Plenarnom raspravom i zahvalnim obraćanjem dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu profesora dr. sc. Josipa Šimunovića u četvrtak, 25. siječnja 2024. u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu zatvoren je 64. teološko-pastoralni tjedan o temi “Suvremeni izazovi pastorala i kateheze odraslih”.
Današnje kulturne i vjerske prilike u Europi traže prisutnost katolika zrelih u vjeri i misionarskih kršćanskih zajednica koje svjedoče Božju ljubav svim ljudima, naglasio je prof. dr. sc. Šimunović pa kazao kako navještaj evanđelja nade podrazumijeva da se ubrzava prijelaz vjere koja se oslanja na društvenu tradiciju koliko god je ona važna, na osobnu i zrelu vjeru, obrazloženu i svjedočenu.
“Kršćani su pozvani odlikovati se vjerom koja će im omogućiti kritičko sučeljavanje s današnjom kulturom i odupiranje njezinim zavodljivostima. Ta će im vjera također omogućiti da stvarno utječu na svijet kulture, gospodarstva, društva i politike, da pokažu kako je zajedništvo među članovima Katoličke Crkve i s ostalim kršćanima snažnije od svake etničke povezanosti, da vjeru s radošću prenose novim naraštajima, da izgrađuju kršćansku kulturu koja će biti kadra evangelizirati širu kulturu u kojoj živimo”, pozvao se dekan KBF-a na riječi svetoga pape Ivana Pavla II.
Pastoral i kateheza odraslih nije nova tema, ali je uvijek aktualna. “Svjedoci smo promjena vremena i okružja u kojem živimo, a s tim promjenama, mijenjaju se i odrasli. Cjeloviti pastoral i kateheza usmjereni su na osobe svake životne dobi bez obzira na njihovo vjerničko iskustvo ili pripadnost crkvenoj zajednici. Pokušali smo dati barem naznake odgovora na pitanje: Što imamo od pastorala i kateheze odraslih, a što nemamo i što bismo trebali učiniti”, kazao je prof. dr. sc. Šimunović.
U povodu spomena na obraćenje svetog Pavla zapitao se: “Jesu li i nama potrebni naši Damasci, naši padovi s konja, ma što god taj konj predstavljao, da čujemo Učiteljev glas, da ga istinski zavolimo, da mu vjerujemo i da sami budemo drugima put do njega”. Nakon što je zahvalio svima koji su sudjelovali u organizaciji 64. teološko-pastoralnog tjedna dekan Šimunović s okupljenima je izmolio Očenaš.
Posljednjega dana 64. TPT-a u Zagrebu, 25. siječnja upriličeno je nekoliko predavanja.
Prof. dr. sc. Igor Kanižaj održao je predavanje o temi „Medijski govor o vjeri i (samo)formacija odraslih“.
Predavač je na početku istaknuo da se današnji medijski svijet razlikuje od prijašnjega, prije svega zbog različite publike, načina komuniciranja, interesa vjernika, zatvorenosti u „mjehuriće“, „komore“ i „silose“ te drugih trendova. Naglasio je da je medijski govor o vjeri i dalje površan, obilježen predrasudama, dvoznačan, ovisan o događajima, posramljen, pod utjecajem osobnosti i autoriteta aktera o kojima se izvještava te nerijetko fokusiran na incidente i skandale. Potom je potaknuo prisutne da promisle o vlastitom iskustvu i percepciji medijskog govora o vjeri.
Govoreći o Crkvi u medijima i o medijima u Crkvi, profesor Kanižaj istaknuo je važnost svjesnosti o različitosti evangelizacijskog poslanja i naravi medija uopće, o logici i načinu razumijevanja, tržišnoj pozadini medija te je naglasio da je potrebno više govoriti o etičkim prijeporima i opasnosti getoizacije. Postavio je i pitanje kakav je odnos ljudi prema katoličkim medijima.
Kazao je da Crkva na normativnoj razini može biti primjer dodavši da ne postoji institucija koja se toliko bavila spomenutim temama kao Katolička Crkva. Ukratko je naveo službene dokumente kako bi to i potkrijepio te istaknuo dokument Dikasterija za komunikacije „Prema punoj prisutnosti – pastoralno promišljanje o uključenosti u društvenim medijima“.
