Čitanja za dvadeset i sedmu nedjelju kroz godinu
Danas apostoli traže od Isusa da poveća njihovu vjeru. Više vjere zvuči kao razuman zahtjev. Isus ne misli tako. Zašto?
Evanđelje (Pročitaj Lk 17,5-10)
Što je potaknulo apostole da zamole Isusa da poveća njihovu vjeru u današnjem čitanju? U stihovima koji prethode našem, Isus je govorio o oprostu: “Pazite na sebe, ako vaš brat sagriješi, ukorite ga, i ako se obrati, oprostite mu; i ako sedam puta na dan zgriješi protiv tebe i obrati ti se sedam puta i kaže: ‘Kajem se’, moraš mu oprostiti” (vidi Lk 17,3-4). Nije ni čudo što apostoli traže više vjere! Znali su koliko je teško, ljudski govoreći, uvijek iznova opraštati istu uvredu. Mislili su da će im trebati mnogo više vjere nego što su imali da bi mogli slijediti Isusov nauk.
Sigurno ih je iznenadio njegov odgovor: “Kad biste imali vjere koliko zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se i posadi u more’, i on bi te poslušao.” Isus jasno kaže da nije količina vjere ono što čini da se nemoguće stvari događaju, jer vjera “veličine zrna gorušice” – vrlo malena – može postići nemoguće. Što je mislio?
Kad su apostoli čuli da moraju pružiti oprost na tako opsežan (i nemoguć) način, pretpostavili su da moraju sami prizvati takvu ljubav. Kad bi imali više vjere, mogli bi to učiniti. Rekavši im da bi čak i vjera veličine zrna gorušice bila dovoljna da učini čuda, Isus odmah pomiče naglasak s čudotvorca na Čudotvorca. Nije veličina naše vjere ono što čini razliku, već njezin cilj. Ako razmišljamo o veličini naše vjere, razmišljamo o sebi. Ako razmišljamo o nemogućnosti onoga što se treba dogoditi, kao što je beskrajno opraštanje drugima, bilo bi dobro da razmišljamo o Bogu i Njegovoj neograničenoj moći. Vjerovati da Bog može učiniti sve u nama i kroz nas jednostavno je potrebna vjera. Isus koristi metaforu o zrnu gorušice kako bi naglasio da se nemoguće stvari postižu kada se prakticira naša vjera u Boga – naše povjerenje u Njega da čuje naše molitve i djeluje u našu korist. Nije bitna količina vjere nego njezina kvaliteta. Vjera je ljudsko djelovanje kroz koje se Božja sila oslobađa u svijetu. Bogu ništa nije nemoguće (vidi Post 18,14; Mt 19,26; Lk 1,37).
Kako bi pomogao svojim apostolima da shvate da moraju misliti na Boga, a ne na sebe, kada krenu obaviti nemoguć posao koji će On na kraju tražiti od njih, Isus nastavlja opisujući scenu poznatu svima u njegovo vrijeme. Kad kućni sluge obavljaju posao koji im je njihov gospodar naredio, ne očekuju da će za to biti pohvaljeni i odmah nagrađeni. Gospodar nije zahvalan slugama koje rade posao koji su trebale obaviti. “Tako će biti i s vama”, kaže im. Isus zna da će, kada završi svoje zemaljsko djelo i uzađe na Nebo, apostoli, kroz vjeru u Njegovo Ime, učiniti mnoga moćna djela, doista nemoguće stvari (tj. vidi Djela 3:11-16). Moraju shvatiti da je Bog taj koji djeluje kroz njihovu vjeru. O sebi trebaju razmišljati samo kao o “beskorisnim slugama”. [who] učinili ono što su bili dužni učiniti.”
Vjera veličine zrna gorušice moćna je kad je usredotočena na ovaj način. Kao što Sveto pismo kaže: “Vjera je sigurnost onoga čemu se nadamo, uvjerenje u ono što se ne vidi” (vidi Heb 11,1). Kada vjera drži Boga kao svoj Objekt, ništa nije nemoguće (čak ni serijski oprost!).
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, hvala Ti što si mi pomogao da spoznam nemoguće stvari koje se čak i sada događaju kroz moju jednostavnu, ali istinsku vjeru u Boga.
Prvo čitanje (Pročitaj Habakuk 1,2-3; 2,2-4)
Habakuk je bio prorok u Judi koji je vjerojatno živio negdje krajem 7th stoljeća prije Krista. U prva dva poglavlja svoje knjige, on i Bog vode razgovor o strašnoj nevjeri saveza koju Habakuk zapaža među Božjim narodom. On čezne da vidi kako Bog izvršava kaznu nad onima koji stvaraju nasilje, svađu i glasan neslogu. Pita se koliko će mu vremena trebati da sve to zaustavi: “Vapim Ti: Nasilje!” ali Ti ne interveniraš. Zašto mi dopuštaš da vidim propast; zašto moram gledati u bijedu?” Ovo je pitanje koje su ljudi postavljali Bogu kroz stoljeća, zar ne?
