Srijeda, 25. 12. 2024.
Božićnu misu u senjskoj konkatedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, 25. prosinca 2024. u 10 sati, predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo, a koncelebrirali su generalni vikar i domaći župnik mons. dr. Richard Pavlić, kancelar i tajnik preč. Mišel Grgurić i župni vikar vlč. Domagoj Tujmer. Posluživali su bogoslovi Marko Butković i Petar Huseinović te ministranti. Pjevanje je predvodio župni zbor, pod vodstvom Ivana Prpića- Špike, uz pratnju na orguljama Milana Dučića.
U svojoj propovijedi biskup Medo rekao je: „Danas na Božić prvi puta ovdje i prvi puta kao Vaš biskup slavim svetu Misu.
Ne mogu da ne započnem sa sjećanjem na sv. Franju Asiškoga koji je prvi put 1223. godine upriličio žive jaslice. Pri kraju života, iscrpljen naporima, bolešću, gotovo slijep, bližio se Božić, a sveti Franjo je neizmjerno volio Božić i svake godine ga slavio kao najveći blagdan. U njegovu srcu rodila se inspiracija, jedna od onih koje mogu osjetiti samo sveci. Te božićne noći Franjo je htio oživjeti nelagodu betlehemskog siromaštva kako bi bolje razumio poruku Božića. Želio je obnoviti sjećanje na skromnu scenu štalice i pozvao je mnogo ljudi na taj izvanredni Božić, da ga proslave poput pravog Božića. Dolina Rieti ispunila se pjesmama i titravim svjetlima lampiona koji su se u tami kretali prema mjestu gdje je svjetlost postajala svjetlo za sve. Tako je jedna štalica postala crkva, a svećenik je služio misu uz jaslice, simbol vidljive Božje odluke. Franjo je pjevao Evanđelje o Isusovu rođenju i zaplakao jer je Isusov Božić jedina nada prisutna u svijetu, jedino svjetlo koje sja u našoj tami. Vjerujte mi, to je jedino svjetlo. Prorok Izaija, osam stoljeća prije Isusova rođenja, zapisao je: „Narod koji je hodio u tami vidje svjetlost veliku; onima koji su živjeli u tami svjetlost žarka osvanu. Umnožio si radost, povećao veselje.“ Zašto? pita se Izaija i odgovara: „Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast počiva.“ Jasno je da Izaija govori o Isusu, i to osam stoljeća prije njegova rođenja. Primijetite nešto: Izaija, nadahnut odozgo, piše da znak vladavine leži na njegovim ramenima. U drevna vremena znakovi vladavine bili su kruna na glavi ili žezlo u desnoj ruci. Zašto onda prorok piše da je znak vladavine na njegovim ramenima? On tada nije mogao shvatiti smisao tih riječi, ali mi ga sada razumijemo. Znak vladavine na Isusovim ramenima jest križ. Na križu se očituje prava svemoć Božja – svemoć ljubavi. I to je bilo prorokovano osam stoljeća prije nego što se dogodilo. Isus je jedina povijesna ličnost čije je rođenje bilo unaprijed najavljeno u najsitnijim detaljima, što samo Bog može učiniti. Zašto je Isus izabrao roditi se u štalici? Kako bi nam pokazao da čovječanstvo posjeduje samo štalu i da smo spašeni jedino ako Bog dođe među nas – a to se i dogodilo. Oko dvije tisuće godina Božji narod gradio je iščekivanje Spasitelja. Proroci, koji nisu poznavali jedni druge, najavljivali su sve preciznije pojedinosti o njegovu rođenju i životu. Predviđena je čak i njegovo rođenje u malom selu Betlehemu, i sve se ispunilo. Ovaj Spasitelj zove se Isus. Čim se rodio, bio je progonjen. Palača se odmah okrenula protiv