U subotu 14. prosinca 2024. povodom spomena sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića požeški biskup Ivo Martinović je u zajedništvu s krčkim biskupom Ivicom Petanjkom predvodio svečano euharistijsko slavlje u Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije na Krku. U slavlju su sudjelovali brojni svećenici, redovnici, redovnice, Bogu posvećene osobe i drugi vjernici.
Na početku je domaći biskup Petanjak pozdravio sve sudionike, a na poseban način predvoditelja slavlja biskupa Ivu. Istaknuo je kako je sluga Božji biskup Antun Mahnić počivao pune 73 godine (1929.-2002.) u crkvi franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru čiji je donedavni provincijalni ministar bio sadašnji požeški biskup. „Franjevci trećoredci glagoljaši čuvali su tijelo biskupa Mahnića u svojoj crkvi ne kao gosta, nego kao svoga brata. Koristim ovu prigodu da vam se na vašoj brizi i ljubavi od srca zahvalim, a sluga Božji neka vam se iz Očevog doma uzvrati i obdari vas posebnim blagoslovom“, poručio je biskup te zahvalio biskupu Martinoviću što je spremno prihvatio predvoditi ovo euharistijsko slavlje.
Zahvaljujući na pozivu biskup Ivo je izrazio radost i poštovanje što može u zajedništvu s nazočnim vjernicima zahvaljivati Gospodinu za dar života i pastirske službe biskupa Mahnića te je potaknuo sve sudionike da mole kako bi se po primjeru njegova života još više proslavljao Bog u ovoj mjesnoj i općoj Crkvi, ali i hrvatskoj domovini. „Neobičnost koju je Gospodin ostvario po običnom i predanom životu biskupa Mahnića poziva nas da uđemo u otajstvo Boga koji je uvijek neobičan i trajno djeluje u našim životima. Njegova božanska ljubav nas je okupila i u toj ljubavi otkrivamo kako Bog ne prestaje djelovati kroz povijest spasenja po pastirima i vjernicima koji mu predaju i otvaraju svoje živote“, poručio je biskup Ivo.
U homiliji biskup je podsjetio nazočne kako se na današnji dan slavi spomen na sv. Ivana od Križa. Kazao je kako je riječ Božja bila utkan u njegov život kao i u život biskupu Mahniću. Istaknuo je potom kako je riječ Božja i danas veoma svakom vjerniku. Osvrnuvši se na evanđeoski ulomak biskup je rekao da u Isusovim riječima otkrivamo što znači biti autentičan kršćanin.
„Isus je uvijek jasan, konkretan i životan. Zato želi da ga se iskrenim srcem prihvati i slijedi. Isusa srcem prihvaća onaj tko mu potpuno vjeruje i čija se vjera rađa u dubini bića i srca. Isus ne govori privlačne riječi. Naprotiv, on govori teške i zahtjevne riječi u kojim nam pojašnjava što znači biti njegov učenik. Isus od učenika zahtijeva ljubav. On govori o ljubavi koja je veća nego od ljubavi prema ocu, majci, bratu i sestri. Nije ovdje o nekakvoj mržnji ili oduzimanju obitelji, nego o jednoj nadopuni koju nam on daje. Isus ne želi krasti našu ljubav, nego ju još više želi usavršiti, obogatiti naše osjećaje i egzistenciju. U našim ljudskim osjećajima želi proširiti ljubav. Poručuje kako ljubiti. Tko želi biti njegov učenik najprije treba njega ljubiti. Isus nam pomaže razumjeti kako je temelj ljubavi djece Božje u njegovoj ljubavi. Zato nam poručuje da je najvažniji izbor, potpuno se opredijeliti za njega. On mora biti na prvom mjestu. Potrebno je položiti sve u njega da bi ga se slijedilo. Zar mi večeras ne svjedočimo da u Kristu nalazimo temelj i polazište svoga života? Krist nam je svojim životom dao primjer jer je ostavio svoju obitelj kako bi svoju ljubav i svoje srce otvorio Ocu i dao za naše spasenje.“
