Teheranski nadbiskup Dominique Mathieu, franjevac konventualac, svoj redovnički put započeo je u rodnoj Belgiji, potom je služio kao misionar u Libanonu, a zatim kao regionalni poglavar svog reda u srednjoj Europi, prije nego što je stigao u Iran.
Nadbiskup Dominique Mathieua je na čelu nadbiskupije Teheran-Isfahan od 2021. i jedan je od najdiskretnijih prelata u Katoličkoj Crkvi s obzirom na složenost situacije za katolike u Islamskoj Republici Iran. Imenovanjem kardinala u ovoj zemlji s više od 88 milijuna muslimana (velikom većinom šijita) i s manjinom od oko 2000 katolika latinskog obreda, papa Franjo je poslao snažan signal u skladu sa svojom željom za manjinskom Crkvom u dijalogu. Izvorno nazvana „Isfahan Latina“, nadbiskupija se sada zove „Teheran-Isfahan Latina“. Katedrala Gospe od Utjehe nalazi se u glavnom gradu Irana. Nadbiskupija ima šest župa s već spomenutih oko 2000 vjernika koji su većinom stranci.
Fra Dominique je rođen 13. lipnja 1963. u Arlonu u Belgiji. Jednostavne zavjete položio je 23. rujna 1984., a svečane 20. rujna 1987. Član je Kustodije Istoka i Svete zemlje. Za svećenika je zaređen 24. rujna 1989. U bazilici Svetih dvanaest apostola u Rimu zaređen je za biskupa 16. veljače 2021.
U intervjuu za portal Aleteia 61-jednogodišnji belgijski franjevac, član reda Manje braće, konventualaca, govoreći o kardinalskoj službi iznio je primjer da je jedan od njegove subraće, prije nego što je postao redovnik, molio mnogo godina pred zatvorenim vratima crkve u Iranu. „Vrata, čak i zatvorena, nisu zid. Kao teheranski nadbiskup želim biti onaj koji se trudi osigurati postojanje tih vrata jer sutra, ili za 20 godina, mogu se otvoriti. U mom slučaju, kardinalsku čast vidim kao priliku za prolazak kroz ta vrata, ali prije svega za izlazak! Dopustite mi da objasnim: kao teheranski nadbiskup nastavljam svoje poslanje u ovoj mjesnoj Crkvi. No, kao kardinal mogu gledati šire – prema sveopćoj Crkvi. Kao što je Papa napisao kardinalima, mi smo savjetnici koji iz naše lokalne stvarnosti donose iskustvo i kulturu općoj Crkvi. Zato Papa vidi male crkvene stvarnosti, poput iranske, kao bogatstvo za cjelinu.“
Nadbiskup Dominique Mathieu je u razgovoru, između ostaloga, istaknuo kako je od djetinjstva bio fasciniran misionarskim životom. Obitelj će kazati da njegov poziv seže od pete ili šeste godine života. Njegov „ujak Octavea“ je bio kapucinski biskup u Kongu. Utjecaj na mladog Dominique su izvršile i brojne pobožne knjige, uključujući jednu o oblatima u Kanadi, drugu o isusovcima u Kini i treću, najdražu, o Asizu i svetom Franji.
Spletom okolnosti Dominique Mathieu se u mladosti susreo s franjevcima konventualcima i odlučio je postati redovnik. Novicijat je proveo u Njemačkoj, potom je studirao u Rimu te se vratio u Belgiju. „Tada sam shvatio da neću moći postati misionar jer se moram brinuti za našu stariju subraću. Do moga ređenja zadnje ređenje u provinciji je bilo 30 godina prije.“
Kaže da je u Bruxellesu koristio svoju ispovjedaonicu da bude misionar. „Zatim, nakon što sam zatvorio neke samostane u Belgiji, obnovio onaj u Bruxellesu i pokopao velik broj svoje braće, poslan sam 2013. godine u Libanon“, rekao je nadbiskup Mathieu. Tu je nekoliko godina pastoralno djelovao, osobito posvećen radu s mladima.
Potom je generalni kapitul reda pozvao belgijskog franjevca da postane asistent za srednju Europu.
„Kad sam napustio Libanon imao sam osjećaj da odlazim kao što su tri mudraca napustila svoju zemlju prije 2000 godina. Nadao sam se da ću se jednog dana moći vratiti. Kad sam imenovan teheranskim nadbiskupom, sjetio sam se da se mudraci nisu vratili istim putem i da ću konačno posjetiti njihovu rodnu Perziju. Kao zaljubljenik u astronomiju, volim o tome razmišljati na ovaj način“, kazao je teheransko-isfahanski nadbiskup.
