Zašto je Lazar u raju, a bogataš u paklu? Je li zagrobni život samo preokret naše sudbine ovdje na zemlji?
Odgovor nalazimo u razgovoru između Abrahama i izmučenog bogataša koji je tražio da mu pošalju Lazara da utaži žeđ. Abraham je odgovorio: “Dijete moje, sjeti se da si za života primio ono što je dobro, dok je Lazar isto tako primio ono što je loše.”
Iz ovog odgovora možemo izvući tri stvari. Prvo, Bog nas jako dobro poznaje i sve ono kroz što prolazimo u ovom životu u bilo kojem trenutku. On savršeno poznaje uvjete oba čovjeka u ovom životu. On zna našu pravu sposobnost i svaki detalj našeg stanja u bilo kojem trenutku. Nije li nas uvjeravao da nam je “i svaka vlas na glavi izbrojena.” (Lk 12,7)
Drugo, Bog također zna sva dobra koja možemo učiniti za njega i za druge svojim darovima nama. On zna što obojica mogu učiniti o svojim životnim uvjetima. Bog zna naš potencijal i velike stvari koje možemo postići na njegovu slavu i za dobro drugih. Na kraju, Bog zna što možemo izdržati u ovom životu po Njegovoj milosti, “Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, ali će s kušnjom osigurati i put za bijeg, tako da možete moći to izdržati.” (1. Korinćanima 10,13)
Bogataš završi u Hadu jer nije učinio sve dobro što je mogao učiniti s Božjim darovima njemu. Unatoč svom obilju bogatstva, hrane, vremena i udobnosti, nije učinio ništa dobro za Lazara koji mu je uvijek bio dostupan. Bio je potpuno ravnodušan i odvojen od Lazarove nevolje. Lazar mu uopće nije vrijedio. Čak su i ulični psi više marili za Lazara nego za njega. U konačnici, on ne može postići vječni život, ali je osuđen na život neutoljive žeđi, žaljenja i izmučene savjesti.
Sa svoje strane, Lazar je na nebu jer je izdržao sve zlo koje nije mogao izbjeći ili nadvladati u ovom životu. Trpio je siromaštvo, glad, zanemarivanje i izolaciju. Činilo se da se čak nije žalio ni u životu ni u smrti. On je potpuno miran u svojoj vječnoj nagradi kod Boga.
Sveti Pavao je ohrabrio svog štićenika, Timoteja, pred mnogim lažnim učiteljima koji su ometali i iskrivljavali istine Evanđelja u efeškoj zajednici. Timotej je trebao podnijeti te lažne učitelje i njihove nečiste motive čak i dok se trudio činiti dobro drugima jačajući ih u njihovom duhovnom životu kroz vlastiti život i vjernost svojim dužnostima, “Dobro se natječite za vjeru. Drži se vječnog života, na koje ste bili pozvani kada ste dali plemenito priznanje u prisutnosti mnogih svjedoka… Držite zapovijedi bez mrlje i prijekora do pojave Gospodina našega Isusa Krista.” Do uhvatiti se vječnog života, njegova vjera u vječni život i želja da ga posjeduje mora biti popraćena spremnošću da čini dobro za Boga i za druge dok podnosi neizbježna zla.
Da bismo i mi ušli u vječni život, po milosti Božjoj, moramo činiti sve dobro što možemo učiniti za Boga i za druge i podnijeti sve zlo koje ne možemo izbjeći. Nije dovoljno samo činiti dobro; moramo i zla podnositi. Jednostavno ne možemo živjeti za vlastitu udobnost i zadovoljstvo i očekivati da ćemo posjedovati puninu života s Bogom na nebu.
Pravi vjernici koji žele ovaj vječni život moraju si uvijek postavljati ova pitanja: Božjom milošću, koje je to dobro što danas mogu učiniti Bogu i drugima? Po milosti Božjoj, koje je to zlo koje danas moram podnijeti za Boga?
Danas smo skloni smišljati isprike da ne činimo dobro Bogu i drugima. Snalazimo izgovore za nesvjedočenje i govorenje ljudima istine, ne pokazujemo im dobre primjere, ne molimo za njih, ne služimo im, ne olakšavamo njihove potrebe, ne jačamo ih na njihovom vlastitom duhovnom putu, ne dajemo im nadu, itd. Možemo čak misliti da drugi ne zaslužuju ovo zbog toga kako su nas tretirali u prošlosti.
Snalazimo brojne isprike da se ne pokajemo za svoje grijehe. Kažemo da ovo nije dobar trenutak ili da se sramimo uvijek iznova ispovijedati iste grijehe. Lakše nam je ići s tokom nego se isticati zbog naše vjernosti Bogu i njegovim zakonima. Možemo se izuzeti iz euharistijske zajednice zbog skandala u Crkvi.
Zbog svih ovih izgovora na kraju se oglušimo o volju Božju i lako zanemarimo druge u njihovom materijalnom i duhovnom smislu. Lako zaboravljamo da Isus od nas ne traži da učinimo nemoguće, nego da učinimo ono što možemo, a ostalo prepustimo njemu. On će pamtiti i nagraditi i najmanje dobro koje učinimo za njega i druge, “Tko god vas napoji čašom vode jer ste Kristovi, amen, kažem vam, sigurno neće izgubiti svoju nagradu.” (Mk. 9:41)
Također smo skloni smišljati izgovore da ne podnosimo ništa za Boga. Ispričavamo se da se ne odupiremo neprestanim iskušenjima jer osjećamo da se moramo prepustiti svakoj sklonosti, ma koliko pokvarene bile. Klonimo se podnošenja zlobe, uvreda, lažnih optužbi, laži, odbijanja i prozivanja od strane drugih. Sjetimo se Isusovih riječi: “Tko god se odreče mene pred drugima, odreći ću se i ja njega pred Ocem svojim nebeskim” (Mt 10,33).
Moja draga braćo i sestre u Kristu, sjetite se da nas Bog jako dobro poznaje, velike stvari koje možemo učiniti za Njega i za druge, i zla koja možemo podnijeti Njegovom milošću. On zna velike svece koji možemo biti na Njegovu slavu. Moramo se preispitati zbog svih mnogih isprika koje izmišljamo da ne činimo dobro i trpimo zla za njega.
Parabola o Lazaru i bogatašu također nam pokazuje da naši izgovori završavaju ovdje na ovoj zemlji. Neće biti isprike kada dođemo pred Boga u zagrobnom životu. Zašto? Jer, kao što je rekao Abraham, imamo Božje riječi zapisane od strane Mojsija i proroka: “Imaju Mojsija i proroke. Neka ih slušaju.”
Osim toga, naše isprike ovdje završavaju jer je Krist umro i uskrsnuo od mrtvih, a mnogi još uvijek ignoriraju Njegove riječi: “Ako ne slušaju Mojsija i proroke, neće se uvjeriti ako netko uskrsne od mrtvih.”
Uskrsli Krist dolazi k nama da izgovori svoje riječi i da svoju milost upiše u naša srca. On nas nadahnjuje i podržava da izdržimo zla ovoga života dok za Njega činimo sve dobro što možemo. Bez obzira kakva je bila prošlost, Njegovom milošću, počnimo ispočetka danas i nikad ne prestanimo to činiti do posljednjeg daha. Tako se i mi dočepamo vječnog života.
Slava Isusu! Svaka čast Mariji!
✠
