OSIJEK (TU) – U Osijeku je šesta večer Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana ekumenski hod, uz ovogodišnje geslo „Ljubi Gospodina Boga svojega… i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Lk 10, 27), nastavljena 23. siječnja 2024., u utorak, u crkvi Uspenja (Uznesenja) Presvete Bogorodice, donjogradskom hramu Srpske pravoslavne Crkve. Zajedništvo je, uoči slavljenja službe večernje, otvorio domaćin protojerej Aleksandar Đuranović, arhijerejski namjesnik, paroh osječki i potpredsjednik Ekumenske koordinacije Osječke regije, pozdravljajući dobrodošlicom poimence predstavnike kršćanskih Crkava.
Večernju službu (bogosluženje) vodio je protonamjesnik Nenad Lazić, paroh (župnik) tenjski, uz sasluživanje đakona tenjskog Slobodana Gajdaševića u prisustvu Predraga Jelića, đakona u osječkom hramu Uspenja Presvete Bogorodice. Psalme i jektenije (kratke molitve) te antifonu u pjevalištu je pjevao crkveni kvartet predvođen teologom Srđanom Klasentićem.
Služba večernje otvorena je Psalom 103., nastavljena jektenijama (poslije svake prozbe zboristi odgovaraju tri puta Gospodi pomiluj), Gospod vozvah (Gospode, zavapih tebi), molitvama (iz časoslova minej – mjesecoslova) voditelja službe u oltarnom i izvan oltarnog prostora koji je okrenut k oltaru (prema Gospodinu), zatim hodom u kojemu je paroh Lazić u duhu pravoslavne tradicije kadio oltar, sole (povišeni prostor hrama), ikonostase, tronove, čitav hram i narod Božji. Moljena je molitva Svijete tihi i jektenije, Molitva starca Šimuna (Gospodine, sad otpuštaš slugu svoga), zatim je narod sa svećenicima molio Oče naš i služba je završna otpusnom molitvom. Uslijedilo je duhovno razmišljanje protojereja Đuranovića u kontekstu SMO.
Duhovni nagovor protojereja Đuranovića o potrazi za jedinstvom
„Slušali smo i molili u SMO za jedinstvo kršćana. Kako pravoslavni i ostali kršćani mogu ići naprijed u zajedničkoj potrazi za euharistijskim jedinstvom? Umjesto da se sastavi popis učenja oko kojih se moramo složiti, prije nego što ćemo u euharistijsko sjedinjavanje, predlažem bolje zajednički usuglasiti put kojim ćemo hoditi u budućnosti, složiti se o zajedničkoj stazi na kojoj zajedno možemo prepoznati puninu kršćanskog jedinstva. Ta staza nas vraća u prvo tisućljeće kršćanske povijesti, u vrijeme u kojem je kršćanska Crkva najujedinjenija. Prvih tisuću godina kršćanske povijesti će postaviti standard po kojem se može prepoznati vjera, vrijeme kada je Crkva u suštini bila nepodijeljena, prije podjele na istočno i zapadno kršćanstvo u 11. stoljeću (1054.) i podjele na rimokatoličanstvo i protestantsko kršćanstvo u vrijeme Reformacije 16. stoljeća. U prvom tisućljeću, pravi kršćanski identitet bio je utemeljen na interesu za jednu svetu, sabornu (glavnu) i apostolsku crkvu. Kako god tumačili događaje prvih tisuću godina kršćanske povijesti, autentično kršćanstvo je uključivalo raznovrsnost kao i kontinuitet sa apostolskim svjedocima, koji su u kanonskim spisima, dogmama i kanonima lokalnih i Ekumenskih koncila (Vaseljenskih sabora), i u učenjima, bogoslužjima i duhovnom iskustvu crkvenih otaca i svetaca. Kršćanski način života bio je mozaik ukupnog učenja, bogoslužja, etike i duhovnog života.(…) Naše proučavanje nepodijeljene Crkve, danas je od vitalnog značaja, dakle, ne samo sa zadatkom vraćanja izgubljenog jedinstva, već i za svjedočanstvo Crkve o jednom Kruhu, jednom Tijelu i jednoj vjeri.“ Nakon duhovnog nagovora, Teodora Đuranović, studentica Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta, izrazila je dobrodošlicu te pozvala predstavnike kršćanskih Crkava za prigodno obraćanje.
