Izlaganje profesora emeritusa mons. Mate Zovkića na svečanoj akademiji u prigodi 30. godina kardinalske službe Vinka Puljića
Biskupska konferencija

Izlaganje profesora emeritusa mons. Mate Zovkića na svečanoj akademiji u prigodi 30. godina kardinalske službe Vinka Puljića

U prigodi 30. obljetnice imenovanja u kardinalski zbor vrhbosanskog nadbiskupa u miru Vinka Puljića u Socijalno-pastoralnom centru „Sv. Josip“ u Lugu kod Kiseljaka 25. studenoga u organizaciji Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije održana je svečana akademija u nazočnosti velikog broja uzvanika iz crkvenog, političkog, kulturnog i društvenog života BiH i šire. Tom prigodom izlaganje „Otvorenost kardinala Puljića prema drugima i drugačijima“ imao je profesor emeritus mons. Mato Zovkić koji je 17 godina proveo na dužnosti generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije:

Ovdje pod „drugima i drugačijima“ mislim na kardinalovu otvorenost prema svima u Bosni i Hercegovini i šire, različitima po vjeri ili etničkoj pripadnosti, a to su – vjerski gledano – ponajprije muslimani, pravoslavci i Židovi s kojima živimo u ovoj etnički i religijski pluralnoj državi. Pri tome se oslanjam na građu koja je o tome tiskana, ali i na svoje sjećanje, jer sam kroz sedamnaest godina bio generalni vikar nadbiskupa Puljića. Kroz to vrijeme stanovali smo zajedno u zgradi ordinarijata, bio sam prevoditelj kod brojnih susreta nadbiskupa sa stranim posjetiocima, dva puta sam ga pratio na međureligijske susrete u Japan i pet puta na putovanjima informiranja u Sjedinjenim državama i Kanadi.

a) Za konstruktivne odnose prema Muslimanima, koji su god. 1993. odabrali za sebe etnički naziv Bošnjaci i sada sačinjavaju najbrojniji narod ove države, Vinko Puljić je genski osposobljen time što je kao sin majke Kaje i oca Ivana, doseljenog iz Hercegovine, odrastao u predgrađu Banjaluke te u brojnoj katoličkoj obitelji od mladosti naučio svoje živjeti a tuđe poštivati. Prigodom referenduma o osamostaljenju Republike Bosne i Hercegovine od okrnjene Jugoslavije 1. ožujka 1992., nakon dogovora s biskupima iz Banje Luke i Mostara mons. Franje Komarice i mons. Pavla Žanića, kao nadbiskup i metropolit poručio katolicima da na referendumu odlučuju „o dobru svojih sunarodnjaka te o Bosni i Hercegovini kao svojoj domovini“ pa bi zato „trebali tako glasovati da vodimo računa o zajedničkom dobru Hrvata u svojoj republici, i to ne samo u općinama gdje su Hrvati apsolutna ili relativna većina, nego i u gradovima gdje nikada nisu bili većina“. Na kraju je zamolio katoličku braću i sestre „da kod referenduma postupe tako da Bosna i Hercegovina bude i dalje domovina također i nas Hrvata katolika, kao što je i Srba i Muslimana i ostalih građana“ (Vrhbosna, 1992., br. II, str. 96). Svojim izlaskom na referendum i glasovanjem ogromna većina katolika izrazila je uvjerenje da se Bosna i Hercegovina može organizirati kao pravedna država s jednakim pravima za sve tri etničke zajednice i ostale građane. Na žalost, tadašnja većinska srpska politika bila je za ostanak Bosne i Hercegovine u tzv. krnjoj Jugoslaviji što je dovelo do teških ratnih stradanja.

