U četvrtak, 21. studenog 2024. godine, sarajevska zajednica Družbe Kćeri Božje ljubavi na Banjskom Brijegu euharistijskim slavljem u samostanskoj crkvi Kraljice svete Krunice proslavila je Dan Družbe, objavljeno je na mrežnoj stranici Provincije Božje providnosti kblj.hr.
Euharistijsko slavlje predvodio je fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, uz suslavlje mons. Tome Kneževića, ravnatelja Caritasa BiH, i don Darka Endricha, rektora samostanske crkve i odgojitelja u Internatu Katoličkog školskog centra u Sarajevu. Na početku euharistijskog slavlja fra Ivan je pozvao sestre na osvježavanje uprisutnjenja Božje ljubavi i njihove karizme danas s kojom su i došle u Bosnu, a sestre su svoje molitve i zahvale na ovu nakanu izrekle u zazivima molitve vjernika.
Majka Franziska Lechner u Beču je 21. studenog 1868. dobila odobrenje i osnovala Družbu, a već u travnju 1882. godine na poziv prvog vrhbosanskog nadbiskupa Sluge Božjega mons. Josipa Stadlera došla je u Bosnu. U Beču je 21. studenoga 2005. godine otvoren dijecezanski postupak za njezino proglašenje blaženom. Tim činom dobila je naziv Službenica Božja Majka Franziska Lechner.
Sestre ove zajednice, kao i sve sestre diljem Provincije, za ovaj su se dan pripremale trodnevnicom prema duhovnim i liturgijskim sadržajem poslanim iz Tajništva Provincije.
Donosimo u cijelosti propovijed koju je za ovu prigodu uputio fra Ivan Šarčević.
Prikazanje Blažene Djevice Marije
Dan Družbe Kćeri Božje ljubavi
Banjski Brijeg, 21. studenoga 2024.
Mt 12,46-50
Ima u Novom zavjetu teških i nerazumljivih mjesta. Ima među Isusovim riječima onih čije značenje moramo ostaviti otvorenim, za koje se ne može bezrezervno tvrditi da je baš to njihov smisao. Jedno od takvih mjesta jesu riječi iz današnjeg Matejeva evanđelja o nekoj ako ne konfliktnoj a ono složenoj situaciji u kojoj se našao Isus sa svojom rodbinom, najbližima. Inače, taj nam odnos ostaje donekle i nejasan i skrovit, osobito Isusov odnos s majkom, ocem da ne govorimo. Intencija evanđelista je bila da prenesu Isusovu poruku i djelovanje, a ne njegove emocije prema bližnjima.
Matej (slično i Marko) ne izvještava o čemu se točno radilo, samo kaže da je netko došao javiti Isusu da ga traže njegova majka i braća da s njime razgovaraju. Ne znamo točno zašto su tražili da se sastane s njima: jesu li pod pritiskom javnog mišljenja smatrali, kao i njegovi protivnici, glavari svećenički i starješine naroda, pismoznanci i farizeji, da je „izvan sebe“ (da je sluga nečastivoga!), da se ne ponaša kako treba, nego ih sramoti. Oni sami ne dolaze k Isusu, vjerojatno ne samo zato što je bila gužva oko Isusa, nego, i jer se nisu mogli suočiti s njime oči u oči, pa, kako to redovito i biva u narušenim bliskim odnosima, sve se čini izokola, preko posrednika.
Mnogi od nas zaobilaze ili ublažavaju oštrinu ovih Isusovih riječi. Nespojivo im je da Isus, krotka i ponizna srca, uvijek biti blag i poslušan, tako reagira, osobito prema majci koja je nekim vjernicima čak „više“ od Isusa. Isus, međutim, nastupa rezolutno, kaže: moji najbliži su oni koji vrše Božju volju. On ne vrši volju majke i rodbine, nego Božju volju. Sjetimo se i događaja nalaska u Hramu: Što ste me tražili, pita Isus zabrinutu majku. Nije riječ o bilo kojoj vrsti neprilagođenosti, ili raskida s bližnjima, nego o temeljno novom odnosu s Bogom. Isus prelazi kućni prag i krvne granice, razvrgava svaki oblik nepotizma, i onaj duhovni, i zasniva novu obitelj, novu zajednicu ljudi ne na osnovi biologije i veza, nego na daleko težem kriteriju: na izvršavanju Očeve volje.
Treba li vjernicima a pogotovo nama redovnicima govoriti da naš poziv nadilazi rodbinske, zavičajne i narodne odnose; riječi koje nam i naši bližnji upućuju a nisu u skladu s evanđeljem? Zar to nije pokretalo i utemeljiteljicu Franzisku da osnuje družbu i sa sestrama dođe čak u Sarajevo? Koliko u toj misionarskoj avanturi ima poslušnosti rodbini, ljudima, a koliko volji Božjoj. Čovjek, naravno, svoju vjeru stječe redovito u obitelji, među svojima, i treba im biti zahvalan, ali je duhovno zajedništvo u Božjoj riječi veće od svih porodičnih i prijateljskih veza. Poslanje je važnije od krvnih veza.
U obiteljima i zajednicama često određujemo (naređujemo) kako će se tko ponašati. Ljutimo se ako drugi ne slušaju, ne mijenjaju se kako mi mislimo da trebaju. Ima kupovanja, duhovnog ucjenjivanja i terora jednih nad drugima. S nekima se previše familijariziramo, da nas taj odnos zaslijepi, teret nam je, čak vodi na stranputicu, a tobože iz ljubavi. Slično može biti i neprirodan odnos uz poglavare i vlast. Ima roditelja, braće i sestara, poglavara koji svoju sebičnu volju, svoje hirove naturaju bližnjima čak pod maskom Božje volje. Neki, s druge strane, rade sve po svome. Ni na koga se ne obaziru. Znaju to biti i jogunasti sveci i divlji nesveci. U središtu nije sveta samovolja i sebičnost individualizma, nego izvršavanje volje Božje, a u njoj je uvijek prvo služenje drugima, a ne vlastiti komoditet.
Da se ne bismo zapetljali u naše rasprave oko naših odnosa, a znamo se otrovati odnosima, čini mi se važnim istaknuti nešto što vi već sve znate, ali bih naglasio da se i u sadašnjim, dosta složenim vremenima, umora, nejasnoća, krize zvanja, nesnalaženjima, obnovljenom snagom vratimo našem temelju – izvršavanju Božje volje i to kroz ono što vas kao sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi označuje i određuje:
- Vi se zovete Kćeri Božje ljubavi; naglašavate da smo mi ljudi rođeni iz Božje ljubavi. Nije li u tom prvom vašem zadatku da u svim odnosima polazimo odatle da Bog ljubi ljude, da smo svi sinovi i kćeri, njegova djeca? Nije li u ovom svijetu u kojem se ljudi isključuju, najgora su isključivanja vjernika, potrebno je svjedočiti Božju ljubav? Ako su u vrijeme utemeljiteljice posebne ljubavi bile potrebne siromašne djevojke, neka se to sada proširi na sve one koje naše zajednice, vjernici, isključuju: stranci, migranti, protivnici, neprijatelji. Ako i ne možemo nešto pomoći, ne dopustimo da se prema Božjoj djeci govori ružno. Zar Isus – Srce Isusovo, kojega štujete nije za njih, zar u njegovu Srcu nema mjesta za njih?
- Vi kao svoj raspoznajni znak nosite križ Svetoga Trojstva, kao najviše istine naše vjere. Jednostavno kazano, tu je na simboličan način pokazan svijet i Božje djelovanje u svijetu: osobe Trojstva koje se daruju samozatajno. No, time što nosimo križ i simbol Trojstva, treba nam svima biti na pameti da Bog nije naš posjed, da njegova volja nije naša volja, da Bog ostaje tajna, pa mi trebamo biti ponizni i skromni jer smo nositelji svetinje, svjedoci Tajne koja nas nadilazi. Zatajna duhovnost je istinita.
- U vašoj se Družbi za Blaženu Djevicu Mariju kaže da je Divna, triput divna. Mislim da nije stvar samo u tome da se divite Mariji, da je odano štujete, nego da njezinim primjerom i zagovorom budete žene čiste, lijepe duše, bez varanja, laganja, bez namještenosti i kiča; žene koje hode po divnoj zemlji, a ne po šarenim i iluzornim nebesima, daleko od ljudi; da prirodnošću i ljepotom naviještate Boga; pogotovo da u Crkvi budete zaštitnice ljepote, ženske ljepote, od koje mnogi muškarci imaju straha, i nasilu je osvajaju; da ne dopustite da klerikaliziranje žena, da sve pretvore u služinčad i sredstva bilo čijeg koristoljublja.
- Nimalo nije nebitno to što se vodite pravilom velikog teologa Augustina. On je svoju vjeru obrazlagao razumom, ne nasilno i fanatično. Osnutak vaše družbe vezan je za školstvo, za humaniziranje čovjeka kroz stjecanje znanja, za radost poučavanja, prenošenja kulture na djecu i mlade. Augustin je među prvima napisao katehetski udžbenik, katekizam i naslovio ga De catechisandis rudibus, o katehiziranju grubih, oporih, tvrdih, neukih. Ono što je za nas i vas danas važno jest da se iznova počne da ne obescjenjujemo nego poštujemo znanje, studij, školu, teologiju. Naravno, nismo svi za školu, ali tko prezire mudrost i znanje, on je manipulator. On i znanje i neznanje ne shvaća kao služenje, nego kao sredstvo moći, varanja i vladanja.
- U vašoj Družbi štujete posebno sv. Josipa, za kojeg Pismo kaže da je bio pravedan, radin i brižan čovjek. Ne zna se što je od toga danas, a vjerojatno uvijek važno. Biti pravedan, jer pravednost je temelj odnosa i skladnoga života u zajednicama. Nije nužno da se moramo intimizirati, „ljubiti“, nego je presudno biti pravedan. Zatim rad – potvrda poziva. Strašno je biti lijen, teret drugima. Rad nije tlaka, nego radosno služenje, darivanje bližnjima. I briga, briga je izlazak iz sebe iz svoga svijeta, iz one prirodne sebičnosti u zanimanje za bližnjega i za zajednicu. Potrebni su brižni ljudi koji vide drugoga kako mu je, znaju se staviti u njegovu kožu. Za brižna čovjeka nije zajednica sredstvo njegove promocije, skrivena niša uživanja, nego prostor izgradnje boljih odnosa; čitave zajednice u evanđeoskom poslanju u ovom društvu i svijetu.
Molimo Gospodina da nas učini osobama poslanja da vršimo njegovu volju, bez bolesnih ili koristoljubivih rodbinskih veza; da nas učini svjedocima ljubavi prema isključenima i neprijateljima, da stalno imamo na umu kako smo grešni i nedostatni navjestitelji skrovitoga Boga, da poput Marije prenosimo ljepotu u Crkvi i društvu, da smo otvoreni učenju, odgajamo sebe i druge u duhovnom rastu; da pravedno i brižno radimo.
