Godina Grgurova rođenja je nepoznata, no poznato je kako je rođen u Siriji. Za njegova pontifikata razbuktala se na Istoku pod carem Leonom Izaurijskim, borba protiv svetih slika i kipova, takozvani ikonoklazam. Sveti Papa sazvao je odmah 731. rimsku sinodu, koja je bila veoma posjećena, i na kojoj je udario izopačenjem sve kipoborce. Car je bio nepopustljiv pa je često veoma zlo postupao s papinim poslanicima.
Istodobno rimsku Crkvu zadesio je i drugi udarac: južna Italija sa Sicilijom, Ilirik i jedan dio Grčke, koji su od davnine pripadali rimskom patrijarhatu, odcijepili su se od Rima i priklonili se jurisdikciji carigradskog patrijarhe. Tako se njegova vlast proširila na gotovo čitavo Bizantsko Carstvo, jer je i Izaurija prestala pripadati Antiohijskom patrijarhatu. Carigradski patrijarh postao je, u stvari, ekumenski – sveopći. Time je Papin položaj postao veoma mučan. Da zlo bude još veće, dolazila je nevolja i sa sjevera od Langobarda.
Njihov kralj Luitprand težio je osvojiti Rim i čitav Italski poluotok. Kako bi se suprotstavio toj osvajačkoj politici, Grgur je dao popraviti rimske zidine te utvrditi tvrđavu Civitavecchia. No, unatoč tomu, Langobardi su opustošili Kampaniju, te u ljeto 739. prodrli sve do Rima. U toj nevolji Papa je upravio pogled u Franačku, odakle se još jedino mogao nadati pomoći. Otpremio je poslanstvo s bogatim darovima franačkom velikašu Karlu Martelu, moleći ga da pritekne u pomoć Sv. Petru. No, Karlo Martel nije se odazvao. Sveti Otac je i dalje molio, ali uzalud. Karlo se nije htio zamjeriti Langobardima, računajući na njihovu pomoć ako Arapi iz Španjolske opet provale u Franačku. Tako se papa Grgur III., našao u teškoj situaciji kao jedva koji Papa.
Grgur III., imao je veliko povjerenje u Sv. Bonifacija kao i njegov sveti prethodnik Grgur II., koji je sveca poslao kao apostola njemačkim plemenima. Štoviše, predao mu je palij i time podijelio nadbiskupsko dostojanstvo. Na Papin nalog i uz pomoć bavarskog vojvode Odila Sv. Bonifacije je organizirao i Crkvu u Bavarskoj. Osnovane su biskupije u Freisingu, Regensburgu i Passauu, te su im točno određene granice.
Iako je Papa odlučno i neustrašivo branio prava Crkve, u osobnom životu bio je sama blagost i milosrđe. Umro je 28. studenoga 741. u Rimu pun zasluga za Crkvu, teško pritisnut Langobardima. U osobi pape Grgura III. nalazimo ne samo svetost papinske službe već i svetost čovjeka koji ju je dostojno nosio.
J.P., KT