Riječ predstavnika kršćanskih Crkava
Vlč. Filip Perković, župnik katoličke Župe Preslavnog Imena Marijina, pozdravio je nazočne u Osmini u ime Katoličke crkve, podsjetivši kako je molitvena Osmina začeta „u krilu reformiranih crkava kojima su se kasnije priključile Katolička Crkva i Pravoslavna Crkva, snage u našem kršćanskom razumijevanju prisutne razjedinjenosti nas Kristovih učenika – rane u Tijelu Kristovu“. „Ove molitvene večeri upravo su svima poziv da to prepoznaju i da nastojimo učiniti što je u našoj moći kako bi se nadišle stvarne, prisutne podjele, nemajući ništa od nijekanja, već da im ozbiljno pristupamo tražeći načine kako ih nadilaziti i pronaći način kako s takvom svjesnošću živjeti u različitostima. Evo, doista, one su znak i svima nama da sve ono što Krist traži od nas jest ono što je i rekao svojim apostolima u trenutcima Posljednje večere, a to je da budemo i okupljamo se poput braće. Ukoliko pronađemo način kako to činiti, i upravo te Kristove riječi izrečene u svećeničkoj molitvi da ne ostaju samo napisana riječ, nego da Riječ pretvorimo u stvarnost našeg kršćanskog življenja – kako pastiri kršćanske zajednice tako i članovi zajednica naših Crkava, tada ćemo moći, doista, doći do toga da ponovno Tijelo Kristovo bude jedno. Neka i molitva, ova Osmina bude svima nama poticaj ići uporno u tom smjeru. Zadnjih stotinu godina Crkve su se jedna drugoj približile na različite načine, spoznajući prepreke na tom putu. Mi kao narod Božji nemamo neke moći i mogućnosti ‘inputa’ u sve ono što se događa u tom hodu prema jedinstvu svih Crkava, ali ono što uvijek možemo učiniti jest, svatko na svoj način svojom molitvom i istinskim življenjem evanđelja davati svjedočanstvo onoga jedinstva koje je u svima nama, a to je jedinstvo sa svojim nebeskim Ocem“, kazao je Perković.
Darko Turšić, pastor Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Kotlini i tajnik Ekumenske koordinacije Osječke regije, osvrnuo se problematiku neosluškivanja Kristovih riječi i po(r)uka upućenih narodu Božjem u bogoslužnim prostorima i neživljenja izvora duhovnosti jer „nije dovoljno jednom tjedno ili nijednom doći na misu i slobodno vrijeme trošiti na kojekakve gluposti“, zaključujući: „U Osmini i miris tamjana, večeras ovdje u crkvi, kako ga osobno doživljavam, poticajan je za mir u Bogu i Božju ljepotu. Istinski molitveni čuvari ekumene sudjeluju u SMO u zajedništvu učeći jedni od drugih. Želim svima puno zdravlja i Božjeg blagoslova te da se sve češće vidimo u još većemu broju i da živimo kršćansku ljubav i pronosimo ju svima onima koji ju od nas očekuju“.
Dr. sc. Samir Vrabec, svećenik u Evangeličkoj crkvenoj općini Osijek, pozdravio je sabrane i održao razmatranje uz temu šeste večeri SMO (prema materijalima) potaknutu evanđeoskom porukom: „Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj.“ (Luka 10, 34) i molitvom: Gospodine, preobrazi naše crkve u »gostinjce« za prihvat onih koji su potrebiti pomoći.