Zbog prisilnog seljenja muslimana i katolika s područja koje su kontrolirale srpske oružane snage došlo je 1993. do rata između Bošnjaka i Hrvata u stiješnjenom prostoru. Kardinal je u svojim intervjuima isticao kako se imami bore oružjem zajedno sa svojim sunarodnjacima a katoličkim svećenicima je zabranjeno aktivno vojno djelovanje. Prije i početkom teških ratnih stradanja kardinal Puljić imao je vrlo dobru međusobnu komunikaciju s tadašnjim reisu-l-ulemom za cijelu bivšu državu Jakubom Selimoskim. Nakon toga poglavarsku službu Islamske zajednice u BiH preuzeo je dr. Mustafa Cerić. Unatoč međusobnim optužbama tko je kome nanio više zuluma, ni tada nadbiskup Puljić nije prekinuo kontakte s reisom Cerićem. Dokaz kako su oba ova vjerska poglavara uvjereni da su konstruktivni odnosi mogući i potrebni je zamolba priređivačā Zbornika o dvije decenije reisa dr. Mustafe Cerića god. 2012. da kardinal napiše jedan prilog. On je prihvatio i svoj prilog naslovio „Kontakti reisa Cerića s predstavnicima katolika u domovini i u svijetu“ (Islamska zajednica u BiH: dvije decenije resu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, 199-215).

Međureligijsko vijeće u BiHosnovano je god. 1997. i postalo je organizirani instrument suradnje. Osnovali su ga vjerski poglavari sa sjedištem u Sarajevu: reis Cerić, pravoslavni mitropolit Nikolaj, katolički nadbiskup Puljić i predsjednik Židovske zajednice Finci. MRV nije religijska super-vlada u državi, pa nije utemeljena kritika onih koji su očekivali da ovo vijeće poduzima korake za koje nije mjerodavno. Djelatnici MRV-a pomogli su u izradi Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u državi. Kako MRV treba plaćati petero stalno zaposlenih i održavati svoj ured, poglavari su postigli da dobiva godišnju pomoć iz državnog budžeta bez miješanja građanske vlasti u njihove projekte. Zahvaljujući tim djelatnicima Vijeće je moglo ostvarivati projekte na području gdje su lokalni vjerski poglavari bili suglasni. O MRV-u postoje dobri prilozi Nike Ikića i Dražena Kusture u Zborniku prigodom kardinalovih jubileja god. 2020. (Vrhbosanska mjesna Crkva i njezin kardinal, 711-778).

b) Otvorenost prema pravoslavcima nadbiskup V. Puljić je pokazao pohodom mitropolitu Vladislavu Mitroviću u Sarajevu 25. studenog 1991., kada su razgovarali o ponovnom uvođenju konfesionalnog vjeronauka u državne škole, povratku imovine oduzete vjerskim zajednicama i vjerskim programima u javnim medijima. Sutradan je primio u posjet episkopa tuzlansko-zvorničkog Vasilija Kačavendu i episkopa banjalučkog Jefrema Milutinovića. Razgovarali su o zalaganju crkvenih ljudi za uspostavu ponovne sloge među srpskim i hrvatskim narodom. Nadbiskup se pridružio susretu vjerskih poglavara s područja bivše Jugoslavije u Ženevi 23. rujna 1992. Budući da tadašnji reis nije mogao izaći iz opkoljenog Sarajeva, to je postao sastanak samo pravoslavnih i katoličkih predstavnika. Sudionici su usvojili Apel u šest točaka s pozivom na obustavu rata, oslobađanje zarobljenika i talaca te na slobodu putovanja i prometovanja. Nadalje, nadbiskup je iz opkoljenog Sarajeva uputio pismo patrijarhu Pavlu 18. veljače 1993. prenoseći molbu pravoslavaca iz grada s kojima je ostao samo jedan svećenik, neka im pošalje još duhovnih pastira. U zaključku je istaknuo: „Bez obzira na politička gibanja i razvoj vojne situacije, mi se ne možemo odreći svog poslanja da budemo učitelji vjere i odgojitelji savjesti, kritički se postavljajući prema svakom zlu bez obzira s koje strane dolazilo. Nije potrebno da optužujemo jedni druge nego trebamo na temelju evanđelja graditi mostove zajedništva s punom odgovornošću u ovom povijesnom trenutku“.

Daytonskim mirovnim ugovorom BiH je razdijeljena na Federaciju Bošnjaka i Hrvata te Republiku srpsku iz koje su tokom rata etnički očišćeni bošnjački i hrvatski stanovnici. Prva pisana reakcija naših biskupa bila je da taj ugovor jest doveo do prekida ratovanja ali da je ozakonio počinjene nepravde. Kad je postalo razvidno što je u konkretnoj situaciji moguće, biskupi su 25. siječnja 1996. napisali poslanicu svim katolicima ove zemlje s popisom rastjeranih vjernika, razorenih ili narušenih građevina, ali sa sviješću o podijeljenim političkim viđenjima za sigurnu budućnost hrvatskog naroda u BiH. Iskazali su osobnu spremnost na suradnju s pravoslavcima i muslimanima te na to pozvali svoje vjernike: „Nikakva i ničija politika ne može nam biti zapreka u našem vjerskom poslanju služenja čovjeku. Služiti čovjeku u BiH danas je moguće samo ako mu se pomaže na putu mira i međusobna uvažavanja“. Uz poziv svim katolicima neka se uključe u poratnu obnovu zemlje posebno potiču „djelatnike slobodnog poduzetništva da svojim hrabrim ulaganjem gdje je gode to moguće pruže drugim svojim sunarodnjacima pogodne uvjete u kojima će živjeti od svoga rada“.

U tom duhu kardinal je nastojao surađivati s pravoslavnim mitropolitom Sarajeva i drugim episkopima te podržao inicijativu povremenih susreta biskupa i episkopa. Mons. Ivo Tomašević kao generalni tajnik BK BiH uredio je i tiskao u Sarajevu god. 2009. knjigu Pastirske poslanice, Izjave i Apeli biskupa BK BiH (1997.-2009.). U zaključnom dijelu (str. 155-178) stoje Izjave sa sedam susreta biskupa i episkopa od 1998. do 2006, zajednička poslanica za Božić 2004. te poziv mitropolita Nikolaja i kardinala Puljića na zajedničku molitvu tijekom Osmine za jedinstvo kršćana god. 2009. Zajednički sastanci su odumrli jer je pravoslavni organizator smatrao da oni za njih više nisu poželjni, a ekumenska molitva u Sarajevu prestala ne nastupom novog mitropolita.

