Ateisti se, kao i sveci, ne rađaju. Nije lako postati svetac. Put do vrhunca moralne preobrazbe strm je i podmukao. Prepušten sam sebi, čovjek ne može upravljati usponom; njegova grijehom oslabljena priroda apsolutno treba božansku milost. Dakle, Bog, koji je sam svetost, jedini može razviti svetost u čovjeku. Ali čovjek, obdaren inteligencijom i slobodom, mora, naravno, surađivati u vlastitom posvećenju. Sada, savršena ljudska formula za svetost nalazi se u Marijinu odgovoru Bogu: “Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi Tvojoj.” Sveci su, dakle, oblikovani na sliku Božje Riječi, čija je “hrana bila vršiti volju onoga koji me posla”.
Paradoksalno, nije lako biti ni ateist. Zastrašujuće je pokušati pobjeći od Božanskog ljubavnika. Put vodi dolje u nasilno kmetstvo. Međutim, ovdje je, za razliku od potrage za svetošću, težnja za ateizmom jednostrana stvar, zahtijeva je čovjek, osporava je Bog. Nitko ne postaje ateist nesvjesno ili nevoljno. Čak i takozvani “rođeni ateisti” indoktrinirani od djetinjstva nadalje u školama organiziranog ateizma na kraju, kao odrasli, moraju donijeti odluku za ili protiv Boga. Što se toga tiče, isto vrijedi i za kršćane koji su kao djeca učili osnove svoje vjere.
Uostalom, kako poučavati maloljetnike? U skladu s njihovim kapacitetima, naravno. Stoga je rana indoktrinacija sama po sebi savršeno valjana metoda za poučavanje maloljetnika vjeri njihovih očeva. Metoda je pokvarena kada se koristi za indoktrinaciju djece, ili odraslih, u poznatoj neistini ili moralnom zlu. Međutim, kada maloljetnici postanu intelektualno odrasli, indoktrinacija bi trebala prestati. Treba poučavati i prakticirati vjeru potkrijepljenu razumom. Teološka znanost poučava se intelektualno naprednim. Dakle, u odrasloj osobi, odgovornost za vjerovanje zahtijeva potvrđivanje vjere iz djetinjstva odlukom za Boga i Njegovu objavu. Sveti Petar, apostoli i učeni oci i crkveni učitelji poticali su kršćane svih društvenih slojeva da uvijek budu spremni svakome tko pita dati razumne odgovore za vjeru koja je vladala njihovim umovima i srcima.
Sa svoje strane, ateisti nisu zaostali u davanju razloga za svoju nevjeru. I to čine s filozofskom dubinom i književnom virtuoznošću, kao što ova studija želi pokazati. Pascal je prepoznao ono što je Ronald Knox mogao nazvati “entuzijazmom”, to jest, gorući žar u religiji humanističkog ateizma. Njegova besmrtna izjava o toj temi kaže: “Ateizam je pokazatelj duhovne snage, ali samo do određenog stupnja.” Nadamo se da ćemo pokazati da snaga ateizma proizlazi iz njegove herojske volje da stvori mitske bogove umjesto pravog Boga. Nadamo se da ćemo dokazati da se njegova slabost pokazuje krajnjom nesposobnošću da izliječi kontradiktornu krizu koju stvara između čovjeka, kojeg želi unaprijediti u slobodi, i vlastitog Novog Boga, kojeg ne može spriječiti da proždere čovječanstvo. Stoga će ova studija tvrditi da nijedan ateist ne odlučuje samo zanijekati Boga. Jer ateistov duhovni stav protiv Boga je ujedno i njegov stav u preferiranju nekog drugog Bića iznad Boga. Dok odbacuje pravog Boga, pozdravlja svog Novog Boga. Zašto to mora biti tako? Jer svako osobno opredjeljenje čovjeka pretpostavlja, duboko u metafizičkoj srži njegova bića, glad za bitkom kao istinom i dobrotom. Čovjek je intrinzično opterećen neizlječivom glađu za transcendencijom. Ako se biće gnuša vakuuma, vakuum od kojeg se najnasilnije susteže je potpuna odsutnost Beskonačnog Bića.
A povijest pokazuje da je čovjek bez pravog Boga neutješan. Dostojevski, koji je iskusio ovo gnušanje u ateističkoj Rusiji, kaže da je jedan od njegovih likova u Đavolima (ili Opsjednutima) to ovako izrazio: “Ako bi čovjek bio lišen beskonačno velikog, odbio bi živjeti i umro bi od toga. očaj. Beskonačno i neizmjerno čovjeku je jednako potrebno kao i mali planet koji nastanjuje. . . . Prijatelji moji, Bog mi je neophodan barem zato što je on jedino biće koje se može voljeti vječno.”
Rekli smo da je zastrašujuće pokušavati živjeti bez Boga. Kirilov, jedan od mnogih ateista u Đavolima, svjedoči o ovoj istini: “Shvatiti da nema Boga, a ne shvatiti u istom trenutku da si sam postao Bog – apsurd je, jer bi se inače sigurno ubio. . Ne mogu shvatiti kako ateist može znati da nema Boga, a da se odmah ne ubije!” Zašto je onda toliko mnogo ateista živih i cvjetajućih? Jer, prema Kirilovu, oni su prihvatili ulogu vlastitih bogova. “Tri godine sam tražio atribut svoje božanstvenosti i našao sam ga: atribut moje božanstvenosti je — Samovolja! To je sve što mogu učiniti da u glavnom dokažem svoj prkos i svoju novu strašnu slobodu. Jer to je vrlo strašno. Ubijam se da pokažem svoj prkos i svoju novu užasnu slobodu.”
