S mons. dr. Tomom Vukšićem, nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim, apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini sa sjedištem u Sarajevu i predsjednikom zajedničkoga Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH za hrvatsku inozemnu pastvu razgovarao je fra Iko Skoko, glavni urednik časopisa Movis. Glasilo je to Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, a izašao je u ove predbožićne dane. To je 217. broj. Razgovor prenosimo u cijelosti.
Ovaj novi broj Movisa izlazi na početku nove liturgijske godine (godina C). Liturgijska godina počinje došašćem. Na što se trebamo kao kršćani usredotočiti u došašću?
Došašće je vrijeme koje se sastoji od nekoliko tjedana i prethodi svetkovini Božića. U tom razdoblju katolički vjernici se izravno i na duhovan način pripravljaju za proslavu Božića, najčešće tako što poste i daju milostinju, posjećuju Mise zornice i pristupaju sakramentu ispovijedi. No, naziv «došašće», osim što naznačuje Isusovo kretanje i njegov dolazak ususret čovjeku, naznačuje također potrebu čovjekova duhovnoga kretanja ususret Isusu. Naime, vrijeme Došašća je dvosmjerna ulica, putovanje koje se sastoji od dva kretanja ususret, Isusova silaska i čovjekova uzlaska, koje završava susretom Boga i čovjeka – Bogočovjekom. Odnosno, Isusovim rođenjem dogodio se susret, čiji je sadržaj i znak raspoznavanja Isusovo počovječenje i čovjekovo oboženje. Naše svetkovanje Božića, osim što je sjećanje na tu veliku povijesnu i vjersku istinu, nikako nije samo radosno sjećanje, nije zatvoreno u memoriju, niti to smije biti, već nalazi svoju svrhu u želji i nastojanju da i ja kao čovjek na duhovan način zaista susretnem Isusa tako što će on u meni i mom ponašanju, i u svakom čovjeku pojedinačno, ponovno doživjeti svoje počovječenje, a ja svoje oboženje. Tako što će Isus po meni, utjelovljen u mene, nastaviti svoje propovijedanje i djelovanje. To jest tako što ću ja u svom vremenu biti nastavak i produžena ruka njegova djelovanja i njegove ljubavi. Da se Bog rodi i nastani u meni, to je svrha svetkovanja Božića. I da Bog po meni nastavi ostvarivati svoje djelo.
Božić nam je najradosnija svetkovina. Ponekad nas ljudi pitaju zašto se Isus rodio? Isus u razgovoru s Pilatom kaže: «Ja sam se radi ovoga rodio i radi ovoga došao na svijet: da posvjedočim za istinu. Tko god je od istine, sluša moj glas» (Iv 18, 37). Što biste Vi rekli koja je to istina za koju je Isus došao posvjedočiti?
Poznate su Isusove riječi «Ja sam Put i Istina i Život» (Iv 14,6), koje je on primijenio na sebe. Naime, u kršćanstvu se istina ne može odvojiti od putovanja kroz vlastiti život i od života samoga, jer Istina je pravilo i vodič životnoga putovanja i života uopće. Jer, kako je Isus rekao u nastavku svoga govora: «Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.» To jest, po Istini i nasljedujući njezin glas. U tom smislu Isus će na drugom mjestu, na suđenju pred Pilatom, kazati: «Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas» (Iv 18,37). Istina u kršćanstvu nije neka apstraktna kategorija niti rezultat traženja i zaključivanja čovjekova genija, nego je ona vječna stvarnost, prethodi čovjeku, postoji oduvijek. Dapače, Istina je osoba. Ona je Isus Krist. Njegov primjer je Put. A nasljedovanje Njega, Njegova primjera, načina i nauka vodi u Život. To je razlog zašto je Božić blagdan radosti. Početak svake naše radosti kojoj će tek Isusovo uskrsnuće širom otvoriti vrata. I jedino u tomu svi vanjski oblici slavlja ovoga blagdana, ako ne žele Božić pretvoriti samo u običaj, a to nikako ne bi smjeli biti, mogu naći svoje kršćansko osmišljenje.
Mnogi pesimistično govore kako se danas čovjek nema na koga osloniti. Unatoč svemu kršćanin mora biti optimističniji od drugih ljudi. Kako «se osloniti na Isusa Krista» i organizirati više vremena za sebe i svoju obitelj u ovom brzom zapadnom svijetu?
