Papa Franjo je 24. prosinca 2024. u večernjim satima otvorio Sveta vrata te je time započela Sveta godina 2025. Prvi je prešao preko praga bazilike svetoga Petra, a pratilo ga je više od 50 hodočasnika iz svih krajeva svijeta u tradicionalnim nošnjama, prenosi Vatican News.
Na Trgu svetoga Petra okupilo se oko 25 tisuća ljudi, dok je još 6 tisuća bilo u bazilici u kojoj je Papa slavio misu. U propovijedi je potaknuo na “preobrazbu” svijeta opterećenog siromaštvom, ropstvom, sukobima. Donosimo u cijelosti Papinu propovijed na misi bdijenja.
HOMILIJA SVETOGA OCA
Sveta misa u božićnoj noći
24. prosinca 2024.
Anđeo Gospodnji, obasjan svjetlom, osvjetljava noć i javlja pastirima radosnu vijest: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (Lk 2, 10-11). U zadivljenosti siromahâ i pjesmi anđelâ nebo se otvara nad zemljom: Bog je postao jedan od nas kako bi nas učinio sličnima sebi, sišao je među nas da nas podigne i vrati u Očev zagrljaj.
To je braćo i sestre, naša nada. Bog je Emanuel, on je Bog-s-nama. Beskrajno veliko postalo je maleno; božansko je svjetlo zasjalo usred tame svijeta; slava neba pojavila se na zemlji. Kako? U malenosti Djeteta. I ako Bog dolazi, pa i kad nam je srce nalik siromašnim jaslama, tada možemo reći: nada nije umrla, nada je živa i zauvijek obgrljuje naš život! Nada ne razočarava.
Sestre i braćo, otvaranjem Svetih vrata započeli smo novi Jubilej: svatko od nas može ući u otajstvo tog navještaja milosti. Ovo je noć u kojoj su se svijetu širom otvorila vrata nade; ovo je noć u kojoj Bog svima govori: ima nade i za tebe! Ima nade za svakoga od nas. Ali nemojte zaboraviti, sestre i braćo, da Bog sve oprašta, Bog uvijek oprašta. Nemojte to zaboraviti, jer je to način razumijevanja nade u Gospodina.
Da bismo prihvatili taj dar, pozvani smo krenuti na put s čuđenjem betlehemskih pastira. U Evanđelju se kaže da oni, nakon što su primili anđelov navještaj, „pohitiše“ bez oklijevanja (Lk 2, 16). To je uputa kako ponovno pronaći izgubljenu nadu, obnoviti je u sebi, sijati ju u pustoši našeg vremena i našeg svijeta: bez odgađanja. Mnogo je pustoši u ovom vremenu! Mislimo na ratove, na mitraljiranu djecu, na bombe na školama i bolnicama. Nemojmo oklijevati, nemojmo usporavati korak, nego dopustimo radosnoj vijesti da nas privuče.
Pođimo bez odugovlačenja vidjeti Gospodina koji je rođen za nas, svijetla i budna srca, spremni za susret, kako bismo mogli pretočiti nadu u stvarnost našeg života. To je naša zadaća: pretočiti nadu u različite situacije u našem životu. Jer kršćanska nada nije sretan kraj koji treba pasivno čekati, ona nije happy end nekog filma: to je obećanje Gospodinovo koje treba prihvatiti ovdje i sada, na ovoj zemlji koja trpi i uzdiše. Ona traži od nas da ne oklijevamo, da ne postanemo robovi navika, da ne tavorimo u osrednjosti i lijenosti; traži od nas – rekao bi sveti Augustin – da se grozimo onoga što je loše i da imamo hrabrosti to promijeniti; traži od nas da postanemo hodočasnici koji tragaju za istinom, sanjari koji se nikada ne umaraju, žene i muškarci koji se daju uznemiriti Božjim snom, koji je san o novom svijetu, u kojem vladaju mir i pravda.