Razmatranje dr. Vrabeca iz bogatstva riznice crkvenih otaca
„Parabola o dobrom Samarijancu obično se koristi za ilustraciju zlatnog pravila koje se smatra zajedničkim većini religija: prema drugima se trebamo odnositi onako kako želimo da se prema nama ponašaju. To nije uvijek bilo tako. Iako je ovo etičko tumačenje valjano i hvalevrijedno, želim sebe i nas danas ovdje u pravoslavnoj crkvi, kratko i malo podsjetiti, iz gotovo neiscrpne riznice, kako nas crkveni oci naučavaju da briga samo za vremenite potrebe drugih znači očekivati da oni ‘žive samo o kruhu’ i da je tjelesna dobrobit samo dio puta do duhovne obnove.“
Samarijanac je sam Isus, a gostinjac Crkva
Identitet Samarijanca ključan je za razumijevanje parabole. Ambrozije piše o ‘Dobrom Samarijancu, koji je čuvar duša…’, što podupire Augustin koji tumači ‘Samarijanca’ kao ‘Čuvara uspoređujući brigu Samarijanca s brigom Boga u Psalmu 121: Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov. Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje! Ambrozije kaže: ‘Sada je i ovaj Samarijanac sišao. Jer tko je onaj koji je uzašao na nebo, ako ne onaj koji je sišao s neba, Sin Čovječji koji je na nebu.’ Vidimo, dakle, da je Samarijanac sam Isus, čuvar duša koji je sišao s neba da nas odvede u Novi Jeruzalem. (…) ‘Jer gostinjac je Crkva, gdje se umorni putnik koji zbacuje teret svojih grijeha oslobađa, a nakon okrijepe obnavlja se zdravom hranom. I to je ono što je ovdje rečeno, i pobrinuo se za njega. Jer izvana je sve što je u sukobu, štetno i zlo, dok je u gostinjcu sav odmor i zdravlje’, piše Ivan Zlatousti. Dakle, potrebna nam je cjelokupnost milosrđa i ljubavi koja nadilazi vremenite potrebe. Ta ljubav govori istinu koja nas oslobađa, ona je nepristrana, velikodušna i traži prije svega spasenje duša. Čini mi se da ne možemo razdvojiti poruku ove prispodobe od velike zadaće da budemo navjestitelji Krista svim narodima. ‘Blagoslovljen onaj gostioničar koji može drugome izliječiti rane; Blago onome kome Isus kaže: ‘Što god više potrošiš, vratit ću ti kad opet dođem’, govori Ambrozije. Možda najveći izazov u ovoj paraboli je onaj kojega je Isus uputio zakonoznancu i svima nama: ‘Idi i čini tako.’“- zaključio je dr. Vrabec
Zajedništvu s pravoslavnima u SMO pribivali su: vlč. dr. sc. Antun Japundžić, prof. Ekumenske teologije na đakovačkom KBF-u i predsjednik Ekumenske koordinacije Osječke regije; vlč. Alojz Kovaček, župnik novogradski, dekan Osječkog istočnog dekanata i član Ekumenske koordinacije Osječke regije; fra Juro Šimić, gvardijan Kapucinskog samostana sv. Jakova; fra Zoltan Dukai i fra Miroslav Petrac, redovnici Franjevačkog samostana sv. Križa u Tvrđi; vlč. Danijel Tigandžin, župnik župe Sv. Roka u Veliškovcima; redovnice Družbe Kćeri kršćanske ljubavi sv. Vinka Paulskoga, službenice siromaha: Katolička laička zajednica „Molitva i Riječ“; vjernici kršćanskih Crkava, među kojima istaknuti ekumenist Zorislav Horvat i predstavnici katoličkih udruga. Aleksandar Đuranović svima je zahvalio pozvavši okupljene na zajedništvo uz trpezu.
Nevenka Špoljarić