štale. Kakav je rezultat? Evo ga: Herod, kralj, umro je uništen korupcijom i pamti se samo po tome što se borio protiv djeteta iz štale, dok on, siromah iz Betlehema, hoda poviješću življi nego ikada. I to je bilo predviđeno Pismima, kako bismo vjerovali u Isusa, Sina Božjega. Siromah iz Betlehema, odrastavši, propovijedao je poruku koju nitko prije njega nije izgovorio i koju nitko poslije nije mogao zaboraviti niti nadmašiti. Benedetto Croce, mislioc prošlog stoljeća, priznao je da je kršćanstvo jedina prava revolucija u povijesti. Gandhi, iako nije bio kršćanin, izjavio je: „Kršćanstvo je predivno, ali kršćanstvo je Isus.“ Pisac Mario Pomilio uočio je da je nevjerojatno kako Evanđelje, dok sve ostalo stari, postaje sve mlađe. To je znak prisutnosti Boga. Isus, siromah iz Betlehema, izabrao je kao suradnike najsiromašnije ljude svoga vremena – ribare s Galilejskog mora. Povjerio im je svjetsku misiju, a činilo se da je taj pothvat osuđen na propast. Ipak, dogodilo se suprotno. Mala skupina neukih ljudi upalila je vatru koja se proširila svijetom. Ovo je čudesno i zahtijeva objašnjenje. Jedino objašnjenje jest: ovdje je prisutan Bog. U Betlehemu je Bog došao među nas. To dijete je ubijeno, osuđeno na sramotnu smrt na križu. Da je bio samo čovjek, bio bi zaboravljen. No, on je življi nego ikad. Zbog njega su milijuni ljudi dali život. Njegovo ime rodilo je najljepša djela milosrđa u svijetu. Njegova prisutnost okuplja nas i večeras, a mi vjernici iščekujemo njegov ponovni dolazak kao završni čin povijesti. I sigurni smo da će se to dogoditi. Samo se Bog mogao ovako predstaviti. Samo je Bog mogao ovako pobijediti. Zato je Božić ozbiljna i velika stvar, odlučujući trenutak za sve nas. Nemojmo propustiti priliku učiniti korak prema Betlehemu. Čestitati nekome Božić znači ovo – samo ovo. Učinimo odlučan korak prema Betlehemu, kako bismo se uskladili s izborima koje je Isus napravio i koje nam i danas nudi. Samo tako Božić može postati stvaran u nama. Triestinski pjesnik Umberto Saba napisao je: „Gospodine Isuse, svi smo mi jednaki, bogati ili siromašni, učeni ili neuki, svejedno je. Ono što nas razlikuje jest dobrota. Da, samo dobrota čini razliku među ljudima. Gospodine Isuse, učini da u nama poraste barem mrvica dobrote. Danas, odmah. Samo tako bit će pravi Božić.“ Za kraj, pjesnik Trilussa zamišlja da nam Isus govori dok pripremamo jaslice: „Zahvaljujem vam od srca, dobri ljudi, za ove jaslice koje mi pripremate, ali čemu sve to, ako se mrzite i nemate ljubavi, ništa ne razumijete? Iz ljubavi sam rođen i iz ljubavi umro, stoljećima ju širim s križa, ali moje riječi čini se kao glas izgubljen u pustinji, bez odjeka. Ljudi prave jaslice, ali me ne čuju, stalno nastoje da budu što raskošnije, no njihovo je srce hladno i ravnodušno i ne razumiju da bez ljubavi sve to nema vrijednosti.“
Sretan Božić svima! Odbacimo malo ponosa, odbacimo sebičnost i osjetit ćemo istinski Božić u srcu. Amen!“.
Na kraju misnog slavlja mons. Pavlić uputio je riječ dobrodošlice biskupu Medi, a u ime Grada Senja i župe prigodne poklone predali su gradonačelnik g. Jurica Tomljanović i gđa. Blaženka Ljubović.
Nakon misnog slavlja upriličeno je čestitanje i druženje u prostorijama župnog ureda.