Na jednomu mjestu u Starom Zavjetu u doba krize Gospodin je poručio Izabranom narodu: «Ako se na me ne oslonite, održat se nećete!» (Iz 7,9b). A još doslovnije prevedeno na hrvatski jezik, taj bi redak mogao glasiti: Ako ne vjerujete (ili: Ako se čvrsto ne držite Gospodina), nećete imati tlo pod nogama. Ta Božja riječ, kao i svaka druga, ima trajno značenje. I vrijedi za svakoga vjernika i za sve okolnosti. Za redovite prilike i posebice u vrijeme krize. Međutim, ovo «čvrsto držanje uz Gospodina» smješta se u kategoriju čovjekovih temeljnih opredjeljenja i takav stav čovjek zauzima i prihvaća samo iz vjere, kao vjerovanje. I kao trajnu priliku za suradnju s Božjom providnošću u traženju smisla i rješenja za konkretnu stvarnost. Dapače, ovaj oslonac na Boga, odnosno ovo vjerovanje, čovjekovo temeljno opredjeljenje, daje osmišljenje svakoj situaciji u kojoj se vjernik nalazi i pomaže mu da se na osnovu njega i u skladu s njim traži i nalazi rješenja za otvorena pitanja. Iako suvremeni čovjek, općenito govoreći, živi na većoj razini materijalnoga standarda i ljudskih prava, negoli ijedna generacija prije nas, istina je da isti čovjek u tom materijalnom i civilizacijskom napretku nije našao rješenje konačnoga smisla svoga postojanja, znanja i posjeda. A osamostalio se i često se proglasio neovisnim od Boga. A kad čovjek živi kao da Boga nema, onda živi bez mogućnosti da nađe trajno osmišljenje, bez obzira što ga možda traži. I neće ni naći konačan smisao na toj razini. Stoga je otkriće i prihvaćanje Smisla najveći blagoslov koji čovjek može imati i s njim živjeti, a čovjekov doprinos svakom obliku materijalnog i civilizacijskog napretka, oslonjen na Smisao, je samo njegov izričaj i suradnja sa Smislom, Bogom stvoriteljem i spasiteljem.
Kao Nadbiskup metropolita vrhbosanski poznate dobro prilike u cijeloj Bosni i Hercegovini. Kakvo je stanje sada Hrvata katolika, a i drugih katolika, u BiH?
Katolici u Bosni i Hercegovini u materijalnom smislu žive otprilike kao i drugi, no u društvenom smislu potrebno bi bilo tražiti bolja rješenja od sadašnjih. U tom smislu mogu ponoviti ono što smo mi biskupi više puta do sada kazali, posebice u promemoriji koju smo objavili prije dvije godine. Tako smo kazali da je, radi pravde, potrebno tražiti pravedan teritorijalni i upravni preustroj cijele države u pravcu kon/federalne reorganizacije na način, kako je to nekada davno učinjeno u Švicarskoj (ili Belgiji). Naime tada se, upravo zbog vrlo sličnih problema i radi njihova rješavanja, pri organizaciji Švicarske poštovalo i istovremeno primijenilo više kriterija: narodni, jezični, teritorijalni, vjerski, gospodarski, povijesni, koji su i danas na snazi i čak se povremeno nadograđuju. Sve u službi konkretnoga čovjeka, svih naroda, njihovih potreba i identiteta, jer su tamošnji ljudi svjesni, da ni jedan oblik državnog ustroja ne može biti skup, ako je u službi pravde, pravednoga mira, društvene sloge, ljudskih prava i dostojanstva pojedinaca i naroda, bez čega je gotovo nemoguće zaustaviti iseljavanje, a ni podići natalitet. Brojna su neriješena pitanja na području odnosa državnih vlasti prema Katoličkoj Crkvi, među kojima su dušobrižništvo u zdravstvu, pastoralno djelovanje u redarstvenim službama i zatvorima, pitanje neradnih dana za vrijeme vjerskih blagdana, zdravstveno osiguranje crkvenih osoba, nejasna porezna politika glede neprofitnoga djelovanja crkvenih pravnih osoba, način djelovanja i financiranja karitativnih crkvenih ustanova, zakon o povratu oduzete imovine, nadoknada za korištenje oduzete imovine, pravna nesigurnost dobara danih Crkvi samo na korištenje, pitanje građevinskih dozvola za crkvene objekte itd. S druge strane, položaj i održavanje vjeronauka u školama uglavnom vrlo dobro funkcionira kao i podrška državnih vlasti Federacije BiH katoličkim školama na njezinu području. Radi rješavanja otvorenih pitanja, za Katoličku Crkvu bi bila vrlo važna provedba dvaju ugovora sa Svetom Stolicom: Temeljnoga, koji je potpisan još 2006. godine, i onoga u vezi Vojnog ordinarijata iz 2010. godine. Do danas državna vlast nije pokazala volju za provođenjem onoga što je potpisala u tim ugovorima, niti u ovom času ima naznaka da to namjerava učiniti. I možda upravo primjer neprovođenja tih dvaju međunarodnih ugovora najbolje oslikava kakav je stvarni odnos vlasti prema katolicima i njihovoj Crkvi.
