Glas koncila je objavio isječke iz nedavno pronađenog teksta u kojem hrvatski svećenik i književnik Jeronim Korner opisuje sjećanja na djetinjstvo sv. Leopolda. Tekst je pak nastao na temelju kazivanju njegova oca Andrije, prijatelja sv. Leopolda Mandića iz djetinjstva.
Nakon što je nedavno objavljeno da je sv. Leopold Bogdan Mandić postao i službeno zaštitnikom oboljelih od tumora i u Hrvatskoj, dodatno se među hrvatskim vjernicima pojačalo utjecanje tomu omiljenomu hrvatskomu svetcu. Iako je o njemu mnogo toga već otkriveno, ima još rukopisa kojima se dodatno potvrđuje divan svetački primjer kapucina iz Herceg-Novoga.
Tako je nedavno do Glasa Koncila zanimljivim putom stiglo dosad neobjavljeno svjedočanstvo o sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. Poslala ga je Vesna Nikolić iz župe Hrvatskih mučenika u Mississaugi u Kanadi. Ona ga je pak pronašla u ostavštini hrvatskoga katoličkoga svećenika i pjesnika Jeronima Kornera (1909. – 1976.), brata njezine bake Anastazije (Naste) Širole čiji je otac Andrija Korner, rodom iz Herceg-Novoga, bio osobni prijatelj sv. Leopolda Mandića iz djetinjstva, i s njim je ostao povezan čitav život.
Dosad neobjavljen rukopis čuvala je spomenuta baka Anastazija, a riječ je o tekstu u kojem Jeronim Korner opisuje sjećanja na djetinjstvo sv. Leopolda. Tekst je pak nastao na temelju kazivanja njegova oca Andrije, prijatelja sv. Leopolda Mandića iz djetinjstva. Glas koncila donosi njegove najvažnije dijelove.
Svetac u spomenaru
Na koncu spomenara mojega pokojnoga oca Andrije od 1883. godine našao sam zapis oca Leopolda Mandića, tada još Bogdana Mandića, potpisanog na talijanskom: Adeodato (Bogu dan). (…) U spomenaru ima pobudnih mjesta, jer je moj otac od djetinjstva pa do smrti bio po priznanju mnogih njegovih znanaca, vrlo kreposna života i družio se s plemenitim i čestitim osobama. Ali najpobudnije su riječi, koje mu je u spomenar upisao njegov Bogdo. Tako je od djetinjstva moj otac nazivao oca Leopolda, nazivao ga je onako, kako su ga zvali njegovi roditelji, njegova braća i njegove sestre.
U zapisu oca Leopolda stoji kako je s mojim ocem proveo vesele dane. Da, vesele dane djetinjstva, o kojima mi je moj otac pripovijedao, kad je dospjevši s velikog bogatstva na prosjački štap, primio materijalnu pomoć od svoga Bogda, koju su mu po mišljenju moga oca dali njegovi bogati i ugledni vjernici.
Igrali se mise
Moja najstarija sestra Nasta, sjeća se kako joj je moj otac pričao da se s Bogdom u djetinjstvu igrao na »altarine«. Ona se ne sjeća da joj je moj otac pobliže označio kakva je to bila igra: je li to bilo »služenje mise«, kod koje bi jedan drugome ministrirali, ali možemo zaključiti da je to bila »misa«, koja je tako privlačila maloga Bogdu. Bogdo nije bio prema kazivanju moga oca nemiran kao druga djeca. On je bio miran, dobar, pobožan, pa se njegova pobožnost očitovala čak i u igri. Najviše se igrao na »altarine«. Mojeg oca je jako volio i među njima je vladalo, kako sam Bogdo veli u spomenaru »veliko i sveto prijateljstvo«.
Kapucinski samostan u Herceg Novom bio je mjesto njihovih zajedničkih pobožnosti i igara. Tamo su čuli mnogu poučnu i pobudnu riječ od dobrog brata laika fra Vincenza koji ih je zabavljao na razne načine. Fra Vincenzo je bio priprosti brat laik, ali prirodno bistar i vrlo duhovan. On je gajio cvijeće i mali vinograd uz samostan i samostansku crkvicu. Maloga Bogda i Andriju uvijek je nečim zabavio u crkvici ili u vrtu. A kada je bila berba grožđa, Bogdo i moj otac sudjelovali su u berbi uz svog prijatelja fra Vincenza.
Stranica iz spomenara
Predragi prijatelju,
Pošto sam ostavio svijet, roditelje, braću, sestre i rodbinu i sve ostalo da bih slijedio ljubljenog Gospodina Isusa Krista i prošao kroz daleke krajeve, te iz ljubavi bio primljen u posvećeno zaklonište svetog oca Franje, Gospodin mi je iskazao milost da te danas smijem zagrliti, o predragi prijatelju, i nakon toliko vremena podariti poljubac mira. Već odavno sam te upoznao i vesele dane proveo s tobom. Ali Gospodin nas je rastavio tu na zemlji, da bi nas potom združio na nebesima.