Učimo iz primjera pastirâ: nada koja se rađa u ovoj noći ne podnosi indolentnost tromih i lijenost onih koji su se uljuljkali u vlastitu udobnost – a mnogi od nas, u opasnosti smo da se smjestimo u svoje udobnosti -; nada ne prihvaća lažnu razboritost onih koji se ne usuđuju riskirati zbog straha da se ne kompromitiraju i proračunatost onih koji misle samo na sebe; nada je nespojiva s mirnim životom onih koji ne dižu svoj glas protiv zla i nepravdi koje na svojoj koži trpe najsiromašniji. Naprotiv, kršćanska nada, dok nas poziva na strpljivo iščekivanje Kraljevstva koje klija i raste, zahtijeva od nas odvažnost da danas, svojom odgovornošću, i ne samo njom, nego i suosjećanjem, anticipiramo to obećanje. I ovdje bi nam možda dobro došlo upitati se o svojem suosjećanju: imam li suosjećanja? Znam li patiti-sa? Razmislimo o tome.
Gledajući kako se često prilagođavamo ovome svijetu i njegovu mentalitetu, jedan je dobar svećenik i pisac ovako je molio na sveti Božić: „Gospodine, molim te za malo nelagode, za malo tjeskobe, za malo grižnje savjesti. Volio bih da me Božić nađe nezadovoljna. Sretna, ali i nezadovoljna. Zadovoljna onim što činiš Ti, nezadovoljna izostankom svoga odgovora. Oduzmi nam, molim te, naše lažne mirove i u naše, uvijek prepune, ‘jasle’ stavi šaku trnja. Ulij u naše srce želju za nečim drugim“ (A. PRONZATO, La novena di Natale). Želja za nečim drugim. Nemojte biti nepokretni. Nemojmo zaboraviti da se stagnirajuća voda prva kvari.
Kršćanska je nada upravo to „nešto drugo“ što od nas traži da krenemo „bez odgode“. Od nas Gospodinovih učenika se traži da ponovno otkrijemo svoju najveću nadu u njemu, a zatim je donosimo bez odlaganja, kao hodočasnici svjetla, u tame svijeta.
Sestre, braćo, ovo je Jubilej, ovo je vrijeme nade! Poziva nas da ponovno otkrijemo radost susreta s Gospodinom, poziva nas na duhovnu obnovu i obvezuje nas na preobražavanje svijeta, kako bi ovo uistinu postalo jubilejsko vrijeme: za našu majku Zemlju, nagrđenu logikom profita; za najsiromašnije zemlje, opterećene nepravednim dugovima; za sve one koji su zarobljenici starog i novog ropstva.
Neka ovaj Jubilej svima nama donese dar nade i predano zalaganje oko toga da donosimo nadu tamo gdje je izgubljena: tamo gdje je život ranjen, u iznevjerenim očekivanjima, u neispunjenim snovima, u neuspjesima koji slamaju srce; u umoru onih koji više ne znaju kako dalje, u gorkoj samoći onih koji se osjećaju poraženima, u patnji koja razdire dušu; u dugim i praznim danima zatvorenikâ, u tijesnim i hladnim odajama siromahâ, na mjestima oskvrnutim ratom i nasiljem. Tamo valja nositi nadu, tamo sijati nadu.
Jubilej se otvara kako bi se svima darovala nada, nada evanđelja, nada ljubavi, nada oprosta.
Vratimo se jaslicama, gledajmo jaslice, gledajmo Božju nježnost koja se očituje u licu Djeteta Isusa, i upitajmo se: „Vlada li to iščekivanje u našim srcima? Ima li te nade u našim srcima? […] Razmatrajući ljupkost Boga koji pobjeđuje naše sumnje i naše strahove, razmišljamo također o veličini nade koja nas čeka. […] Neka nas ta vizija nade obasjava na našem putu svaki dan“ (C. M. MARTINI, Božićna homilija, 1980.).
Sestro, brate, za tebe se u ovoj noći otvaraju „sveta vrata“ Božjeg srca. Isus, s-nama-Bog, rađa se za tebe, za mene, za nas, za svakog muškarca i svaku ženu. I, znaš li?, s njim radost cvate, s njim se život mijenja, s njim nada ne razočarava.
