Danas, 28. siječnja, mnoge Crkve slave svetkovinu svetog Izaka Sirina. Vatican News istražuje ovog redovnika koji živi u pustinji, čiji glas, čak i na udaljenosti od mnogih stoljeća, ‘dolazi ravno u kuću nečije duše.’
Autor Joseph Tulloch
Malo se zna o životu Izaka Sirijskog, pustinjaka i sveca iz 7. stoljeća rođenog u današnjem Kataru. Duhovni spisi koje je ostavio za sobom, međutim, takve su ljepote i snage da je još uvijek poznat i omiljen u velikom dijelu kršćanskog Istoka.
Na Zapadu je manje poznat. Vatican News razgovarao je sa Sebastianom Brockom, vodećim proučavateljem svetog Izaka, o ovom nedovoljno cijenjenom svetom čovjeku, snazi njegovih spisa, njegovim pogledima na ‘misterij pakla’, njegovom značaju za ekumenizam i važnosti poezije za teologiju .
Sljedeći prijepis je uređen radi sažetosti.
Tko je bio sveti Izak Sirijac?
Bio je redovnik Crkve Istoka. O njegovom životu zapravo znamo izuzetno malo, ali znamo da pripada drugoj polovici sedmog stoljeća, te da je došao iz regije Katara, Beth Qatraye na sirijskom, obalnog područja Zaljeva.
U Mezopotamiju ga je doveo patrijarh Istočne crkve, vjerojatno 676. godine, i imenovao ga biskupom Mosula. Vrlo kratka biografska bilješka koju posjedujemo kaže da je nakon nekoliko mjeseci dao ostavku i povukao se u pustinju. Ne znamo zašto – biografija kaže da samo Bog zna razlog, a to je vjerojatno istina.
Povukao se u današnji jugozapadni Iran. U osnovi je bio pustinjak, ali vezan uz samostan. Tako bi se vjerojatno pojavio u samostanu za vikend na liturgiji, bdijenju u subotu i nedjeljnoj liturgiji i onda opet nestao. To je bila uobičajena praksa u tadašnjoj Crkvi Istoka, o čemu imamo dosta dokumentacije.
On je dobro poznata ličnost na kršćanskom Istoku, ali vrlo malo poznata na Zapadu. Imao sam sreću pronaći još neke njegove spise u knjižnici Bodleian u Oxfordu kasnih 1980-ih.
Zašto bismo danas trebali čitati svetog Izaka?
Po mom iskustvu, on je jedini monaški pisac koji je sposoban govoriti kroz stoljeća, i iako piše za monašku publiku, mnogo toga što on kaže vrlo je relevantno i za svakog kršćanina laika.
Postoji vrlo lijep odlomak koji bih mogao pročitati, ako smijem, od atonskog monaha početnika kojem je dat neki Isaac da pročita:
“U njemu nalazim nešto istinsko, herojsko, duhovno; nešto što nadilazi prostor i vrijeme. Osjećam da je ovdje, po prvi put, glas koji odjekuje u najdubljim dijelovima moga bića, do sada mi zatvorenog i nepoznatog. Iako je tako daleko od mene u vremenu i prostoru, došao je pravo u kuću moje duše. U trenutku tišine, obratio mi se, sjeo pokraj mene. Iako sam pročitao toliko drugih stvari, iako sam upoznao toliko drugih ljudi, i iako danas drugi žive oko mene, nitko drugi nije bio tako pronicljiv. Nikome drugom nisam otvorio vrata svoje duše na ovaj način. Ili bolje rečeno, nitko drugi mi nije tako bratski, prijateljski pokazao da u meni samoj, u ljudskoj prirodi, postoje takva vrata, vrata koja vode u prostor koji je otvoren i neograničen. I nitko mi drugi nije rekao ovu neočekivanu i neizrecivu istinu, da cijeli ovaj unutarnji svijet pripada ljudskoj osobi.”
Papa Franjo je nedavno dospio na naslovnice izjavom da voli misliti o paklu kao o praznom. Vjerujem da je to tema koje se dotiče i sveti Izak. Možete li objasniti njegovu poziciju?
Da. Isaac ne govori o paklu kao o praznom, već o nadi da je prazan. U ranoj Crkvi postoji niz otaca, a to seže do svetog Pavla, koji implicira da će u eshatonu ‘sve biti sve’ u Bogu. To pretpostavlja da Gehena, pakao, nije vječan. Bilo je mnogo rasprava o tome što novozavjetni izraz ‘vječan’ znači – znači li to vječnost u vremenu ili znači nešto drugo?