S obzirom na ovu istinu, kako možemo objasniti brzi napredak otvorenog i zakamufliranog ateizma u naše vrijeme? Kako možemo procijeniti poziv Nicholasa Hartmanna na “postulatorni ateizam” koji uči da Bog ne samo da ne postoji, nego i da ne bi trebao postojati? Proučavajući neke od velikih intelektualnih ateista našeg vremena, pokušat ćemo pokazati da su takvi ateisti nastavili postojati i mukotrpno raditi, iako su namjerno poricali postojanje Boga, jer su za sebe stvorili novog, privlačnog boga svoga vlastiti. I oni su posvetili sebe i svoj rad ovom novom Transcendentnom Biću. Daleko od očajavanja zbog gubitka odbačenog Boga, ovi učeni divovi, s visokom ohološću, bacili su se u uzbudljivu eshatološku divertisment planiranja i usmjeravanja vremenite sudbine čovjeka u službi svog Novog Boga. Eric Voegelin pažljivo je zaključio, nakon temeljitog proučavanja novih gnostičkih bogova koje zastupaju naši moderni ateisti, kako slijedi:
Smrt duha je cijena napretka. Nietzsche je otkrio tajnu zapadne apokalipse kada je objavio da je Bog mrtav i da je ubijen. Ovo gnostičko ubojstvo neprestano čine ljudi koji žrtvuju Boga civilizaciji. Što su žarkije sve ljudske energije bačene u veliki pothvat spasenja kroz djelovanje imanentno svijetu, to se ljudska bića koja sudjeluju u ovom pothvatu više udaljavaju od života duha. A budući da je život duha izvor reda u čovjeku i društvu, sam uspjeh gnostičke civilizacije uzrok je njezina pada. Humanistički ateizam u suvremenom obliku idolopokloničkog obožavanja novih gnostičkih bogova razara ljudsko društvo. Cilj ovog rada je ukazati na to da je veliki grijeh suvremenog ateizma to što se on sastoji, kroz kontinuirani čin vrhovne samovolje, u potpunoj zaokupljenosti ljudskim. Ovaj ateizam navodi čovjeka da padne ničice pred samim sobom u narcističkom obožavanju i ljubavi. U ovom ili onom obliku, sustavi mišljenja izloženi u ovom djelu pozivaju čovjeka na religioznu odanost isključivo Čovjeku-Bogu. Odbacuju jedinog pravog Boga i Bogočovjeka kojega je On poslao da na valjan način obogotvori čovjeka.
“Neka bude volja tvoja, nego moja ili naša ljudska volja”, njihova je jedina vjera, predanost i poduzetnost. Pascal, bilježeći neizrecivo religiozno iskustvo koje je doživio u susretu s pravim Bogom u noći 23. studenoga 1654., naznačuje jedini siguran put povratka iz strašnog društvenog jarka u koji je čovjeka sapleo napredujući ateizam. Napisao je: “Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, a ne filozofa i učenjaka. Bože Isusa Krista. Bože Isusa Krista. Moj Bog i Tvoj Bog. . . . On se jedini može pronaći putevima o kojima uči Evanđelje. . . . On se jedini može zadržati putevima naučavanim u Evanđeljima. Slatka i potpuna podložnost Isusu Kristu.”
U ovom radu nismo nadahnuti duhom animusa. Nadahnuti smo duhom kršćanske kritike ovih ateističkih filozofija koje su čovjeku donijele i još uvijek nanose veliku tragediju. Mora se upamtiti kroz ovu studiju da su znanstvenici koji su tretirani, gotovo kao muškarci, izvorno bili kršćani koji su dobro poznavali putove i poruku Evanđelja. Rano u svojim životima upoznali su Isusa Krista kao Sina Božjega. Štoviše, čak su voljeli i živjeli načine i poruku Evanđelja u jednom dijelu svog života. Zašto su otišli od Boga i prekinuli s Kristom kao Njegovim Božanskim Sinom zabilježili su u mnogim svojim djelima s nadom da će uvjeriti druge da slijede njihove staze. Iz svjedočenja o njihovim životima kao ateista, iz povijesnog svjedočanstva o zlim učincima njihovih sustava mišljenja, i iz dugog, promišljenog istraživanja, došli smo do zaključka da su njihovi opasno pogrešni i čak ponekad ponižavajući pogledi koji potkopavaju duhovnost supstancija čovjeka. Zato smo se zauzeli da identificiramo, analiziramo i evaluiramo njihove religiozne životne filozofije. Nadamo se da će ova studija navesti čitatelje da odbace staze koje vode do hramova čudnih gnostičkih bogova humanističkog ateizma. Jer u tim hramovima, mase su zarobljene u tisućljeću privremenosti. S pozitivne strane, nada se da će se onima koji traže pravog Boga pomoći da ga pronađu i zadrže tamo gdje se jedino može naći i držati – u Isusu Kristu, putu, istini i životu, u slatkom i potpuna podložnost Bogočovjeku.
