Ljudi često pitaju filozofe: “Što je egzistencijalizam?” Riječ “egzistencijalizam” je intrigantna i prenosi osjećaj misterija i obećanje potpuno novog načina razmišljanja. Pitatelj može očekivati jednostavan i neposredan odgovor. Nažalost, jedan nije dostupan.
Istina je da se izraz “egzistencijalizam” odnosi na široki konzorcij mislilaca koji mogu biti međusobno razdvojeni. Ipak, saznanjem o egzistencijalizmu produbljuje se razumijevanje suvremenog svijeta.
Kako bismo započeli preliminarno razumijevanje egzistencijalizma, moramo se pozabaviti dvama konceptima koji su u središtu razmišljanja gotovo svakog filozofa. Oni su “esencija” i “egzistencija”. Bit se odnosi na ono što nešto jest – drvo, riba, ljudsko biće, itd. Sve što znamo, znamo u smislu njegove suštine. Odgovara na jednostavno pitanje: “Što je to?” Egzistencija se odnosi na činjenicu da stvari postoje, što znači da stoje izvan ništavila i da su stvarne.
Povjesničari filozofije slažu se da su posebno dva filozofa, Soren Kierkegaard (1813-1855) u Danskoj i Friedrich Nietzsche (1844-1900) u Njemačkoj, bili prvi moderni egzistencijalisti. Ne postoje dva filozofa, međutim, koja bi mogla biti različitija, no obojica nose plašt egzistencijalizma.
Platon je stavio esencije u središte svoje filozofije i stvorio isprepleteni sustav ideja. Inaugurirao je trend koji je kulminirao u filozofiji Georgea Friedricha Hegela koji je stvorio sveobuhvatni sustav ideja. Kierkegaard je oštro reagirao protiv takve sustavne vrste razmišljanja. “Odbijam biti paragraf u sustavu”, izjavio je i istaknuo ljudsko biće kao jedinku od krvi i mesa koja postoji i bori se da pronađe smisao u svijetu patnje. No, postojati autentično za danskog mislioca znači živjeti s ljubavlju. “Postojanje”, proglasio je, “ako se ovo treba shvatiti kao bilo kakva vrsta postojanja, ne može se učiniti bez strasti.” Kierkegaard je bio izrazito religiozan i postavljao je nadu kao bitnu vrlinu.
Nietzscheova filozofija je savršena suprotnost Kierkegaardovoj. On je svijetu predstavio “Božju smrt”. Mrzio je kršćanstvo zbog njegove navodne moralne slabosti. Bačen natrag na vlastite individualne resurse, tražio je moć kroz neovisnu primjenu svoje volje. Gledao je u pojavu “super-čovjeka” (Ubermensch) koji bi se uzdigao na vlast vlastitim naporima. Mnogo toga u Nietzscheovom razmišljanju usvojio je Treći Reich. Individualna egzistencija bila je srž njegova razmišljanja. Njegov specifični tip egzistencijalizma logično vodi u nihilizam u kojem ništavilo vlada.
Dva druga važna egzistencijalistička filozofa također su bila različita u svojim razmišljanjima: Jean-Paul Sartre (1905.-1980.) i Gabriel Marcel (1889.-1973.). Sartreov ateizam izravno vodi njegovom odbacivanju svih suština. On tvrdi da budući da nema Boga, nema nikoga tko bi dodijelio esencije. Stoga zaključuje da ljudsko biće ne postoji. Esencija je, dakle, nešto što stvaramo, a ne nešto što nam je dano. Sartre, zatim, dolazi do svog vrlo kontroverznog zaključka da “egzistencija prethodi suštini”. Budući da nema Boga i nema prirode (ili esencije), mi smo apsolutno slobodni stvoriti vlastitu esenciju u vremenu. Činjenica da je sva naša pozornost prikovana za sebe jasno je istaknuta u njegovoj poznatoj izreci: “Pakao su drugi ljudi.”
S druge strane, Gabriel Marcel, katolički obraćenik i kritičar Sartreove filozofije, zaključio je da je čovjek postojeća bit – ljudsko biće koje postoji – a smisao njegova života je u služenju drugima. On govori o tome da su ljudi “prisutni” jedni drugima, kako mogu biti “dostupni” jedni drugima, dvije riječi koje su ušle u naš suvremeni način govora. On pravi važnu razliku između “biti” i “imati”. Za Marcela, “biti” obuhvaća našu postojeću bit i ima primat nad “imati”. Nijedna količina stvari koje možemo imati (ili posjedovati) ne može se usporediti s temeljnim dostojanstvom našeg bića kao ljudskih bića stvorenih od Boga. On tvrdi suprotno Sartreu da nas postojanje Boga ne sprječava da budemo slobodni. Možemo slobodno izabrati Boga.
Za velikog ruskog romanopisca Fjodora Dostojevskog, ako nema Boga, onda je sve dopušteno. Za Sartrea je poricanje Boga početak čovjekova samorazvoja. Ovo je jedno od središnjih pitanja suvremenog svijeta. Je li Adamu bilo bolje u pokušaju da bude Bog?
Jacques Maritain najvažniji je katolički filozof 20th stoljeća. On obrazlaže da je sveti Toma Akvinski vrhunski egzistencijalist budući da je, prema Anđeoskom doktoru, “postojanje savršenstvo nad savršenstvima”. Sva su stvorenja jedinstvo esencije i postojanja. Dok je bit lako spoznatljiva, postojanje nije. Iako smo sigurni da postojimo, nemamo pojma o tome. To je, za Maritain, “super-inteligibilno”. Sama egzistencija ne postoji. Esencije su te koje postoje. Kako onda nastaje postojanje. Za Maritaina, govoreći u ime Akvinca i srednjovjekovnih skolastičara, Božja bit je postojanje. U ovom slučaju, Njegovo postojanje je vječno. Bog je jedno biće čija je suština postojanje. On je također biće koje daje postojanje svim svojim stvorenjima.
Maritain smatra neshvatljivo, apsolutno jedinstvo esencije i postojanja u Bogu vrhuncem i filozofije i teologije, stajalište koje je u bitnom suglasju s riječima koje je Bog upotrijebio kada se identificirao s Mojsijem: “Ja sam koji jesam.”
Autor fotografije Louis Maniquet na Unsplash