Predavač je potom istaknuo tri oblika crkvenog govora u medijima: informacija, formativan i performativan. Spomenuo je i istraživanje o vjerskoj tematici u hrvatskom medijskom prostoru dodavši da su predstavnici vjerskih zajednica zanemareni kao izvori informacija u gotovo 50 % priloga. Naveo je i neke „nove“ mrežne formate poput specijaliziranih portala, katoličkih medija (službenih i privatnih), video svjedočanstva, podcasta, profila pape Franje na mreži X i slično.
Govoreći o svećeničkoj perspektivi, naveo je analitičke podatke njihovih stavova i mišljenja. Potom je predstavio konkretne poticaje. „Jako je važno identificiranje postojećih i u javnosti prisutnih katoličkih pojedinaca, grupa i zajednica koji djeluju u hrvatskom medijskom i virtualnom prostoru“, rekao je, između ostaloga, predavač.
U drugom dijelu izlaganja, govoreći o (samo)formaciji odraslih, upitao je prisutne što očekuju od njih. „Kako osigurati da naša internetska prisutnost bude iskustvo rasta za one s kojima komuniciramo?“, postavio je pitanje osvrćući se na Izvješće XVI. redovne opće skupštine sinode „Poslanje u digitalnom okruženju“.
Potom je naglasio potrebu dvostrukog pristupa tipologije internetskih stranica: unutar institucionalnih sustava i unutar neinstitucionalnih sustava, te podjelu na online religioznost ( gdje internet preuzima sakralni prostor) i religioznost online (u smislu pronalaženja informacija o životu vjerničke zajednice i o vjeri).
Predavač je zatim upitao: „Što smo propustili učiniti?“ te istaknuo izostanak koordiniranih aktivnosti i neiskorištene potencijale društvenih mreža na razini župa. Glede pastoralnog plana, naglasio je odgoj, pastoralnu pomoć, suradnju, odnose s javnošću i slično. Kazao je da danas nedostaju opći medijski formativni programi, naglasak na medijsku pismenost, koordinirano obrazovanje primatelja i komunikatora, jednoznačne smjernice, središnje mrežno mjesto kao oslonac, umrežavanje i osnaživanje mrežno aktivnih, „čvorišta” misli i župni pastoral o medijskoj prisutnosti vjernika laika.
Kao specifične mrežne formativne izazove naveo je bježanje određenog broja vjernika u zatvorene mrežne zajednice, neumjerena lutanja bespućima mrežnog prostora te potragu odraslih za svjedočanstvima, smjernicama, autoritetima i izvorima i informacijskim čvorištima koja mogu ponuditi jasno, nedvosmisleno i autentično svjedočanstvo vjere sveopće Crkve. „To bi bio jedan put kako bismo mogli početi razmišljati konkretnije“, rekao je profesor Kanižaj.
Potom je spomenuo apostolsko pismo Ivana Pavla II. „Brzi razvoj“ u kojem je naglašena važnost komuniciranja silom Duha Svetoga. Na kraju je potaknuo na razmišljanje o tome kako ljude iz virtualnog svijeta dovesti do prave zajednice te rekao da se još stigne iskoristiti snažan evangelizacijski potencijal skriven u medijima, poslati autentičnu i jednoznačnu poruku te učiniti komunikacijski iskorak Crkve. Predavanje je zaključio riječima sv. Ivana Pavla II. iz spomenutoga dokumenta: „Zahvaljujemo Bogu zbog postojanja tih moćnih sredstava koja, ako se vjernici njima koriste u duhu vjere i poučljivosti svjetlu Duha Svetoga, mogu pridonijeti lakšem širenju evanđelja i stvaranju učinkovitijih spona zajedništva među crkvenim zajednicama.“
Vlč. Leonardo Šardi, dipl. theol. održao je predavanje o temi „Kateheza osoba s invaliditetom“.
Prema statistikama za 2023., u Hrvatskoj živi 16% osoba s invaliditetom, istaknuo je predavač pa pojasnio da Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u pojam „osoba s invaliditetom“ uključuje one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj razini s drugima. Gotovo 50% stanovništva ima direktni doticaj s osobama s invaliditetom. “Usporedno s ovim podacima, to bi značilo da i u svakoj župnoj zajednici živi 16% osoba s invaliditetom”, naznačio je vlč. Šardi.
Podsjetio je kako pojam osoba s invaliditetom podrazumijeva različite oblike invaliditeta odnosno: osobe s tjelesnim invaliditetom; osobe s oštećenjem vida; osobe s oštećenjem sluha; gluhoslijepe osobe; osobe s oštećenjem govorno-glasovne komunikacije; osobe s poremećajima iz spektra autizma; osobe s intelektualnim teškoćama; osobe s duševnim smetnjama te osobe s višestrukim oštećenjima.
