Duboko udahnite i zadržite dah.
Razmislite o osobi u svom životu koju najviše mrzite. Možda je to vaš stari šef koji se prema vama godinama užasno ponašao i otpustio vas šest mjeseci prije odlaska u mirovinu. Možda vas je netko zlostavljao, krao od vas ili vas prevario u nečem važnom. To može biti roditelj, brat ili sestra ili tvoj najbolji stari bivši prijatelj Ray. Možda to nije određena osoba, već tip osobe: beskućnik, imigrant, republikanac/demokrat…
Izdahnite i vratite se na normalno disanje.
Zatim, želim da zamislite da ste upravo umrli i da se približavate Bisernim vratima raja. Wow! Nevjerojatno su lijepe. I, kao u svim slikovnicama, tu je i sveti Petar, s lepršavim haljinama i dugom, bijelom bradom. Kad te vidi kako dolaziš, pozdravi te s osmijehom koji ti nekako razgali dušu.
“Dobro došli u raj! Čekali smo te!”, viče s velikim duhom. “Sjednite ovdje, moram obaviti nekoliko stvari da obradim vašu prijavu.”
“Da vidimo… Krštenje? Provjeriti. molitve? Provjeriti. Brinuti o ‘najmanjim ljudima’? Provjeriti.
Izgleda jako, jako dobro! Sve je spremno!”
Veliki osmijeh dolazi vam na lice dok ustajete. Dok hodate sa svetim Petrom prema vratima, on vam objašnjava da su organizirali “veleposlanika dobrodošlice” koji će vam pokazati raj i smjestiti vas.
Dok se vrata otvaraju, tvoje lice pada. Vaš veleposlanik je nitko drugi nego osoba koju najviše mrzite.
Okrećeš se Peteru, ne mogavši obuzdati svoje iznenađenje, a još manje gađenje.
“Kako su ONI ušli ovamo? Ne idem nikamo s njima. Molim te, Peter, nađi mi drugu.”
“Jako mi je žao što to čujem”, kaže Peter namršteno. Provjerava svoje knjige. “Žao mi je, ali, nažalost, nitko drugi trenutno nije dostupan. Možete li sačekati?”
“Naravno, čekat ću”, kažeš prkosno. S užasom gledate kako se lijepa vrata zatvaraju.
Odmah iza vas, uz zveket se otvaraju vrata koja prije niste primijetili. Gledajući unutra, vidite vrlo veliku čekaonicu koja je puna ljudi bezizražajnih lica koji svi bulje u zid. To je točna kopija čekaonice DOT-a za vozačke dozvole.
Dok ulazite u prostoriju, službenik koji jako liči na Roda Serlinga daje vam broj. Pogledate svoju kartu i na njoj piše “19279”. Gledaš u zid u koji svi ostali bulje. Sjajnim crvenim fontom piše “Sada poslužuje: 5.” S teškim uzdahom sjedate u običnu i vrlo neudobnu stolicu.
Ne vidite znak na stražnjoj strani vrata dok se zatvaraju uz još jedan teški zveket. Malim, običnim crnim slovima piše “Čistilište”.
Čekanje.
Ne preostaje ništa osim čekanja. Nitko ne razgovara ni s kim drugim. Svi samo sjede. Sjediš ono što se čini kao vječnost samo sa svojim ljutitim mislima.
“Ne mogu VJEROVATI da je ta osoba dospjela u raj nakon svega što mi je učinila. Nadam se da će mi Peter pronaći nekog drugog. Mama ili tata bi bili super. Ili moj najbolji prijatelj koji je umro prije nekoliko godina. Koliko dugo će ovo trajati? Tako mi je dosadno.”
Nakon vječnog čekanja, tvoj broj je konačno stigao.
Sveti Petar se ponovno smiješi dok prilazite njegovom Daisu. “Dobrodošao natrag!” kaže on svojim gromkim glasom. “Kako ste čekali?”
“Strašno!” ti odgovaraš. “Možete li nabaviti bolje stolice ili mi barem dati telefon koji ima TikTok?”
“TikTok?” kaže Peter s vidljivim drhtajem. “Oprostite, to ovdje gore nije dopušteno. U svakom slučaju, da vidimo tko je slobodan.”
Kad se vrata počnu otvarati, zatvorite oči i izgovorite tihu molitvu: “Molim te, neka to bude mama, molim te, neka to bude tata…”
Otvarajući oči, morate trepnuti dvaput. Na vaš užas, to je ista osoba kao i prvi put.
Peter ti vidi lice. Njegove čupave bijele obrve izvijaju se visoko iznad naočala na kraju nosa. “I dalje ne valja?”
“Nema šanse”, odgovarate.
Pa natrag idete u čekaonicu. Vaš broj ovaj put je 1,279,682.
“Što?!” ti plačeš.
“Oh, oprosti. Bio je veliki rat i dobili smo udarac”, objašnjava dežurna.
Vraćate se na svoje mjesto i čekate. Koliko dugo, nemate pojma. Nema osjećaja za vrijeme.
Tijekom još jedne vječnosti događa se nešto čudno. Osjećate kako se vaše misli polako mijenjaju. “Možda ne razumijem kako Bog odlučuje tko će ući u raj. Možda se ta osoba nekako promijenila nakon onoga što mi je učinila. Pretpostavljam da su u to vrijeme možda imali vlastitih problema za koje ja nisam znao. Možda i nisu tako loši. Pretpostavljam da nisu toliko drugačiji od mene.”
Napokon, vaš broj je opet skočio. Peter se smiješi dok mu prilazite.
“Kako ste čekali?”
“Sada sam spreman, Peter”, kažeš.
“Izvrsno! Čestitamo na položenom završnom ispitu. Ovdje ne dopuštamo nikakvu mržnju ili ogorčenost.”
Kad se vrata počnu otvarati, pogneš glavu, pripremajući se da te pozdravi osoba koju si prethodno najomraženija.
“Dobrodošli!” kaže vaš veleposlanik.
Iznenađeno podigneš glavu.
“Mama!” ti plačeš.
✠