c) Kardinalovo zauzimanje sa suživot s drugima i drugačijima – U intervju-u listu „Al-Hajat“, koji izlazi na arapskom u Londonu, 29. rujna 1993. nadbiskup je pojasnio da namjerno zadržava sjedište u Sarajevu, da su katolici ove zemlje u ogromnoj većini po nacionalnosti Hrvati, da su etničnost i religija u ovoj zemlji duboko povezani ali nisu izjednačeni te da su „katolici naučili živjeti u sredinama s drugim vjerama“ (O stradanjima s nadom, 1994, str. 190-191). Novopokrenutom časopisu „Stećak“ dao je intervju u prosincu 1993. Na pitanje, što zamjera političarima u BiH i u Hrvatskoj odgovorio je: “Nisam postavljen njima za suca, ali kao sin svoga naroda moram reći da me duboko boli što smo tako tretirani. Kao nadbiskup prozivam sve odgovorne koji su uništili nadbiskupiju vrhbosansku. Ova mjesna Crkva je narod koji je živio na ovim prostorima, a sada je ostao nezaštićen, obespravljen, ponižen, da o mrtvima i stradalima ne govorim. Pametna politika to nije smjela dopustiti“ (Ondje, 210). U prosincu 1994. nadbiskup je dao intervju obiteljskom časopisu „Kana“ u Zagrebu. Novinar ga je podsjetio na njegovu raniju izjavu kako se Hrvati u Bosni „osjećaju napušteni od svojih kao da su živi zakopani“. Nadbiskup je to pojasnio: „Ostavljeni smo na milost i nemilost od svih onih koje smo birali da nas vode… I nakon svih ovih sporazuma, stvar ne ide na bolje iz raznoraznih stavova ali i djela“ (O stradanjima s nadom II, 1977, 210). U travnju 1995. nadbiskup je dao intervju tjedniku „Globus“. Na pitanje, kako ocjenjuje položaj Hrvata u Sarajevu, uzvratio je: „Ukoliko Hvati katolici Sarajeva budu morali političke predstavnike uvjeravati u svoje postojanje i potrebu njihove zaštite na vlastitim ognjištima, onda se opravdano postavlja pitanje, koga ti predstavnici predstavljaju“ (Ondje, 294). Nadbiskup se držao stava pape Ivana Pavla II. da je BiH moguća ako se pravedno uredi i zato je molio pomoć katoličkih dobrotvora iz Amerike i Europe da se obnove porušene crkve i župne kuće te slao u njih župnike da tamo stalno borave s nadom da bi se mogli početi vraćati i otjerani župljani. Povratak se, međutim, nije dogodio jer nije bilo garancije nadležne lokalne vlasti za siguran boravak ni prilika za posao od kojega bi mogli uzdržavati svoje obitelji.

Tokom i poslije rata nadbiskup je primao diplomate i novinare koji su tražili susret s njime. U tim susretima uvijek se zauzimao za BiH kao zemlju jednakopravnih naroda i građana u svakom njezinu dijelu. Posebno se zauzimao za one njezine stanovnike koji su u pojedinom dijelu manje brojni te ne uspijevaju ostvarivati sva svoja prava. Nažalost, za njih se nisu zauzimali ni oni koji su u većini na tom prostoru a ni oni koji žive u većini na nekom drugom prostoru a govore da njih predstavljaju.

Kruna kardinalove otvorenosti za druge i drugačije bila je organizacija programa za pohod pape Ivana Pavla II. Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. te pape Franje 6. lipnja 2015. Kako je ustaljeno, inicijativu za takve pohode mogu otpočeti biskupi dotične države, ali građanska vlast treba također poslati poziv i organizirati sigurnost za visokog gosta i dobronamjerne ljude koji se okupe na svečanosti uz papu. Za pohod pape 1997. na čelu pripravnog odbora sa strane države bio je Neven Tomić a sa strane Crkve pomoćni biskup Pero Sudar. Za pohod 2015. na čelu odbora bili su Dragan Čović kao član predsjedništva i kardinal osobno. Trebalo je uglaviti da se pape susretnu s predstavnicima građanske vlasti i drugih religija te s katoličkim vjernicima ove zemlje. Okolnost da je sarajevski nadbiskup tada bio kardinal privukla je više stranih novinara i gostiju. Darko Pavičić objavio je u Večernjem listu 21. 11. 2024.(mostarsko izdanje, str. 16) kratak članak o kardinalovoj trideset-godišnjici prigodni članak. U njemu ističe kako kardinal za ranjenu BiH predlaže „tri P“. povjerenje, pomirenje i praštanje. To je odlična sinteza kardinalova zauzimanja za vlastite vjernike i ostale sugrađane.

Oče nadbiskupe, čestitam Vam tridesetu obljetnicu kardinalske službe, ponosan i zahvalan što sam kroz 17 godina mogao biti generalni vikar naše nadbiskupije pod vašim vodstvom!

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Papin apel za Sudan: Neka utihne oružje i neka se stanovništu donese pomoć

Katoličke vijesti

Korizmena duhovna obnova u zajednici Gaggenau

Katoličke vijesti

Pola stoljeća braka Bože i Mirjane Bošnjaković

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti