Došašće je vrijeme da svoja srca uskladimo s nadom u Kristov dolazak.
Kada većina ljudi čuje “pokorničko vrijeme”, skloni su zamisliti pepeo na čelima, svečane pjesme i intenzitet apstinencije i posta. Ali kad je riječ o došašću, godišnjem dobu koje je na sličan način prožeto idejom pripreme i pokore, skloni smo ga obaviti božićnim uzbuđenjem. Nažalost, Lentov mali veseli brat ne dobiva pažnju koju zaslužuje. Dakle, što točno Advent čini pokorničkim vremenom? I kako to možemo prihvatiti na način koji produbljuje naš duhovni život, a istovremeno održava naš duh uzdignutim?
Adventski korijeni
Riječ Dolazakkoja potječe od latinske riječi adventus ili “dolazak”, povijesno stoji kao vrijeme pripreme za dolazak Krista – ne samo kao slatkog djeteta rođenog u Betlehemu, već iu njegovom konačnom trijumfalnom povratku (Paruzija). Ova dvostruka svrha daje ton zašto se došašće doživljava kao pokorničko doba, usredotočujući se i na razmišljanje i na spremnost. The Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Kada Crkva svake godine slavi liturgiju došašća, ona čini prisutnim ovo drevno iščekivanje Mesije, jer sudjelujući u dugoj pripravi za prvi Spasiteljev dolazak, vjernici obnavljaju svoju žarku želju za njegovim drugim dolaskom” (KKC). 524).
Ovo iščekivanje prirodno poziva na pokorničke prakse. Iako je moderna percepcija došašća možda omekšala u mjesec božićnih kolačića i blagdanske kupnje — i ja to volim — crkvena liturgijska tradicija zahtijeva dublji, refleksivniji pristup. Opće odredbe za liturgijsku godinu i kalendar (GNLYC) naglašavaju da je došašće vrijeme pobožnog i radosnog iščekivanja, ali naglašavaju i njegov svečani aspekt pozivajući na suzdržanost i pripravu (39).
Nema ljubičaste boje bez svrhe
Jedan od vizualno najupečatljivijih podsjetnika na pokorničku prirodu adventa je ljubičasta (ili ljubičasta) boja koja tijekom ovog vremena ukrašava misno ruho i oltar. Ljubičasta se tradicionalno povezuje s pokorom, poniznošću i vremenom dušebrižništva. Suptilni pomak od zelene boje običnog vremena do bogate ljubičaste boje adventa signalizira da je na horizontu nešto reflektiranije i ozbiljnije – dolazak samog Boga.
Liturgijska boja došašća dijeli ovaj simbolički jezik s korizmom, ukazujući da su oba razdoblja pripreme. Iako se korizma ponekad čini kao duhovni kamp za obuku, advent je više poput disciplinirane, ali pune nade šetnje kroz mraznu šumu, s lampionom u ruci.
Balansiranje radosti i razmišljanja
Prihvatiti advent kao vrijeme pokore ne znači mijenjati svoja svjetlucava svjetla za kostrijet i pepeo. Suština je u uspostavljanju ravnoteže između iščekivanja i samoispitivanja. Crkveni su oci dobro razumjeli ovu dinamiku. Sveti Bernard iz Clairvauxa je rječito objasnio da postoje tri došašća: onaj povijesti (Kristovo rođenje), onaj otajstva (njegova prisutnost u našim životima) i onaj veličanstvenosti (njegov drugi dolazak). Razmišljanje o ove tri dimenzije pomaže zadržati molitveni stav dok u našoj vjeri izaziva radost.
I ne zaboravimo nedjelju Gaudete, treću nedjelju došašća, obilježenu ružičastim ruhom i jedinstvenom zapovijedi radosti. Kao da Crkva kaže: “Na pola smo puta! Sada odvojite trenutak za osmijeh prije nego što se vratite tome.” Zapravo, ulazna antifona za ovu nedjelju preuzeta je iz Filipljanima 4,4: “Radujte se uvijek u Gospodinu! opet kažem, radujte se.” Ovaj radosni predah naglašava da je čak iu pokorničkom razdoblju radost središnja u kršćanskom iskustvu.
Praktični savjeti
1. Molite se svaki dan. Započnite ili završite svaki dan posebnom adventskom pobožnošću. Jedna tradicionalno omiljena opcija je niz O antifona, koje počinju 17. prosinca i lijepo povezuju Kristova proročanstva s danima koji prethode Božiću. To je kao da otvarate dnevna vrata na duhovnom adventskom kalendaru, od kojih je svako ispunjeno poštovanjem umjesto čokoladom (iako, slobodno dodajte čokoladu).
2. Pojednostavite svoje okruženje. Uzmite savjet iz samostanskih tradicija i rasčistite svoj prostor. Neka jednostavnost oko vas odražava jednostavnost u vašem srcu. Čist okoliš može poslužiti i kao opipljiv podsjetnik da se raščisti i duhovna paučina.
3. Postite i činite djela samoodricanja. Iako se post tijekom došašća ne ističe tako jako kao u korizmi, to je praksa s duboko ukorijenjenom tradicijom u Crkvi. Pokušajte se odreći male udobnosti – poput listanja društvenim mrežama kasno navečer ili uživanja u dodatnom desertu. Sam čin naklon je stvaranju prostora za ono što je uistinu važno.
4. Obavljajte dobrotvorna djela. Sveti Ivan Zlatousti jednom je rekao: “Želiš li častiti tijelo Kristovo? Nemojte ga ignorirati kada je gol.” Došašće je pogodno vrijeme da pružimo ruku u službi. Donirajte banci hrane, volontirajte ili se jednostavno obratite nekome kome je potrebno društvo. Ovi postupci pretvaraju pokoru iz unutarnje zadaće u vanjski znak Kristove ljubavi.
5. Smijte se malo i radujte se. Da, čak i pokora može doći uz smijeh. Sami sveci imali su smisla za humor. Uzmimo za primjer svetog Filipa Nerija, koji je bio poznat po tome što je rekao: “Radosno srce lakše postaje savršeno nego potišteno.” Dakle, dok ste duboko u adventskim molitvama, sjetite se da iskreni osmijeh, čak i vlastitim nedostacima, također može biti molitva.
Zašto se uopće gnjaviti s pokorničkim razdobljem?
U svijetu koji žuri s postavljanjem božićnih lampica dan nakon Noći vještica, pauziranje za vrijeme pokore moglo bi se činiti zastarjelim. Ali adventski refleksivni duh priprema dušu da dublje prihvati Kristov dar. Zamislite to kao duhovno uvjetovanje. Bez toga, Božić riskira da postane više o predstavi, a manje o duši.
Poznata rečenica iz Ispovijesti svetog Augustina ovdje zvuči istinito: “Naša su srca nemirna dok se ne umire u tebi.” Došašće je vrijeme da priznamo taj nemir bavljenjem praksama koje usklađuju naša srca s nadom u Kristov dolazak. Kad dođe božićno jutro, mi ne samo da odmatamo darove – mi odmotavamo vrhunac tjedana molitve, čežnje i radosti.
Ovog Adventa zapalite svoje svijeće, molite se, uredite svoje drvce i nasmijte se kad vaša mačka neizbježno sruši set za Božić. Sezona je to čekanja, da, ali također i vrijeme priprema za najznačajniji dolazak u povijesti — sa svim tihim, radošću ispunjenim, pokajničkim iščekivanjem koje zaslužuje.
