zaboravimo da, dok riječ ulazi u intelekt, duh ulazi u volju i srce. Duh je vodio srca svetaca kroz crkvenu povijest, od apostola od Pedesetnice nadalje. Da poričemo nadahnuće svog rada, to je uskratiti njihovu suradnju s Bogom, zauzvrat da u cijeloj povijesti negira Božje djelo. Takvo poricanje može biti samo plod ponosa, čak i ako tvrdi da je ponizan jer postavlja ono što je Crkva učinila na istoj razini kao što su učinili nevjernici. Jedan dolazi iz nadnaravne inspiracije i njeguje prirodne želje. Drugi potječe samo iz prirodne želje, a očito je kad je netko vidi. Napokon ne postoje poganske religije koje bi mogle razmotriti vrijednost strasti Sina Božjeg u njegovoj ljudskoj prirodi.

Moramo biti zahvalni našem Gospodinu Isusu Kristu, a anđelima i svecima, svi posrednici u posredniku između nas i Boga. To su istinske veze između nas i našeg vječnog života, pravi život koji čekamo poput beba u majčinoj maternici ovog zemaljskog života. Poštujući našeg nebeskog Oca i genealogije naše prošlosti – u vjeri naših očeva i majki – to je s takvom čast upravo ono što nam danas treba u ovom zbunjenom, slomljenom i umirućem društvu ako želimo oživjeti. Ne trebamo kulturu otkaza da bismo ispravili svoje probleme. Moramo počastiti našu kulturu, razumjeti odakle dolazimo da znamo tko smo i kamo idemo. Tek tada ćemo biti mudri, a ne samo pronicljivi upravitelji milosti koje nam je Bog dao. Tek tada ćemo biti zadovoljni nagradom vječnog života.

Foto: prispodoba o nepravednom upravitelju Mironov

Pretplatite se na CE
(Besplatno je)

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Čemu svi ti blagdani božićnog tjedna?

Katoličke vijesti

Svijet bez slobodne volje

Katoličke vijesti

Dokazuje li Sveto pismo da Petar nije bio prvi papa?

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti