Povijest Crkve treba voljeti i proučavati kao majku, takvu kakva ona jest. Tu povijest, često vođenu “problematičnim imenima”, valja ispričati bez zaborava, propusta i pojednostavljivanja, kako ne bismo popustili utjecajima “ideologija različitih boja”, koje su u stanju uništiti sve što je drugačije. Misli su to pape Franje koji je danas, 21. studenoga 2024., objavio pismo o obnovi studija povijesti Crkve, kako bi svećenicima pomogao bolje tumačiti društvenu stvarnost, posebno u pogledu izobrazbe novih svećenika i pastoralnih djelatnika. Papa se nada da kroz to proučavanje – jer riječ je o studiju, a ne “brbljanju” ili “sažecima na internetu” – možemo doći do hrabrih i dinamičnih odluka koje će, poduprte istraživanjem, spoznajama i dijeljenjem, odgovoriti na paralizirajuće refrene kulturnog konzumerizma.
Njegujte vezu s prethodnim generacijama
Iako priznaje pozornost koju svećenici posvećuju proučavanju povijesti Crkve, papa Franjo započinje pismo potičući na njegovanje kod mladih studenata teologije prave povijesne osjetljivosti. Odnosno, jasnoga poznavanja povijesne dimenzije ljudskog bića.
Nitko ne može doista znati tko je i što namjerava biti sutra, bez njegovanja veze koja ih povezuje s generacijama koje mu prethode.
Etička odgovornost, dijeljenje i solidarnost
Studij – kako ga vidi Papa – održava živim plamen kolektivne savjesti, odvajajući se od osobnih sjećanja povezanih s vlastitim interesom ili emocijama, bez stvarne veze s ljudskom i crkvenom zajednicom u kojoj živimo.
Stoga je moguće tkati odnos sa stvarnošću koji poziva na etičku odgovornost, dijeljenje i solidarnost.
Crkva, majka koju treba voljeti takvu kakva jest
Papa Franjo potom citira jednoga francuskog teologa koji kaže da nas proučavanje povijesti štiti od ekleziološkog monofizitizma, odnosno od “previše anđeoske” vizije Crkve koja zanemaruje njezine mrlje i bore.
Crkvu, kao i majku, treba voljeti takvu kakva jest, inače je ne volimo uopće ili volimo samo duh svoje mašte.
Ona uči na svojim pogreškama i prepoznaje se i u mračnim trenucima, liječeći vlastite rane i rane svijeta u kojemu živi.
Ideologije koje uništavaju one koji su drugačiji
Već je u postsinodskoj apostolskoj pobudnici Christus vivit sadržan poticaj da se ne pouzdajemo u one koji predlažu “ignoriranje” prošlosti i koji ne cijene iskustvo starijih.
Takvim je osobama potrebno da budete prazni, iskorijenjeni, nepovjerljivi prema svemu, kako biste se pouzdali samo u njihova obećanja i podredili njihovim planovima. Tako funkcioniraju ideologije različitih boja koje uništavaju (ili dekonstruiraju) sve što je drugačije i na taj način mogu dominirati bez protivljenja.
Opasnost od ad hoc sjećanja
Ključ za čitanje sadašnjosti je ‘dijakronija’, koja odbija izjednačavanje na ‘sinkroniji’. Ta je perspektiva – primjećuje Papa – hitna kako bismo se suprotstavili brisanju prošlosti i povijesti ili pristranom povijesnom pripovijedanju. Problem postaje još ozbiljniji ako razmišljamo o pažljivo i potajno unaprijed pripremljenim pričama koje služe za izgradnju ad hoc sjećanja, sjećanja na identitet i isključujuća sjećanja.
Sud povjeren isključivo društvenim mrežama
Međutim, proučavanje stvarnosti, prošle ili sadašnje, ne smije se prepustiti naivnim i opasnim pojednostavljenjima. Ako se prosudba o “užasnim trenucima” i “vrlo mračnim ljudima” određuje putem medija, društvenih mreža ili samo putem političkog interesa, uvijek smo izloženi iracionalnom poticaju ljutnje ili emocija.
Na kraju, kako se kaže, “nešto izvan konteksta služi samo kao izgovor”.
Povijest Crkve, između istine i “problematičnih” imena
Papa Franjo potom spominje Isusovo rodoslovlje, ispripovijedano u Evanđelju po Mateju, sastavljeno od istinite povijesti, gdje ima nekih imena koja su u najmanju ruku problematična. Isto tako, Crkva ne zanemaruje činjenicu da među njezinim članovima, klericima i laicima, nije nedostajalo onih koji nisu bili vjerni Duhu Božjemu.
Kakav god sud o tim nedostacima dala povijest, moramo ih biti svjesni i protiv njih se snažno boriti, kako ne bi štetili širenju evanđelja.
Sjećati se kako bismo išli naprijed
Papa potom potiče da ne pozivamo ljude da zaborave. Događaji kao što su holokaust, atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija, te brojne druge pošasti tjeraju nas da se sramimo što smo ljudi. Sjećanja su to koja treba prizivati bez anestezije, bez pada u iskušenje da ih se odbaci riječima: “mnogo je vremena prošlo” i “trebamo gledati naprijed”.
Bez sjećanja nikada ne idemo naprijed, ne možemo rasti bez cjelovitoga i svijetloga sjećanja.
Zanos i uključenost u proučavanje
Proučavanje povijesti Crkve – primjećuje potom Sveti Otac – ne smije se ograničiti na samo kronološki pristup ili na opći redukcionizam nesposoban za dijalog sa živom stvarnošću. Papa Franjo također ističe važnost odgoja učenika da ispravno traže izvore, da učenje pretvore u “zanos i uključenost”. Potrebno je svjedočiti o onima koji kroz povijest nisu mogli dati da se čuje njihov glas. Među njima, Papa potiče da se otkriju iskustva mučeništva.
Upravo kada Crkva nije trijumfirala u očima svijeta, tada je postigla svoju najveću ljepotu.
Važna zadaća
Govorimo o studiju, a ne o brbljanju, površnom čitanju, ili rezanju i lijepljenju sažetaka s interneta. On je potreban kako bismo si postavljali pitanja usmjerena na pronalaženje smisla života bez ponovnoga padanja u „banalnost“.
To je vaša važna zadaća: odgovoriti na paralizirajuće refrene kulturnog konzumerizma dinamičnim i snažnim odlukama, istraživanjem, znanjem i dijeljenjem.
(kta/rv)