Dodaje da u Latinskoj crkvi u Teheranu djeluju tri Iranke Kćeri milosrđa, a u Isfahanu druge dvije, Austrijanka i Talijanka, koje dugi niz godina njeguju i prate oboljele od gube. Nadbiskupija Teheran-Isfahan i financijski je ograničena s proračunom od oko 35.000 dolara godišnje što je ekvivalent prosječne godišnje plaće u Francuskoj. Nadbiskup ističe da ga ograničena materijalna sredstva ne brinu jer ga božanska Providnost nikada nije iznevjerila te podsjeća da je njegov moto „Bože moj, u tebe se uzdam.“
Govoreći o svojim dužnostima nadbiskup Mathieu je rekao: „Brinem se za materijalne stvari, poput čišćenja zgrade i obnove knjižnice. U Iranu su, osim sakramenata euharistije i pomirenja, drugi sakramenti rijetki. Druge vrste zahtjeva dolaze od studenata, nekršćanskih iranskih autora koji su radili na prijevodima Biblije i tako dalje. Imamo i projekt osposobljavanja kateheta i voditelja skupina. Nakon razdoblja izobrazbe uveo sam župnog tajnika u službu akolita i lektora. Tako sam primijenio sinodalnost! To je nužnost za našu Latinsku Crkvu koja u Iranu nema svećenika osim mene, apostolskog nuncija i njegova tajnika“.
Nakon ručka, kojega si sam pripremi, nadbiskup odlazi u jednu od tri teheranske župe. S vjernicima se susreće u župama, ne u njihovim domovima. Večeri su mu posvećene čitanju, a ponekad i učenju perzijskog. Napominje da je uobičajeni jezik među ‘Latinima’ u liturgiji engleski, a ponekad i francuski. S iranskom upravom njegovo tajništvo komunicira na perzijskom.
Nadbiskup Dominique Mathieu kaže da bez posebnih dozvola može obići šire područje Teherana. „Da bih otišao u Isfahan, u središte zemlje, gdje su dvije časne sestre ili u Tabriz na sjeverozapadu gdje imamo crkvu, moram vlastima najaviti svoj dolazak. Osoba koja me ugošćuje također mora učiniti isto.“
Nadbiskup Teherana i Isfahana priznaje da je prilično osamljen, ali se ne osjeća izolirano jer je duhovna prisutnost njegove braće stvarna. „Bratstvo je nešto što sam otkrio usput. Pokušavam stvoriti duh zajedništva ovdje. Često, kada radim s imigrantima, primjećujem da pokušavaju’ obraniti’ svoj korejski ili filipinski identitet, kako bi ovdje uprisutnili svoju Crkvu. Ali ono što trebamo činiti jest djelovati zajedno kako bismo oblikovali novu crkvenu stvarnost.“
U Iranu su dani odmora četvrtak poslijepodne i petak. U Latinskoj Crkvi blagdanska su slavlja uglavnom petkom kada ljudi imaju slobodan dan. Sva slavlja se moraju najaviti Ministarstvu kulture i islamskog odgoja.
Na pitanje bi li papa Franjo mogao posjetiti Iran nadbiskup Dominique Mathieua je odgovorio: „Iran je zemlja u kojoj je reciprocitet važan. Papa Franjo posjetio je Irak 2021. godine što nikada prije nije učinio ni jedan papa. Upoznao je ajatolaha Al-Sistanija. Mislim da ne možemo isključiti mogućnost da Sveti Otac posjeti Iran.“
Podsjetimo se da je Crkva u Iranu, po predaji, plod propovijedanja svetoga Tome apostola i njezin početak seže u prvo stoljeće. U prvim stoljećima kršćanstva doživjela je veliki procvat, a smatra se da su iranski misionari prvi naviještali evanđelje u dalekoj Kini, Japanu i Koreji. U četvrtom stoljeću, pod vladavinom šaha Šapura II., pretrpjela je težak četrdesetgodišnji progon. Danas je malobrojna zajednica, a od 88 milijuna stanovnika Irana, kršćana ima, prema procjenama, oko 100 tisuća. Više od 80 tisuća vjernika pripada Armenskoj pravoslavnoj Crkvi. Katolici su podijeljeni u tri obreda: kaldejski, armenski i latinski. Većinski muslimanska zemlja uz latinsku nadbiskupiju Teheran-Isfahan ima četiri biskupije za kaldejske katolike i jednu za one armenske tradicije u zajedništvu s Rimom.
Obnovljena katolička prisutnost u Iranu datira iz vremena dinastije Safavida u 17. stoljeću. Bila je plod djelovanja europskih misionara. Biskupija je osnovana 1629. godine u gradu Isfahanu koji je tada bio glavni grad Perzijskog Carstva. Mala katolička zajednica praktički je izumrla nakon afganistanske invazije na Isfahan 1722. Postupno je ponovno rasla tijekom 19. i 20. stoljeća.
Izviješća govore da je položaj kršćana u Islamskoj Republici Iran, gdje šijitski islam ima status državne religije, i danas težak. Dok iranski Ustav načelno jamči slobodu vjeroispovijesti, manjine redovito doživljavaju progon.
(kta/aleteia)
