Legenda je upamtila da je Martina umrla mučenički svjedočeći za vjeru. Martina je navodno bila kći jednog rimskoga konzula. Jedna druga legenda drži da je njezina mati bila đakonisa. Đakonise su u ranokršćanskim zajednicama bile djevojke ili žene posvećene dobrotvornom radu. Njegovale su bolesnike, ali su i pripremale žensku čeljad u vrijeme katekumenata.
U 4. stoljeću su još postojale zajednice đakonisa kojima su crkveni sabori određivali pravila. U 6. stoljeću je služba đakonisa dokinuta zbog zloporaba. U Evangeličkoj Crkvi postoje i danas đakonise, koje su prošle posebnu naobrazbu za karitativni rad i vjeronauk.
Nakon smrti roditelja Martina je rasprodala baštinu i sve podijelila siromašnima, a onda je i sama stupila u redove đakonisa. Legenda kaže kako je bila iznimno lijepa djevojka. Kad je car Aleksandar Sever zaprosio njezinu ruku, odbila ga je iz ljubavi prema Isusu. Razljućeni car je odlučio kazniti djevojku te ju dao zatvoriti i mučiti. Trebala ju je žrtvovati u hramu poganskoga boga Apolona ako se ne odrekne Krista. Pred kipom idola Martina se prekrižila i tako ispovjedila svoju vjeru te je Martina podvrgnuta cijelom nizu najrazličitijih muka.
Neki povjesničari smatraju da Martinino mučeništvo nije moglo biti za vrijeme Aleksandra Severa, budući da je toga cara povijest zapamtila kao cara koji je bilo sklon kršćanima.
Da je Martina povijesna osoba, svjedoči štovanje te svetice već u 7. stoljeću. Tada je u Rimu u njezinu čast podignuta crkva. Radi se o crkvi Sv. Luke i Sv. Martine. U vrijeme pape Urbana VIII. su 1634. pronađeni njezini posmrtni ostaci u jednom glinenom sarkofagu, te je tada ponovno podignuta i u njezinu čast posvećena crkva.
Martina je jedna od zaštitnica grada Rima, ali je i majki koje doje dijete. U njemačkim zemljama seljaci i vinogradari vjeruju da će im dobro roditi pšenica i vinogradi ako na spomendan Sv. Martine sja sunce.
Ime joj je povezano uz Martius u starorimskoj mitologiji bog rata.
KT
