Povodom Dana eparhije – blagdana Sveta tri hijerarha Bazilija Velikoga, Grgura Bogoslova i Ivana Zlatoustoga, zaštitnika Križevačke eparhije, u Konzistorijalnoj dvorani biskupskoga dvora u Križevcima održano je prigodno predavanje pod nazivom: Istočne katoličke Crkve – njihov nastanak i značaj u današnjem vremenu – održao je prof. o. Livio Marijan, đakon, voditelj eparhijskog Ureda za medije i profesor na Studiju istočne kršćanske duhovnosti.
On je u svom predavanju govorio o crkvenim obredima te istaknuo kako su oni u Katoličkoj Crkvi svi uvijek jednakopravni i legitimni te svima predsjeda rimski biskup, kao apostol. – Svi obredi: rimski, bizantski, armenski, koptski, etiopski, zapadno-sirski (antiohijski, maronitski malankarski) i istočno-sirski (kaldejski, malabarski) imaju iste dogme, sakramente iste pravne vrijednosti. Razlika među obredima pojavljuje se na razini naglaska, svaka tradicija naglašava neki poseban aspekt koji drugi ne naglašavaju, ali ne isključuju. Primjerice naglasak oko štovanja euharistije, na koji način to štovanje iskazati – pojasnio je profesor.
Profesor o. Livijo Marijan govorio je o razlici zapadnih i istočnih obreda. – Istočni obredi imaju svoju vlastitu tradiciju. Imaju svoje vlastite blagdane, postove, svece. Štuje se Majka Božja bez krunice ili sveci bez devetnica, trodnevnica. Čast euharistiji iskazuje se bez sakramenata i procesije, održava korizma bez križnog puta i naglaska na muku Kristovu – rekao je Marijan.
– Kršćanstvo i Crkva istovremeno su se razvijali na domaćoj židovskoj, siro-aramejskoj kulturi pa onda u grčkoj, latinskoj, armenskoj, koptskoj, etiopskoj te su sve one utjecale jedna na drugu tamo gdje se dodiruju. I to su danas baze svih obreda. Veći dio istočnih obreda usko su vezani za neki narod i kulturu – kazao je prof. o. Livijo Marijan.
Mnogo puta u povijesti kršćani nisu uspjeli razumijeti paradoks da jedino kroz mnoštvo partikularizama i bogatstvo različitosti Crkva može ispuniti svoju sveopćost – univerzalnost – na najpotpuniji način. Postoji naime kod ljudi neka potreba da idu linijom manjeg otpora, da lakše shvaćaju i prihvaćaju nešto što je jednostavno, nego kad je nešto složenije.
Unije – povratak u zajedništvo Katoličke Crkve skupina istočnih kršćana – su imale, kao i sve pod nebom, i dobru i lošu stranu. Unije nisu uvijek bile motivirane čisto vjerskim ili crkvenim, već nekad i političkim motivima, nekad i čisto oportunističkim motivima klera na terenu. Na Bliskom Istoku su unije s jedne strane razbile ionako oslabljene i brojčano smanjene istočne Crkve na dva dijela, ali su s druge strane one zajednice koje su ušle u uniju uživale potporu, pomoć i zaštitu zapada i moćne Katoličke Crkve što nije mala stvar kad se nalaziš pod osmanlijskom vlašću. Tako su te crkve i danas razvijenije, a neke i brojnije, od matične crkve iz kojih su se unijom izdvojile.
Istočnim katoličkim Crkvama nije uvijek bilo lako unutar Katoličke Crkve kao manjinama i gotovo marginalnim skupinama. Premda su rimski pape uvijek vjerno držali do svojih obveza da štite i brane istočne katoličke Crkve i obrede, i uvijek ih podupirali, isticali njihovu ravnopravnost i vrijednost, ipak je crkveno pravo Katoličke Crkve bilo takvo da su istočni obredi bili podređeni i u podređenom položaju od većinskog rimskog obreda. Recimo nije se moglo prijeći na istočni obred, ali se moglo iz istočnoga prijeći na rimski – rekao je prof. Marijan.
