U cijelom kršćanstvu Crkva je, osim temeljne duhovne uloge, akumulirala i društvenu ulogu. Takva je bila odgovornost za obrazovanje, zdravstvo i popis stanovništva – matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih. Samo je Crkvi bilo dopušteno nositi te terete, a ja ću pokušati dati panoramski pogled na ono od čega se ona sastojala i posljedice njezina uništenja.
Povijest nas uči da dobrih usluga obrazovanja i zdravstva nije bilo sve dok Europa nije prihvatila poruku Evanđelja i, nadahnuta njome, stvorila ih. U drevnom poganstvu, to su bile prijevare izigrane na elitama koje su si mogle priuštiti da budu prevarene, dok bi ostatak društvenog tijela, ako ima sreće, imao pristup čistoj vodi i nekim trikovima za preživljavanje.
Prije otprilike 600 godina, s humanizmom, pokrenut je temeljni dugi proces promjene u ljudskim dušama. Duboka kršćanska konstitucija europskog čovjeka polako je trpjela promjene – ponekad pod “anestezijom”, ponekad svjesno. Pape i intelektualci ovu eksploziju ponosa i senzualnosti nazivaju Antikršćanskom revolucijom. Revolucionarni ponos pomaknuo je teocentrični srednjovjekovni svjetonazor na uvjerenje o jednakosti između sebe i Boga – obožavanje sebe. Stoljećima je ovo uvjerenje bilo prožeto umovima i srcima kao prešutno uvjerenje; mnogi su nenamjerno ponovno spojeni u njega. Kada su eksplicitna, ova podgrijana poganska vjerovanja nazivaju se agnosticizmom, ateizmom i religijama (onim lažnim). Bilo putem prešutne ili eksplicitne privrženosti revoluciji, Europljani su počeli vjerovati da je svaki od njih bog i da je život u društvu očuvanje mira među ljudima-bogovima, bezbožno društvo bogova i božica. Francuska revolucija, parabolična revolucija, priča je o pokušaju smirivanja nemogućeg mira društva boginja lažima, trikovima i krvlju.
Duša koja se pobunila protiv Boga i želi biti bog, želi biti štovana. Ovo stvorenje se neprestano suočava sa stvarnošću i duboko u sebi zna koliko su te želje nemoguće. Percepcija vlastite kontingentnosti revolucionarne duše tjera je da poželi da ne postoji i da nikada nije postojala. Njegovo vlastito postojanje potvrđuje: jedinog svemogućeg Boga, ovisnost svih stvari o ovom Bogu i vanjsku slavu Bogu Stvoritelju koju daje njegovo postojanje. Ovo jadno stvorenje koje nije samo sebe stvorilo niti održalo, istovremeno želi da ga se obožava kao boga i da prestane postojati. Psihijatri bi mogli reći da je pojedinac koji želi dvije frontalno suprotstavljene stvarnosti i stalno mijenja svoju sklonost između njih, pojedinac koji boluje od shizofrenije. Ondje opisujem suprirodnost revolucionara i Lucifera – obojica žele biti obožavani i počiniti samoubojstvo.
Revolucionarna mržnja morala je napasti sve jedinstvene institucije rođene iz kršćanskog nadahnuća. Očito je bio napad na škole, bolnice i sveti popis stanovništva. Nije ih bilo moguće odmah uništiti kako želi Revolucija, stoga svjedočimo manevru koji se izvodi stoljećima: pražnjenju katoličkog duha iz tih institucija u svemu što je transcendentalno i u svemu što je pragmatično.
Velika pobjeda koju su imali u svakoj zemlji bila je natjerati stanovništvo da shvati i povjeruje u obrazovanje i zdravstvo kao atribucije države, financirane porezima. Kada je stanovništvo poželjelo svjetovnu brigu za svoju djecu i svjetovnu podršku prije odlaska s ovog svijeta u Vječnost, umjesto da to primi od Istinske Crkve, njihova je vjera u Crkvu bila ozbiljno potkopana. Isto se odnosi i na prihvaćanje državnog popisa stanovništva: serijskog numeriranja ljudi i naplate poreza za pružanje usluga. To se toliko razlikuje od prethodne povijesti, kada je Crkva vodila evidenciju sakramenata na župnoj razini, u potpunoj tajnosti od viših crkvenih sfera i države. U kršćanskom svijetu, država ne zna točan broj ljudi okolo, ili uvjete obitelji, kao što bi trebala ne znati ove stvari. Poslanje države je uskratiti slobodu zlima i zločincima, a subvencionirati Crkvu u davanju slobode dobrima i onima koji čine dobro. Pretjerana vjera u državu je dodatak pretjeranoj vjeri u sebe, i predstavljala je revolucionarnu pobjedu nad nadnaravnom vjerom i povjerenjem koje bismo trebali povjeriti samo Bogu.