Hrvatski biskupi su 1996. godine, rekao je, izdali Smjernice o pastoralnoj skrbi osoba s invaliditetom u kojima ističu načelo: „djecu i mlade s teškoćama u razvoju što više uvoditi u zajednički život i u redovite životne odgovornosti“. Stoga, nije uvijek potrebno organizirati zasebnu katehezu, zasebnu katehetsku grupu ili posebno misno slavlje za osobe s invaliditetom. Osobito nije potrebno organizirati zasebne pastoralne skupine za osobe s invaliditetom bez intelektualnih teškoća već samo maknuti dvije barijere: fizičke i one srca. Gdje god je to moguće, ukoliko se ne radi o težim intelektualnim teškoćama i drugim težim oblicima invaliditeta, osobe se mogu ravnopravno uključiti u zajednicu mladih, u kateheze za odrasle, molitvenu zajednicu, župne zborove.
Od izuzetne je važnosti, u provođenju kateheze osoba s invaliditetom, imati suradnju teologa i stručnjaka s područja edukacijske rehabilitacije koji uvelike mogu pridonijeti da se tražena katehetska poruka prenese osobama s različitim oblicima invaliditeta, a osobito za one kojima je potrebno tu Riječ prenijeti kroz slikovni sadržaj, pojednostavljeni govor, znakovni jezik ili na neki drugi način. Osobe s invaliditetom češće katehetski sadržaj doživljavaju kroz iskustvenu dinamiku i uključujući svih pet osjetila, istaknuo je predavač.
“U provedbi kateheze preporuča se suradnja s obitelji osoba s invaliditetom ili sa samom osobom s invaliditetom vidjeti koje su mogućnosti da joj se prenese sadržaj katehetske pouke. Uključenost obitelji ili osoba s invaliditetom u pripremu kateheze pomoći će da osobe s invaliditetom budu dobrodošle, uključene i da sudjeluju u liturgijskom i pastoralnom životu župe”, primijetio je predavač.
Kao primjer katehizacije osoba s invaliditetom, između ostalih, istaknuo je i zajednicu “Vjera i svjetlo” koja u Hrvatskoj djeluje 30 godina, a u svijetu više od 50 godina. Zajednica je prisutna u mnogim župama naše Domovine i okuplja ponajprije osobe s intelektualnim teškoćama prema kojima je usmjeren katehetski sadržaj. Podsjetio je i da se na YouTube kanalu Zaklade “Čujem, vjerujem, vidim” može pronaći prijevod svih četiriju Evanđelja na hrvatski znakovni jezik što može olakšati katehizaciju gluhih i gluhoslijepih osoba, rekao je vlč. Šardi.
“Posljednjih godina uspostavljaju se Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji u biskupijama. Na taj način će briga za osobe s invaliditetom postati sustavna, a ne samo prigodna. Pri HBK postoji i Pododbor za osobe s invaliditetom pri Vijeću za laike koji može biti pomoć u uspostavljanju i organizaciji istih. Potreba za ovakvim oblikom pastorala je očita iz jednakih razloga kao što postoje i ostale zasebne grane pastoralnog djelovanja: mladi, brak i obitelj, Romi, turisti”, istaknuo je predavač.
“Osobe s invaliditetom nisu potrebne samo biti katehizirane, već one same katehiziraju svojom prisutnošću u župnoj zajednici. Tako osobe s invaliditetom nisu pozvane biti samo primatelji kateheze već i njezini protagonisti. Papa Franjo govori o dvije stijene: stijeni inkluzije i stijeni aktivnog sudjelovanja gdje su i osobe s invaliditetom pozvane biti lektori, katehete te vršitelji drugih liturgijskih službi. Dikasterij za obitelj, laike i život organizirao je posebno sinodalno savjetovanje s osobama s invaliditetom u kojem je snažno naglašena paradigma: ‘Mi, a ne oni, naglašavajući važnost poimanja da Crkvu čine svi, bez obzira i na podjele vezano uz invaliditet. Osobe s invaliditetom su katehete već svojim prisutnošću u župnoj zajednici.
Uključivanje u rad župne zajednice, čini zajednicu obogaćenom Kristovom prisutnošću koja se na osobit način pojavljuje u njima. Čini mi se najlakšim organizirati katehezu za osobe s invaliditetom i njihove obitelji na razini dekanata. Svakako, treba imati stalno na umu da se radi o širokom polju djelovanja i svaki oblik invaliditeta zahtijeva individualni pristup. Kateheza osoba s invaliditetom sigurno je polje koje je potrebno tek usustaviti kako bi djeca s teškoćama, nakon izlaska iz školskog sustava i primanja sakramenata kršćanske inicijacije, kao osobe s invaliditetom mogle i dalje sustavno rasti u vjeri i redovno živjeti puninu kršćanskoga sakramentalnog života”, poručio je vlč. Šardi.