Nakon opredjeljenja za Boga biskup je istaknuo kako je drugi kriterij za nasljedovanja Isusa prihvaćanje svoga križa. „Mi redovito zamišljamo križ kao poteškoću i problem. A nošenje vlastitog križ je izraz svjesnosti izbora i opredjeljenja. Samo onaj tko razmišlja o Isusovom životu nastoji svojim životom njega slijediti, njegove odluke, njegov put. Slijediti njegov put znači slijediti njegovu nesebičnu ljubav i križ. To znači znati prihvatiti posljedice opredjeljenja za Isusa Krista i ostati vjerna njemu, evanđelju, Božjoj istini i idealima za koje se isplati živjeti i graditi vječnost. Križ nije patnja radi patnje, nego ono što podrazumijeva sve što nam se može dogoditi radi vjernosti i nasljedovanja Krista.“
Kao treći kriterij za biti Isusov učenik i nasljedovanje Isusa biskup je istaknuo spremnost odreći se svega što posjedujemo. „Ova rečenica oduzima nam svaku materijalnu sigurnost, ali daje Božju sigurnost. Ono što Isus poručuje i od nas očekuje jest da se odreknemo svega, a to nije plod jedne žrtve, nego puno više, čin koji nam daje slobodu. Od nas očekuje da se odreknemo svega i da budemo slobodne osobe koje se mogu potpuno darovati Bogu i ljudima. Iz iskustva znamo koliko puta nas je ono materijalno zarobilo da nismo ljubili dovoljno i onako kako Bog to očekuje. Sloboda na koju nas Krist poziva pomaže nam da potpuno ostvarimo darove koje je Bog stavio u naše živote i ruke“, zaključio je biskup.
Kazao je nadalje da nam naviješteno evanđelje govori o izboru kvalitete života i poziva koji se u temelji na Kristu, koju je kao Isusov učenik svojim životom u potpunosti ostvario sluga Božji biskup Antun Mahnić. Ukazao je potom vjernicima na pojedine trenutke iz života biskupa Mahnića u kojima su se ostvarili Isusovi navedeni evanđeoski zahtjevi. „Blagopokojni sluga Božji biskup Antun odgovorio je Bogu na Isusove uvjete potpunim bićem. Odrekao se svoje obitelji da bi došao k njemu i nasljedovao ga svojim životom u duhovnom pozivu. U snazi Isusova križa ostvarivao je svoj svećenički poziv i biskupsku službu kao pastira ove mjesne Crkve. Dobro nam je poznato kako mu je dolazak za biskupa u Krk bio veliki križ od kojeg nije pobjegao, nego ga je snagom vjere i ljubavi prema Kristu istinski prigrlio na putu služenja Njemu i rasta u svetosti. Na Isusov poziv, kao pravi učenik dao je odgovor svojim srcem. Osim što je svojim srcem potpuno gledao u Krista i njegov križ, u vršenju svoga poslanja oslanjao se na svećenike, vjernike laike, vrsne i uzorne duhovne intelektualce, na mlade, na mnoge ljude koji su bili bogati vjerom, znanjem i kulturom. Ovdje u Krku oslanjao se i na naše franjevce trećoredce glagoljaše“, poručio je biskup te se osvrnuo na povezanost biskupa Antuna s franjevcima trećoredcima. „Bili su na razne načine povezani bratskom suradnjom koju su posebno posvjedočili mnogi fratri, a među njima fra Ignacije Radić, provincijali dr. fra Josip Turčić i dr. fra Josip Dujmović, fra Bono Zec, fra Augustin Bajčić, fra Ljudevit Brusić, fra Stjepan Sorić te mnogi drugi. Za vrijeme biskupa Antuna u Krku se osniva provincijska gimnazija i provincijski studij filozofije i teologije, a na Glavotoku novicijat.