Ako nevjera nije bila dovoljna šteta, spirala Crkve u ponor postaje sve gora, jer ljudi počinju doživljavati Crkvu kao društvenog parazita. Budući da revolucionarna država opljačka crkvene službe u socijalnoj sferi, a porezi plaćaju njihove troškove, Crkva gubi svoje pragmatično društveno poslanje. U Ujedinjenom Kraljevstvu NHS se štuje kao još jedan bog u društvu bogova. Percepcija desetine kao beskorisnog tereta postaje ukorijenjena. Opadanje i propadanje redovničkih zvanja postaje neizlječiva bolest. Tuga i bijeda obiluju društvenom strukturom koja je amputirana od društvenog poslanja i prisutnosti Crkve.
Liberali dižu mnogo galame i buke kako bi zadržali svoj status boga, kao i da zadrže status boga institucija, sekulariziranih nereligijskih institucija. Kršćani dobivaju stalne nasilne naloge za lažno obožavanje ovih boginja; čavrljanje s liberalima je kao primanje boksačkih kombinacija prema obožavanju i poslušnosti. S druge strane ringa borimo se u lisicama. Da stvar bude gora, pacifizam obiluje kršćanskim propovijedanjem, ne prema osobnim neprijateljima, već prema neprijateljima Crkve – onima s kojima se nikada ne mogu sklopiti mirovni tretmani ili prekidi vatre.
Optužba na temu društvene uloge Crkve u svom punom opsegu uključuje javno govorenje o pravom monopolu Svete Crkve na nastavu, zdravstvo i popis stanovništva.
Poslanje Crkve poučavanja, posvećivanja i upravljanja dušama daje Crkvi monopol nad tim teretom, jer to poslanje zahtijeva monopol. Budući da Crkva radi s apsolutnom Istinom, svaka od ovih misija je nemoguća na tržištu slobodnog pristupa čije institucije imaju laž kao temelj.
Zapadno obrazovanje kakvo poznajemo počelo je na Božić 789. godine kada je Karlo Veliki uveo besplatno školovanje u svim župama svog Carstva u Europi [1]. Svećenici su bili dužni poučavati u župi onoga tko je želio učiti (Alkuin od Yorka bio je duboko uključen u to i pojavu pjevanja). Studenti s visokim uspjehom dobili bi sve stipendije kako bi nastavili učiti, istraživati i stjecati znanje na većim katedralnim školama ili samostanima. Ovaj impuls prema obrazovanju imao je toliko uspjeha da će se 400 godina kasnije u kršćanskom svijetu roditi potpuno inovativna institucija, Sveučilište: Bologna, Oxford, Cambridge, Salamanca, Padova, Napulj, Coimbra, Charles, Beč, Heidelberg, Jagiellonian, St Andrews, Basel, Kopenhagen, Uppsala i mnogi drugi. Tako djelo milosti nadahnjuje instituciju da se rađa u zdravom, posvećenom društvenom tijelu. Crkva i njezini dobri ljudi poticali su i radili na istraživanju i raspravi različitih škola mišljenja i gledišta. A to je bilo moguće zahvaljujući autoritetu Crkve – tada prisutnom i djelujućem. Temeljna istina je podijeljena i na vrhu ove čvrste stijene, znanost je cvjetala. [2]
Kada je revolucionarni duh uspio zavladati, umjesto napretku, nastojanja su usmjerena na marketing podvala i laži kroz obrazovni sustav. Ugasila se ljubav prema formiranju budućih naraštaja, a mi živimo njezine katastrofalne posljedice. Za vrijeme Napoleonove vladavine Europom školovanje je postalo obavezno. Sva su djeca morala proći kroz revolucionarnu indoktrinaciju. Čak su i školski sati za svaku disciplinu bili standardizirani. Nasmiješeni i uglađeni revolucionarni gnjev nad našom djecom nikada se nije smanjio niti prestao. Besplatno školovanje pod autoritetom Crkve bitno se razlikuje od obveznog školovanja pod autoritarizmom revolucije. Kada je potonje postalo norma, ova je institucija bila ispražnjena svoje unutarnje snage i stoljećima nije mogla učiniti ništa protiv svog propadanja.
Može se puno reći o tome kako je karitativni duh Crkve nadahnuo specijalizirane škole za različite ljude: škole za djevojčice, škole za siročad, škole za gluhe, itd.
Zdravstvenu skrb u kršćanskom svijetu vodile su časne sestre kao medicinske sestre. Ove jadne, velikodušne duše dobivale bi samo hranu i krevet za spavanje; Nebo im je bila nagrada za život pun milosrđa i davanja sebe. Financijski gledano, to je jedini način da se zdravstvena skrb za sve i za siromašne vodi bez velikih dugova i financijskih makinacija, te bez propagande koja bi javnost uvjeravala u utopiju. U kršćanskom svijetu, bolnice nisu bile isključivo za prestanak fizičke boli i liječenje fizičkih bolesti, već su bile i za duhovnu pripremu i podršku u našim posljednjim satima. U času naše smrti postoji posebna duhovna bitka koju svi vode; ta bitka može odrediti naš zagrobni život. Crkva je to oduvijek znala i sakramentima i sakramentima pomagala te trenutke – iz toga su duha nastale bolnice i sve zdravstvene ustanove.
