Srijeda, 25. 12. 2024.
Misu polnoćku, 24. prosinca predvodio je u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije biskup gospićko-senjski mons. Marko Medo.
Koncelebrirali su tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić, o. Anto Knežević i o. Marko Maglić. Posluživali su bogoslovi Marko Butković i Petar Huseinović te ministranti. Pjevanje je predvodio katedralni zbor uz glazbenu pratnju Nikole Perišića.
Biskup je izrekao sljedeću propovijed: „U ovoj svetoj noći prvi puta ovdje kao Vaš biskup slavim svetu Misu. Na Svetoj misi, ponavljamo ovu aklamaciju, i to uskoro: Svet, Svet, Svet, Gospodin Bog svemira.
Ali što je to svemir? Što se krije iza te riječi? A što su nebesa? I što je Zemlja, na kojoj stojimo samo nekoliko kratkih godina? To su legitimna pitanja. Giacomo Leopardi, u svojoj poznatoj pjesmi Beskonačnost, izražava osjećaj malenosti koji je osjećao suočen s beskonačnim prostranstvima svemira, govoreći: “među ovom beskonačnošću moj se um gubi”. Ali što je to beskonačnost koja je pjesnika ostavljala bez daha? I što su ta nepregledna prostranstva koja čine svemir u kojem živimo?
Često nismo ni svjesni čudesne složenosti svemira. Zamislite, sjedimo i mislimo da smo nepomični, ali zapravo plovimo kroz svemir velikom brzinom. Čak i u ovom trenutku, kreće se brzinom od 30 kilometara u sekundi, s golemom obitelji zvijezda koja se zove Mliječna staza, promjera 300.000 svjetlosnih godina, što je milijarda milijardi milijardi kilometara. Mi smo uronjeni u taj golem prostor.
Isaac Newton, veliki znanstvenik, s pravom je rekao: „Kad navečer stanem gledati nebo i razmišljam o savršenom kretanju tih kugli koje plove svemirom, ne mogu se suzdržati da ne uzviknem: ‘Treba biti slijep da se ne prizna um Stvoritelja, i lud da se ne pokloniš pred veličinom tog Stvoritelja.’“ Bio je potpuno u pravu.
Na ovom mjestu večeras mogli biste me pitati: „Ali kakve veze sve to ima s Božićem?“ Ima veze, i to duboke. Naime, taj Svemogući Bog, Stvoritelj, Gospodar svemira, ušao je u našu ljudsku obitelj. Postao je čovjekom. Na Božić slavimo taj nevjerojatni događaj. Iz tog razloga nismo samo optimisti, već imamo sigurnost da će povijest, unatoč mnogim i stalnim nepravdama i ogromnim zlima koje čine ljudi, završiti sretno za one koji ljube Boga Spasitelja. Uistinu, ulazak Sina Božjega u naš svijet ne može završiti neuspjehom. Kad bismo tako mislili, ne bismo shvatili tko je Bog i što Bog može učiniti.
Ne zaboravimo riječi koje je anđeo Gabrijel rekao Mariji u najvažnijem trenutku povijesti:„Ne boj se, Marijo! Bogu ništa nije nemoguće.“ Ali nije samo to. Na Božić se ne prisjećamo dovoljno duboko da je Sin Božji izabrao ući u našu povijest, zaraženu ponosom, rođenjem u siromaštvu i nevjerojatnoj poniznosti Betlehema. Ako dobro razmislimo, tko je Bog? Čini nam se nevjerojatnim kad na Božić razmišljamo o tome da su se u Betlehemu ispunili dani Marijina porođaja i da je rodila svoga prvorođenca. Povila ga je u pelene, obične krpe, i položila u jasle, hranilicu za životinje, jer nije bilo mjesta za njih. Razmislite, nije bilo mjesta. Kakva tajna. Kakva pouka za nas.
Ali lekcija se tu ne završava. Naime, dok je Svemogući, dok je Stvoritelj svemira ulazio u naš svijet s odlučnim i neponovljivim korakom poniznosti, u isto je vrijeme u Rimskom Carstvu bio u tijeku proces pobožanstvenja cara. Car August bio je nazivan Divus Augustus, božanski August. Car Domicijan čak je naredio da se na kovanice ugravira Domitianus Divus et Salvator – Domicijan, božanski i spasitelj. Kakva ludost. Ti uznositi ljudi su svi mrtvi i pokopani. Njihova je slava postala prah. Realno kaže Psalam 49: „Ako vidiš bogata čovjeka, ne boj se. Kad umre, ništa ne nosi sa sobom, niti njegova slava ide za njim.“ Tako je uvijek bilo.
Giovanni Papini, pišući o životu Isusa, govori o Herodu i kaže: „Herod, zvani Veliki, bio je čudovište, a ipak ga zovu Herod Veliki.“ Zamislite, komentira, koliko se ljudi varaju kad treba prepoznati pravu veličinu. I danas proces pobožanstvenja ljudi traje. Govori se besmisleno o zvijezdama, idolima, besmrtnicima. Sve su to besmislene laži. Ne zaboravimo da je jedini istinski velik Bog. I Bog je ponizan. Betlehem nas na to podsjeća, čak nam to glasno viče. Ne zanemarimo ovu lekciju. Požurimo slijediti Božji primjer, odbacujući odmah svaki trag ponosa koji nas suprotstavlja Bogu i čini nesposobnima živjeti kao braća među braćom.
Reći – Sretan Božić! Odbacimo malo ponosa – svi ga imamo – i osjetit ćemo u svom srcu pjesmu anđela i radost Marije, Josipa i pastira. U Betlehemu, ulaskom u našu ljudsku obitelj, Bog nas je podsjetio da je život autentično čudo. Ljudski život je svet. Svaki ljudski život je svet, lijep i dragocjen jer ga je i sam Bog došao dijeliti. Ali ako zaboravimo lekciju Betlehema, ako okrenemo leđa Betlehemu, ljudski život gubi vrijednost i čak pada ispod vrijednosti životinja. I upravo se to događa. Eugenio Scalfari je rekao: „Ne mislim da je uloga ljudske vrste, kojoj pripadam, viša od one pčela, mrava ili vrapca.“ Čovjek vrijedi koliko i mrav. Zamislite. Doista padamo u ponor jer smo se udaljili od svjetla Betlehema, jedinog svjetla koje daje smisao životu i čini ga dragocjenim vremenom za otvaranje srca i življenje samog Božjeg života – života ljubavi, života milosrđa, koji donosi sreću, kako se kaže u Evanđelju po Ivanu.
Draga braćo i sestre, budimo zahvalni i sretni što možemo slijediti putokaze koje nam je Bog dao u Betlehemu. To je pravi putokaz, putokaz istinske sreće. Nemojte se dati zavarati drugim, lažnim putokazima koji danas slobodno kruže. Sretan Božić u svjetlu Betlehema. Sretan Božić svima, od srca. Neka svjetlo Betlehema ispuni vaša srca i svakome zasja to svjetlo. Amen“.
Nakon misnog slavlja vjernici su se zadržali u parku Kolakovac u prigodnom čašćenju.