“ Biskup Martinović je naglasio kako je sluga Božji Antun veoma dobro vrednovao sposobnosti i darove koje su fratri imali te ih je imao za bliske suradnike. „Prema osobnom svjedočanstvu starijih fratara biskup Antun se s velikim poštovanjem i ljubavlju odnosio prema fratrima te im je povjerio pastoralni kapelanski rad u mnogim župama na Krku i Lošinju. Poznato je da su mu fratri bili ispovjednici, a klerici posluživali u misnim slavljima u katedrali. Fratri su mu bili važni kao urednici, pomoćnici i širitelji časopisa ‘Hrvatske straže’ i ‘Svećeničke zajednice’. Ugledni fra Ignacije Radić bio je njegov višegodišnji ispovjednik i pratio ga je na njegovom zatočeništvu u Italiju. Biskup Antun bio je pastir koji je razumio fratre i s njima gradio Crkveno povjerenje, a oni su u njemu gledali ne samo biskupa, nego brižnog oca, prijatelja i brata, suputnika i dobročinitelja. Njegovo srce kucalo je za sve. Svojim srcem i stilom života privlačio je i okupljao oko sebe mlade fratre, klerike, stare fratre, učene i manje učene. Njegova ljubav je bila u duhu današnje riječi iz evanđelja jer je bio učenik koji je slijedio Isusa Krista. Ne možemo ovdje ne spomenuti njegovu veliku ulogu i doprinos u ljubavi prema glagoljici. Dobro je poznata povijest i uloga naše Provincije kao glagoljaša, a u tom smislu on je bio podrška fratrima i fratri njemu, a osobito je bila važna njegova povezanost s velikim fra Antunom Dragutinom Parčićem. Mislilo se da će on u Krčkoj biskupiji zauzeti negativni pristup prema glagoljici i ukinuti staroslavensko bogoslužje, a umjesto toga on u Krku osniva 1902. godine Staroslavensku akademiju. Svim srcem i dušom je pomagao glagoljicu i osobno ju studirao, a njegovom zauzetošću ostvarivala su se na tom polju velika djela u našoj kulturi i znanosti. Nije nepoznato svjedočanstvo njegova tajnika dr. Josipa Palčića i ispovjednika fra Ignacija Radića, kako se sluga Božji biskup Antun u Rimu s hrvatskim biskupima zauzeo za glagoljicu poput svetih Ćirila i Metoda te je protiv lažnih liberalnih optužbi za krivovjerje Svetom Ocu Piju X. svojom čašću i biskupskim križem izrazio potpunu vjernost i ljubav.“
Na kraju homilije biskup se prisjetio kako je kao sjemeništarac u crkvi sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu pohađao grob biskupa Antuna u kapeli Gospe Lurdske. „Tamo je on i nakon života svojom ljubavlju tiho govorio onima koji su mu dolazili. Njegovo srce je bilo potpuno predano Bogu i Gospi Lurdskoj, srce koje je kucalo za ovu biskupiju. Nije to bilo srebrno i pozlaćeno srce koje je ostavio na hodočašće Gospi Lurdskoj na blagdan Velike Gospe 1908. godine, nego još više, srce koje je bilo prožeto ljubavlju pravog učenika prema Bogu i Crkvi“, poručio je biskup Ivo. Svoju homiliju završio je riječima iz kateheze pape Benedikta XVI. o sv. Ivanu od Križa koje je primijenio na put sluge Božjega biskupa Antuna: „Možemo shvatiti da put s Kristom, ići s Kristom, nije neki teret koji se pridodaje već dosta teškom bremenu našega života, nije nešto što bi to breme učinilo još težim, već je nešto sasvim drugo, to je svjetlo, snaga, koja nam pomaže nositi to breme. Ako čovjek nosi u sebi veliku ljubav, ta mu ljubav daje gotovo krila, i lakše podnosi nevolje života, jer nosi u sebi veliko svjetlo; ovo je vjera: biti ljubljeni od Boga i pustiti da nas Bog ljubi u Isusu Kristu. Puštajući da nas on ljubi, dobivamo svjetlo koje nam pomaže svakoga dana nositi to breme. A svetost nije naše, vrlo teško djelo, već je upravo to ‘otvaranje’: otvoriti prozore našega života da Božje svjetlo može ući, ne zaboravi Boga jer se upravo u otvaranju njegovome svjetlu nalazi snaga, nalazi se radost otkupljenih.“ Svoju homiliju biskup je zaključio ustvrdivši kako je tu svetost, svjetlo i radost pronašao kao pravi učenik sluga Božji biskup Antun i postao nam svima uzor služeći ovoj Crkvi, Bogu i narodu.
Nakon popričesne molitve biskup Ivo je pred grobom sluge Božjega Antuna Mahnića uputio Bogu molitvu i na sve zazvao Božji blagoslov.