No, zbog velikog i svetog prijateljstva što vlada među nama, ostavljam ti dvije uspomene. Prvo, da gajiš nježnu ljubav prema Presvetom Isusovu i Marijinu srcu i da svom revnošću promićeš njihovu slavu i čast. Drugo, da se boriš, koliko god ti je moguće protiv neprijatelja Kristovih i njegove crkve. Želim ti da uvijek slijediš korake slavnih svetaca, kako bi jednoga dana, pod bremenom zasluga, poletio u zagrljaj Božanskog Zaručnika.
Te uspomene ti ostavljam i nikakve druge.
Odani prijatelj i ponizni sin svetog oca Franje.
Adeodato Mandić
Udine, 30. 3. 1883.
Djetinjstvo uz pravi oltar
U tom vrtu i u tom samostanu, gdje su uz zabavu pobožna djeca slušala pobudne riječi fra Vincenza, ja mislim da se zacijelo nisu igrali na »altarine«. Oni su imali pravi oltar, gdje je nebeski Umjetnik povukao temeljne crte na budućoj savršenoj slici svojoj, na duši budućeg sluge svojega oca Leopolda Mandića. Mislim, da su se na »altarine« igrali u očevoj rodnoj kući i u vrtu. Rodna kuća oca Leopolda bila je blizu mora. Rodna kuća moga oca bila je u samom središtu gradića Herceg – Novog na uzvisini. Očevu i Bogdinu kuću dijelila je strmina, koju je odrasli čovjek mogao preći, hodajući srednjim korakom, za nekih deset minuta. Kapucinski samostan bio je bliže očevoj nego Leopoldovoj kući, a također na uzvisini. Zamišljam, kako su dvojica, vraćajući se ujutro iz škole otaca kapucina, okrijepljeni duhovnom hranom i riječima otaca kapucina u školi, te susretom s dobrim fra Vincenzom, svraćali u očevu kuću i tamo se igrali.
Možda je tada moj djed Karlo, otac mojega pokojnog tate, pripovijedao malome Bogdu, gledajući kako se igra bogoslužja, o njegovom pretku s majčine strane, svećeniku don Ivanu Careviću. Da je to doznao o svom pretku od djeda Karla, otac Leopold piše mome ocu u pismu od 19. 10. 1939. godine.
Moj otac mi je poklonio jednoga Božića malu kapelicu s oltarićem i s crkvenim posuđem, sjećajući se zacijelo igre sa svojim nezaboravnim Bogdom. (…)
On je sigurno već tada u djetinjoj dobi najradije razgovarao sa svojim Isusom u sjeni kapele sv. Franje, svojeg budućeg duhovnog oca, u kapeli samostana, koji je tako blago raširio svoja krila zrakama sunca i Božje milosti. (…) Taj samostan i vrt uz lik fra Vincenza, mojega oca i Tomažina, Bogdovog brata spadao je sigurno među najljepše uspomene njegova djetinjstva i najranije mladosti. Kažem: i Tomažina jer su Bogdo, njegov brat Tomažin i moj otac bili nerazdruživi.
Najbolje dijete od brojne djece staroga Mandića bio je Bogdo, a poslije njega Tomažin (naziv u bokeljskom dijalektu za ime Tomo). Između njih dvojice i mojega oca bio je više nego prijateljski odnos. Bila je to bratska ljubav. »Nas troje« piše o. Leopold prigodom bolesti Tomažina mojem ocu 24. 9. 1941., »mi, moj jadni brat, ja i ti bili smo, i ostali smo uvijek više nego iskreni prijatelji.«
Mojem ocu i bratu Tomažinu otkrivao je Bogdo svoje plemenito srce. Njima je zacijelo govorio o svojoj ljubavi prema Isusu i Mariji, o svojoj ljubavi prema kapucinskom redu. Konačno im je priopćio svoju odluku da postane svećenik, misionar, da svoj život posveti crkvenom jedinstvu u svojoj zemlji. Doba igara i pobožnosti u kapucinskom samostanu u društvu moga oca i brata Tomažina i svoje druženje s njima u Herceg Novome naziva Bogdo u spomenaru mojega oca: veselim danima. Njihovo prijateljstvo, njihova najsrdačnija bratska ljubav nije nikada prestala. Pa kad je brat Tomažin u dubokoj starosti bio na samrtnoj postelji, boraveći kod svoga sina Josipa u Zagrebu, otac Leopold se za njega s najvećom nježnošću zauzimao i uza svu bratovu starost, molio je za njega zdravlje, ako je to Božja volja. Mene je zamolio u pismu od 11. 9. 1941. – preko mojeg oca – da providiram za njegovog brata. I ja sam imao čast da dam svetu poputbinu bratu jednoga velikoga sveca, i to onom bratu, koji je njegovu srcu od sve braće bio najbliži.
Poslije odlaska Bogda iz Herceg Novoga, pa sve do njegove smrtne bolesti, odvijala se između njega i mojega oca velika korespondencija. Malo je kome tako puno pisao kao mojemu ocu. Nije znao Andrija Korner, da je njegov Bogdo sveti Antun Padovanski našeg stoljeća, iako ga je kao dobroga svećenika uvijek cijenio. Otkad je doznao da je otac Leopold na glasu svetosti, počeo je čuvati njegova pisma, od kojih je nažalost malo sačuvano.
(kta/glas-koncila.hr)