Izaka posebno ne zanima što je vječnost, ali ga zanima neizmjernost božanske ljubavi. Ova božanska ljubav mora imati svrhu. Dakle, odmah na kraju drugog dijela, postoji niz poglavlja koja se izravno i neizravno bave onim što on naziva ‘misterijom’ Gehene. On kaže da ta božanska ljubav mora imati svrhu, a svrha stvaranja svakako nije bila da bude poražena ljudskom zloćom. Koja je to svrha, ne govori, naravno, jer nema pojma, to je misterij. Ali implikacija je da će božanska ljubav nekako nadvladati Gehenu.
Pretpostavljam da je papa Franjo vjerojatno čitao Izaka. On je očekivao taj konačni kraj, jer naravno, ako postoji neki božanski kraj Gehene, pakao će biti ispražnjen u tom trenutku. Mislim da bih ja tako razumio papu Franju – pretpostavljam da je možda čitao Izaka.
Ono što je važno naglasiti jest da se univerzalno spasenje, u povijesti kršćanstva, često povezuje sa stavovima o protologiji, onome što se dogodilo na samom početku, a posebno, podrijetlu duša. Bilo je niz stavova koje je Crkva aktivno osudila, ali protologija je bila ta koja je bila u problemu. Isaac nije zainteresiran za protologiju – on ne govori ništa o njoj. On je potpuno neovisan o toj tradiciji.
Pronaći ćete njegov stav kod Grgura iz Nise, i nekoliko drugih pisaca, uključujući zapadnjačke pisce, poput Julijana iz Norwicha, i mnoge mistike. Dakle, nije ništa potpuno novo, ali način na koji Isaac tome pristupa je individualan za njega.
Sveti Izak ima posebno zanimljivu ulogu u ekumenizmu; čitan je i cijenjen u mnogim različitim Crkvama. Možete li reći nešto o tome?
Redovnička je književnost općenito vrlo ekumenska – to je jedna vrsta književnosti koja vrlo lako prelazi ekumenske granice. A Izak pripada Crkvi Istoka, koja se povijesno nazivala nestorijanskom – iako je to vrlo nezadovoljavajući izraz, kao što često pokušavam istaknuti – i stoga bi se s određenih vrlo konzervativnih gledišta u kalcedonskoj tradiciji on smatrao kao heretičko.
Ali ono što on govori zanima redovnike posvuda, laike posvuda. Tako su njegovi spisi dospjeli na grčki, prilično velik dio njih. Tako Izak doista siječe, već u antici, glavne kristološke barijere, au moderno doba još više, jer se u prijevodima čita diljem kršćanskog svijeta. Poznajem ljude iz mnogih različitih Crkava kojima je on od velike pomoći. On je netko tko na prekrasan način probija ekumenske barijere.
[…]
Postoji divan srednjovjekovni sirijski pisac Gregory Bar Hebraeus, koji je bio točan suvremenik Tome Akvinskog. On je doista bio sirijski ekvivalent Tome, i on piše ove ogromne knjige o teologiji, u velikoj mjeri u skolastičkoj tradiciji – jer je to zajednička tradicija Istoka i Zapada, i to je nešto važno za zapamtiti.
Bar Hebraeus na kraju svog života piše knjigu pod nazivom ‘Knjiga golubice’, i kaže, nakon što je proučio sve te kristološke argumente, da je uvjeren da, iako se verbalno sukobljavaju, ispod svega pokušavaju reći ista stvar o misteriju Utjelovljenja i kako ga opisati. Mislim da je to potpuno ispravno. Može se vidjeti smisao svake od ovih pozicija, pod uvjetom da ih se razumije sa stajališta partikularne Crkve koja ih proizvodi.
Što biste savjetovali nekome tko počinje istraživati sirijsku kršćansku tradiciju?
Osobno smatram da me rano pisanje, posebice poezija, jako privlači. Ako niste pročitali nijednog Ephrema, pročitajte. Smatram da je stvarno divan pjesnik. Prilično je težak – poput Johna Donnea. Ako želite bilo kakvu pomoć, napisao sam knjigu pod nazivom Svjetleće oko, koja pokušava predstaviti Efrema suvremenom čitatelju. On ima nekakvu podkonstrukciju na kojoj se nadograđuje, ali nam nikada ne govori koja je to podkonstrukcija. Pokušavam izvući iz njegovih spisa.
Ephrem je divan teolog i jednostavno mi se sviđa njegov pristup. Koristi simbole, paradokse. To je sasvim suprotno od analitičkog pristupa teologiji. Ali to je komplementarno srednjovjekovnoj zapadnoj tradiciji – iako i u srednjovjekovnoj zapadnoj tradiciji također ima puno prekrasne poezije. Mislim da je poezija ta koja pruža put do misterija kršćanstva. Akademska teologija imala je tako velik utjecaj, osobito na Zapadu: bila je previše dominantna. Ali obje su strane vrlo važne – stvar je ravnoteže.