Kad god se revolucija uspije infiltrirati na vlast, stvara umjetne krize za svoj profit. Protukršćanska revolucija napreduje u svom uništenju preko ovih kriza i održavanja ugnjetavanja. Kada je riječ o sekulariziranoj zdravstvenoj skrbi i obrazovanju, revolucionarna država će nametnuti poreze kako bi ona funkcionirala, čak i za ljude koji daju otkaz i krenu svojim putem, bilo privatno ili kod kuće. Njihova aktivnost je tako neizmjerno opresivna da su alternative utemeljene u zajednici odmah slomljene, kao i svaki pokušaj uspostavljanja zdravog duha lokalne zajednice.
Živeći pod takvim liberalnim autoritarizmom, dileme demokratskih republika ne mogu biti teže. Socijalistički zdravstveni stroj koji zahtijeva stalno plaćanje brzo prestane funkcionirati. Te “besplatne” usluge postaju golemi redovi pacijenata koji čekaju dok usluge opadaju u kvaliteti, dok jedna po jedna ne propadnu. Kolapsi su predviđeni za maksimiziranje krize, revolucionarni profit i ponižavanje kršćanskog društva – usluge starijima i ranjivima teže kolapsu prije usluga muškarcima u radnim i borbenim uvjetima. Isto vrijedi i za obrazovanje – humanističke znanosti i sve formacije za transcendenciju prvo će propasti, dok će sustav zadržati indoktrinaciju i neke primijenjene nastavne egzaktnih znanosti.
Budući da je uništenje svete Crkve suštinski utopijski cilj, crkvena sfera je glavna meta infiltracije. Njemačka, Austrija i druge zemlje pobrinut će se da plaćanje desetine bude vezano uz izjašnjavanje kao kršćanin. Velikim naporom neke su tradicionalne zajednice u tim zemljama uspjele da svoju desetinu usmjere u svoja tradicionalna sjemeništa i župe. Morali su promijeniti zakonodavstvo kako bi to učinili, a mogli bismo vidjeti da se isto događa i zdravstvu i školstvu – mehanizmi za isključivanje. Ali tek će povijest pokazati jesu li ovi ustupci napravljeni jer je već prekasno i institucije su već ugrožene točkom potpune kontrole, kada se čak i novac i vlasništvo redefiniraju na brzinu u velikim razmjerima.
Srećom, revolucionarni napori su činovi uništenja, i, budući da su takvi, djeluju protiv prirode i protiv milosti. Revolucija se nastavlja kao češljanje konja u suprotnom smjeru u kojem kosa raste. Mi, s druge strane, imamo prirodu i milost na svojoj strani. Jednostavnim prestankom revolucionarne propagande čudnih koncepata, utopija i laži, te prestankom pražnjenja institucija, regeneracija ide brzo! Narav i milost su stalne i obilne u kršćanskom društvenom tijelu. Obnova prirodnih i željenih institucija uvijek se događa. Po svojoj prirodi, ovo živo tijelo raste. Gospa nije Gospa nedovršenih djela.
Društvena uloga Crkve kao jedinog pružatelja obrazovanja, zdravstvene skrbi i popisa stanovništva potpuno je izbrisana iz zapadnih umova, ali budući da dolazi iz prirodne i božanske arhitekture, uvijek će se vraćati. Revolucionarne snage ispraznile su i oslabile te institucije. Crkva je bila lišena te isključive zadaće i iz toga je proizašla mnoga patnja. Održavanje ispravne zlatne vizije Kršćanskog reda u našim umovima i molitvama prvi je korak obnove.
✠
[1] 789 Admonitio Generalis, kao u Richard Winston, “Charlemagne, From the Hammer to t he Cross” (New York, 1954.); i Louis Halphen, “Charlemagne and the Carolingian Empire” (Amsterdam, 1977.).
[2] Rodney Stark, “Pobjeda razuma: Kako je kršćanstvo dovelo do slobode, kapitalizma i uspjeha Zapada” (Random House, 2007.). Britanska verzija i audio verzija nisu dobre, američka izvorna verzija je drugačija. Ova knjiga nastavlja istraživati dugu temu katolicizma kao jedine moguće kulture za znanstveni napredak i raskrinkava mračne legende. Hvalospjev o kapitalizmu je manjkav, ali knjigu ne čini manje zanimljivom i korisnom.
Slika: Sveta Elizabeta Mađarska donosi hranu za zatvorenike bolnice. Wellcome Collection, UK.