Sve se promijenilo u 20. st., osobito nakon II Vatikanskog koncila, kada je Rimska Crkva potpuno promijenila svoj odnos prema kršćanskom istoku i istočnoj kršćanskoj baštini. Sada su u Katoličkoj Crkvi svi obredi i sve Crkve izjednačene, štoviše daje se posebna čast i ističe velika vrijednost istočnih obreda za cijelu Crkvu. Pape odreda, od Pavla VI., preko Ivana Pavla II., Benedikta XVI. do pape Franje nebrojeno su puta isticali kako i rimska Crkva treba učiti i nadahnjivati se na ikonografskoj, liturgijskoj i duhovnoj baštini istočnih crkava. Istočne su katoličke Crkve dobile i svoje vlastito kanonsko pravo i kongregaciju odnosno dikasterij sada koji im služi za rješavanje njihovih poteškoća – istaknuo je predavač.
Jedna od točaka zajedničke deklaracije pape Franje i ruskog patrijarha Kirila prigodom povijesnog susreta na Kubi 2016. godine, dotakla se i tog pitanja. U deklaraciji kažu:
”Nadamo se da će naš susret također doprinijeti pomirenju tamo gdje postoje napetosti između grkokatolika i pravoslavnih. Danas je jasno da prošla metoda „unijatizma“, razumljena kao unija jedne zajednice s drugom odvajajući je od njene Crkve, nije način ponovnog uspostavljanja zajedništva. Ipak, crkvene zajednice koje su nastale u ovim povijesnim okolnostima imaju pravo postojati i poduzeti sve što je potrebno kako bi odgovorile na duhovne potrebe vjernih, tražeći pritom život u miru s vlastitim susjedima. Pravoslavni i grkokatolici u potrebi su pomirenja i međusobno prihvatljivih oblika koegzistencije” kaže se u deklaraciji.
Dakle, unija (onako kako su nekad nastajale) danas nije prihvatljivi način odnosa među Crkvama, i to se više ne smije raditi, ali crkvene zajednice koje su tako nastale u povijesti (dakle istočni katolici) imaju pravo postojati, oni su jednostavno realnost, i treba doći do pomirbe i međusobnih prihvatljivih oblika koegzistencije između njih i staroistočnih odn. pravoslavnih Crkava iz kojih su nastale. Dakle, sve crkve imaju pravo na postojanje i vršenje svoje misije. Za katolika, bilo istočnog, bilo zapadnog, postojanje obreda koji su različiti od njegova vlastitog, trajno je svjedočanstvo istinske naravi njegove Crkve. Znamo iz katekizma da je “katolicitet” jedan od bitnih oznaka Crkve.
Crkva uvijek ostaje jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva Kristova bez obzira na veću ili manju savršenost sveopćosti njene kulturne forme. Ali s time se ne možemo zadovoljiti. Ne možemo biti ravnodušni prema drugim tradicijama u Crkvi bez da time ne umanjimo puninu našeg katoličkog života. Naprotiv, naš bi odnos prema drugačijim načinima izražavanja katoličke vjere, pa i onima koji se još nisu ni rodili, trebao biti pozitivan. Crkva, naime, treba različite oblike da bi savršeno izrazila svoju unutarnju bit. Dokle god Crkva ne bude u stanju izraziti svoje opće poslanje na kineski, afrički ili skandinavski način, ta će potreba ostati nezadovoljena. Zato se baš mi istočni katolici ne bi smjeli čuditi ili buniti kada nastaje npr. afrički obred u Zairu. Jer tako su obredi i obredne tradicije, pa i naša nastjali.
Multi-obrednost u Crkvi je prastara, izvorna kršćanska, otačka i crkvena tradicija i kao takva autentično i katolička i pravoslavna – zaključio je prof. Marijan.