Član ste Međureligijskog vijeća u BiH, pa dobro poznajete i druge religije u BiH. Većina stanovnika u BiH se izjašnjavaju vjernicima na popisu stanovništva. Koliko vjernici doprinose boljim odnosima među narodima i manjinama u BiH?
Izjašnjavanje ljudi vjernicima s jedne je strane statističko pitanje. I kad se tako gleda samo jednolinijski, onda je ogromna većina stanovništva vjernička. No samu pripadnost vjeri bilo kojega čovjeka mora se promatrati ponajprije po stupnju vlastite životne prakse kojom se očituje i potvrđuje pripadnost vjeri. Ako je statistika pokazatelj ekstenzivne pripadnosti, onda bi se snaga njezina očitovanja mogla nazvati intenzivnom pripadnošću. Na statističkoj razini svi koji se izjasne vjernici jednako su, reklo bi se čak posvema, na primjer katolici, pravoslavci i muslimani, ali na intenzivnoj razini postoje različiti stupnjevi pripadanja. U skladu s tim, svaki doprinos vjernika ovisi, naravno, o broju pripadnika neke vjere, ali taj doprinos prvenstveno ovisi o tomu koliko ljudi zaista slijede i prakticiraju svoju vjeru i žive u skladu s njezinim moralnim načelima. Ovisi o tomu koliko je vjera zaista pravilo života. I Bogu hvala da takvih vjernika ima vrlo mnogo.
Iseljena Hrvatska je brojna. Nažalost, iseljavanje se ne zaustavlja. Poznato je kako su Izrael i Irska države koje su uspjele organizirati veliki povratak. Je li moguća veća suradnja i integracija između naših iseljenika i naših domovinskih država, Hrvatske i Bosne i Hercegovine?
Na mnogo strana se u posljednjih 30-ak godina razgovaralo na temu zaustavljanja iseljavanja Hrvata i povratka onih koji su iselili iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. I ja sam osobno sudjelovao na više različitih susreta, skupova i simpozija, u inozemstvu i doma. A kad sam posljednji put sudjelovao na hrvatskom iseljeničkom kongresu, kazao sam, između ostaloga, da sanjam dan kad ću sudjelovati na prvom hrvatskom useljeničkom kongresu. Na to se u dvorani prolomio vrlo snažan aplauz ali, nažalost, još uvijek samo sanjamo. I davno je bilo, čak prije nekoliko desetljeća, kad sam upozorio da bi u traženju rješenja za ovo pitanje bilo vrlo korisno proučiti židovski model. Danas bih, naravno, dodao i druge modele. Ali za te modele vjerojatno znaju također svi koje je narod izabrao da traže rješenje i zaista je krajnje vrijeme da najprikladniji model izaberu i počnu ga primjenjivati. Crkva nema sredstva za takvo što, ali ima moralnu obvezu surađivati za dobro naroda i dati svoj doprinos u primjeni svoga socijalnog nauka. I naravno da je moguće na tom planu učiniti više negoli do sada i moguća još veća suradnja u tom smislu.
U Švicarskoj živi i radi veliki broj naših vjernika katolika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova i Vojvodine. Koju biste poruku uputili njima za ovaj Božić?
Poznato mi je da u Švicarskoj živi velik broj katolika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i drugih krajeva. Poznato mi je također da se okupljaju u 12 Hrvatskih katoličkih misija. Vode ih svećenici iz Hercegovačke franjevačke provincije koji za njih stalno ili povremeno služe svete mise na čak 71-om mjestu. Prema podacima s kraja 2023. godine, dušobrižništvo za hrvatske katolike u inozemstvu, od Južne Afrike do Novoga Zelanda, obavlja 181 svećenik u 186 misija (župa, centara, zajednica) po cijelomu svijetu. Sve svećenike i druge Kristove vjernike u Švicarskoj, kao i one na drugim stranama po svijetu, srdačno pozdravljam i u ime Vijeća za inozemnu hrvatsku pastvu i u ime obje naše biskupske konferencije svima želim sretan i blagoslovljen Božić. I neka Božić bude blagdan susreta s Isusom, prihvaćanja i ostanka s Isusom, jer jedino po tomu se može ostvariti, naše trajno oboženje – biti trajno obilježen Isusom i uvijek prepoznatljiv kao njegov. To je smisao obilježavanja blagdana Božića. (kta)