Prof. dr. sc. Franjo Podgorelec održao je predavanje na temu „Izgrađuju li aktualne duhovne tendencije Crkve u Hrvata zrelije pojedince i zajednice?“.
Predavač je analizirao četiri danas dominantne duhovne tendencije u Crkvi: karizmatsku i konzervativnu tendenciju, “adolescentski progresivizam” te međugorski duhovni pokret. “Duh Sveti može potaknuti milosti i karizme među članovima Crkve, iznenaditi novim formama te je tako reformirati. Sintagma “karizmatska obnova sadrži sebi dvojako djelovanje Duha Svetoga, posvećujuće, kada ostvaruje u nama preobrazbu i obnovu svojim darovima i teologalnim krepostima, a postoji i karizmatsko, kada dijeli besplatno darove pojedincima ili skupinama da njima služe zajednici”, rekao je prof. dr. sc. Podgorelec.
U predavanju se dotaknuo, kako kaže, i porasta zanimanja za konzervativnije prakticiranje katoličke vjere na ovim prostorima. “Mi stariji, možemo posvjedočiti da je posljednjih godina porastao interes za konzervativnijim religioznim formama kod svih dobi, a i što je neobično i kod mlađih vjernika jer mlađi su vjernici uvijek više progresivni. Primanje pričesti na koljenima, isključivo na usta, želja za tridentskom misom, za latinskim jezikom, naglasak na vanjskim formama, molitva na trgovima, interes za tradicionalnu glazbu, liturgiju, pobožnosti” kazao je predavač pa dodao da je konzervativnu tendenciju nepravedno svesti na vidljive vanjske forme, jer “ona je primarno način mišljenja”.
Konzervativna tendencija je vrlo kompleksna stvarnost i nije jednoznačna. Pod tu tendenciju se mogu percipirati oni koji koncil žele interpretirati u skladu s tradicijom, što je vrlo pozitivno, među koju se onda mogu pribrojiti važni suvremeni teolozi i svećenici jaka moralna integriteta, no postoje i oni koji kažu da koncil nije doktrinarne naravi nego samo pastoralne i kao takav ne obvezuje, pa sve do onih koji ga posve odbacuju kao heretičkog čime i sami upadaju u svojevrsnu šizmu, rekao je predavač.
Adolescentski progresivizam nema svijest jasnog kršćanskog identiteta koji zahtjeva i izgrađen svjetonazor, stoga je sklon podleći dominantnom mentalitetu prisutnom u okruženju, zaključio je predavač. Međugorje spada u tzv. „privatne proročke objave“. Pridjevom „privatne“ želi ih se razlikovati od „javne“ objave. Privatne objave dijelimo, pojasnio je, na „mistične“, koje su dane pojedincu za njegovo vlastito posvećenje; i na „proročke“ ili „karizmatske“, koje su dane pojedincu ili manjoj skupini pojedinaca, da prenesu poruku drugima, zajednici i Crkvi, da bi im poslužilo za duhovnu izgradnji. Stoga, za ove potonje izraz „privatne“ nije najprikladniji, budući da su upućene zajednici. Bolje ih je zvati „posebnim“ proročkim objavama, naglasio je.
“Ne treba posebno naglašavati aktualnost pojma mir, samo mir. To u međugorskom pokretu nije samo odsutnost rata nego je projekt čitavog duhovnog života. Mir, u augustinovskom smislu, znači da čovjek mora uspostaviti sklad u svojoj nutrini, da niže bude podložno višemu. Tada u čovjeku nastaje mir i to je polazište svakog, pa i socijalnog mira. Zatim, davanje primata Bogu u čovjekovom životu jer vjera je ponajprije susret sa živim Bogom i iz tog susreta čovjek gradi sve ostale odnose, organizira svoj život i realizira vlastite izbore. Taj primat ostvaruje upravo molitva na čemu poruke jako inzistiraju, gotovo svaka poruka. Tim više što se u postkoncilskom vremenu jednostrano, previše naglašavala socijalna dimenzija naše vjere koja je također važna, no ona mora biti plod teologalnog odnosa”, zaključio je predavač. (kta/ika)
