Poniznost kao pratitelj milosrđa: to je bitna osobina dvojice mučenika: prezbitera Gaetana Clausellasa i vjernika laika Antonija Torta koji su proglašeni blaženima u subotu 23. studenog u bazilici Svete Obitelji u Barceloni. Obred je, kao delegat pape Franje, predvodio kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca. U izdanju lista “L`Osservatore Romano” od 23. studenoga objavljeni su izvaci Kardinalove homilije, prenosi IKA.
U ovoj je misi Božja riječ pokazala golemo mnoštvo koje viče iza glasa: “Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!” (Otk 7,9-10). Među njima danas prepoznajemo i dvojicu mučenika koje je Crkva upravo proglasila blaženima: prezbitera Gaetana Clausellasa i vjernika laika Antonija Torta.
Papa je u svom dekretu opisao njihovu osobnu priču evanđeoskim likom milosrdnog Samarijanca u kojemu prepoznajemo i samog Isusa; i dvojica novih blaženika iskazivali su veliko milosrđe prema onima koji su najsiromašniji. To je ono što prepoznajemo u blaženom Gaetanu Clausellasu, u čijem je životu poniznost bila pratiteljica njegove ljubavi; tako je i kod blaženoga Antonija Torta koji se volio brinuti za bolesnike oboljele od tuberkuloze i starije. Obojica su ostali vjerni tom svjedočanstvu milosrđa, čak i onda kada su time izložili vlastite živote opasnosti.
Dok su ga vodili na mjesto ubojstva, blaženi Gaetano molio je riječima Te Deuma, drevne pjesme koja završava riječima: “U tebi je, Gospodine, nada moja”. Svjedoci govore o blaženom Antoniju da je, da bi zaštitio euharistiju da ne bude oskvrnuta, uzeo Presveto iz ruku policajca i podijelio ga je članovima svoje obitelji. Pružajući ga svom najmlađem petogodišnjem sinu rekao je: “Oduzimaju ti zemaljskog oca, a ja te povjeravam Ocu nebeskom.”
Danas Crkva pred nas stavlja ova svjedočanstva mučeništva, tako jaka, a opet potresna, a možemo ih razumjeti u svjetlu Isusovih riječi koje nalazimo u Evanđelju po Ivanu (12, 24-26). Događaj je to koji treba smjestiti u trenutak Gospodinove pashalne večere, kada on učenicima naviješta ispunjenje svoga “časa”: trenutak je to koji je vrhunac njegove zemaljske povijesti i njegove slave, ali ponajprije trenutak je to njegove smrti na križu.
Prva slika evanđeoskog teksta upozorava na plodnost ovog događaja: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” Kako je to moguće? Doista, kako vidimo, tragičan je to trenutak: Isus je izdan, napušten, razapet. Međutim, unutar te drame raste život. Koji je uvjet? Ne smatrati svoj život posjedom koji treba držati s pohlepom, kao jedinstvenim dobrom koje treba braniti pod svaku cijenu, već, naprotiv, pozvani smo otvoriti ga susretu, milosrđu, brizi za druge i to ne samo iz solidarnosti i čovjekoljublja, koje su također važne geste i vrijedne poštovanja, već da nasljedujemo u tome Isusa.
Želi nam reći da naš život – naš, a prije svega njegovih učenika, ali i svakoga čovjeka – ima plodnost samo u daru, u ljubavi.
Na stranici naviještenog evanđelja nalazi se riječ koju bih želio zadržati kao podsjetnik na ovo lijepo slavlje, puno radosti i nade. Isus kaže: “Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom” (r. 26). Sveti Augustin komentirao je to rekavši da slijediti Isusa znači nasljedovati ga; međutim, dodao je da Isus želi da putovi kojima netko ide budu i njegovi, a ne oni koje mi sami trasiramo. Govoreći o konkretnom retku, piše: “Tako, na primjer, ako netko gladnom pruža kruh, neka to čini potaknut milosrđem, a ne iz taštine… Tko za Krista ne čini samo tjelesna djela milosrđa, već bilo koje dobro djelo, on je Kristov sluga, osobito ako dosegne točku tog velikog djela milosrđa koje se sastoji u žrtvovanju vlastitog života za svoju braću, što je jednako žrtvovanju za Krista” (usp. In Jo. evang tractatus 51, 12: PL 35, 1768). I evo, tu nalazimo naše blaženike mučenike. Što je zapravo bilo njihovo mučeništvo, ako ne nasljedovanje Krista? Nisu slijedili sebe, nego Krista! Svjedočanstvo koje dolazi od njih je ovo: slijediti Krista!
To su, uostalom, učinila i naša dva blaženika: izbor svoga puta prepustili su Bogu. Dakako, obojica su se već opredijelila za kršćanski život odazivajući se pozivu: jedan odabirom svećeničke službe, a drugi poslanjem muža i oca. Obojica su, dakle, svemu tome dali toplinu milosrđa prema drugima. Zar to nije dovoljno?
Ovdje su, slijedeći Isusa, dvojica blaženika shvatila da njihovi životni izbori nisu dovoljni i da Bog uvijek dodaje zvanje u zvanju; shvatili su da ih njihovo nasljedovanje Isusa vodi kamo nikada ne bi ni zamislili. Međutim, prihvatili su osudu poput njega jer su dali svoje živote za druge. To je ono što mučenik čini: nasljeduje Krista, čak i kada ga slijedi, vodi ga do izbora prihvaćanja smrti. (kta/ika)
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.