Gospodin govori Habakuku da mora biti strpljiv, jer “viđenje još ima svoje vrijeme.” U ovom slučaju, Habakuk (i svi Božji pravednici) moraju imati sigurnost onoga čemu se nadaju, uvjerenje u ono što se ne vidi. Moraju vjerovati da je Bog čuo njihov vapaj za izbavljenjem i pravdom. Čak i izvan toga, moraju vjerovati proročanstvu koje je Bog dao Habakuku da će, iako će upotrijebiti strašnu pogansku naciju Babilona (Kaldejce) izvršiti pravdu nad Judom, doći vrijeme da se i toj naciji sudi za njezinu zloću. Prvi dio ovog obećanja ispunjen je u Egzilu, kada su Babilonci uništili Jeruzalem i Hram, odvodeći ljude iz Obećane zemlje. Židovima se činilo da bi bilo nemoguće da Bog upotrijebi poganski narod da ih kazni, ali upravo se to dogodilo. Kroz ovu strašnu kaznu Juda je zapravo “ponovno rođen”. Morali su izgubiti sve što im je savez s Bogom dao da bi ponovno čeznuli za tim i željeli ga živjeti u potpunosti. Što se tiče Babilonaca, na kraju su ih uništili Perzijanci, božansku osudu koju nisu mogli izbjeći.
Ljudi koji su čuli Habakukovo proročanstvo morali su živjeti po vjeri upravo onako kako je Isus opisao u Evanđelju. Bog može učiniti nemoguće; Treba mu vjerovati, bez obzira na sve. Habakuk je to rječito izrazio u trećem poglavlju svoje knjige (vidi Hab 3:17-19):
“Iako smokva ne cvjeta, niti roda na trsovima nema, plod maslina propadne i polja ne daju hrane, stado se odsiječe iz tora i ne bude stada u štalima, ipak ću se radovati u GOSPODINU, u Bogu moga spasenja. BOG, Gospodin, moja je snaga; čini mi noge kao u košute, tjera me da gazim po uzvišicama svojim.”
Jesu li Židovi vjerovali u to? da li mi
Mogući odgovor: Nebeski Oče, želim se sjetiti moliti na ovaj način: Iako sve izgleda izgubljeno, “ipak ću se radovati u Gospodinu.”
Psalam (Pročitaj Ps 95,1-2, 6-9)
Psalam poziva Božji narod da mu se klanja i zahvaljuje, da vjeruje da je “On naš Bog, a mi smo narod koji on čuva, stado koje vodi.” Koliko često smo u iskušenju posumnjati u Božju ljubav i brigu za nas? Koje nas okolnosti u našim životima, čak i danas, tjeraju da žalimo, kao i Habakuk, da “vapijem k tebi… ali ti ne interveniraš”? Ako to danas nađemo u nama, trebali bismo k srcu uzeti psalmističko upozorenje: “Ako danas čujete Njegov glas, ne otvrdnite srca.” Moramo odlučiti vjerovati da nas Bog neće razočarati, bez obzira na to kako stvari izgledaju ili se osjećaju. Dok čekamo, “pjevajmo Gospodinu radosno; kličimo Stijeni našeg spasenja.”
Kada to činimo, imamo vjeru veličine zrna gorušice. To je sve što je potrebno.
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 2 Tim 1,6-8, 13-14)
U poslanici sveti Pavao potiče svetog Timoteja da ima vjere koliko zrno gorušičino. On hrabri svog mladog prijatelja u njegovim teškim dužnostima zaređenog biskupa Efeza, u čijem je ređenju sudjelovao i sam sv. Ovo je pismo vjerojatno napisano tijekom posljednjeg zatočeništva svetog Pavla u Rimu, neposredno prije njegove mučeničke smrti. Uvjeti za širenje Evanđelja vjerojatno su svetom Timoteju izgledali mračno. Je li osjećao strah za vlastitu budućnost? Sveti Pavao ga potiče da “zapali dar Božji… koji nam nije dao duha kukavičluka, nego ljubavi, moći i samokontrole.” Sveti Timotej bi se morao otresti svojih strahova i podnijeti svoj “dio nevolje za Evanđelje snagom koja dolazi od Boga”. Ovo nije bio trenutak da zaboravimo da su sluge dužne slušati svoje gospodare i ne očekivati ništa zauzvrat.
Zasigurno je sveti Pavao želio da sveti Timotej upamti da kada je Bog u središtu naše vjere, sve je moguće. “Čuvaj ovo bogato povjerenje uz pomoć Duha Svetoga koji prebiva u nama”, piše sveti Pavao svetom Timoteju. Dobre riječi i za nas.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, koliko često kapituliram pred “duhom kukavičluka”. Znam da ovo nije od tebe. Pomozi mi da čuvam “bogato povjerenje” ljubavi, moći i samokontrole koje si mi dao.
✠
Autor fotografije Robin Spielmann na Unsplash
