Čitanja za dvadeset i osmu nedjelju kroz godinu
Danas, nakon što je Isus svojim učenicima ispričao prispodobu o molitvi, postavlja jedno od najneugodnijih pitanja koje mu je ikada sišlo s usana. Što je bilo?
Evanđelje (Pročitaj Lk 18,1-8)
Dok je Isus nastavljao svoje putovanje prema Jeruzalemu i ispunjenju svoje zemaljske misije, sveti Luka nam govori da je želio da njegovi učenici shvate “nužnost da uvijek mole bez umora”. Parabola govori o “nepoštenom sucu”, koji se “niti je bojao Boga niti je poštivao ijedno ljudsko biće”. Kao primjer njegovog nepoštenja, sudac je odbio donijeti pravednu odluku za udovicu protiv njezina protivnika. Sučeva ravnodušnost prema udovičinoj nevolji bila je kršenje židovskog zakona (vidi Pnz 27,19). To ga je učinilo “nepoštenim”. Naposljetku, međutim, sudac shvaća da je u njegovom najboljem interesu da donese odluku, jer mu udovičina uporna ustrajnost neće dati odmora, a mogla bi mu čak i naštetiti. Isus kaže: “Pazite što govori nepošteni sudac.” Poanta prispodobe, dakle, nije toliko udovičina ustrajnost koliko usporedba između suca i Boga. Ako čak i nepravedni sudac učini pravu stvar usprkos takvoj ustrajnosti, koliko će više Bog, savršeno pravedan Sudac cijelog svemira, “osigurati prava Svojih odabranih koji Ga zazivaju dan i noć?” (Vidi također Lk 11:13) Isus kaže da im Bog neće “sporo odgovoriti… On će se pobrinuti da pravda za njih bude brzo izvršena.” Sada dolaze pitanja.
Prvo pitanje bi trebalo biti naše: Ako će Bog odgovoriti na naše vapaje za pravdom (nagrada za dobrotu, kazna za zlo) “brzo”, zašto je sveti Luka opisao ovu prispodobu kao “nužnost da se uvijek molimo bez umora?” ” Zašto bi nam trebala velika ustrajnost udovice ako nam Bog neće “sporo odgovoriti”? Ako je Bog pravedniji od nepoštenog suca, zašto bismo se morali moliti i čekati Njegov odgovor? Zašto to ne vidimo odmah?
Drugo pitanje je ono koje postavlja Isus, a ono zapravo odgovara na naše: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ To je pitanje koje zadire duboko u misterij vremena, ali iu naše vlastite duše. Ako stvarno imamo uši da to čujemo, prepoznat ćemo da se naš pojam “brzo” dramatično razlikuje od Božjeg. Postavljajući ovo pitanje, Isus nam govori da ne možemo odlučiti je li Bog uslišio naše molitve sve dok “Sin Čovječji ne dođe”, što znači Drugi Kristov dolazak. Ovo je ozbiljno važno znati, zar ne? Tek ćemo na kraju povijesti definitivno priznati da je Bog održao svako obećanje koje nam je ikada dao da će biti pravedan Otac pun ljubavi kakvim ga je Isus objavio. Zato moramo ustrajati u našim molitvama. Kad se vrati, Isus će tražiti onu vrstu vjere koja nikada nije sumnjala u Božju dobrotu i vjernost da nas čuje, bez obzira koliko mu vremena treba da to dokaže. Iz tog razloga ispovijedamo “otajstvo vjere” tijekom mise. Uvijek iznova priznajemo da je naša priča koja se odvija: Isus je umro i uskrsnuo – i ponovno će doći. Do tog Povratka je uvijek prerano za zaključak da Bog nije uslišio naše molitve za pravdu. Nije ni čudo što je Isus želio da se u njima ne umorimo. Nešto prekrasno je pred nama kada ljudska povijest završi. Možemo li zadržati vjeru?
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da rastem u pouzdanju da moje molitve uvijek dopiru do Božjeg sluha i pozivaju Njegovu ljubav.
Prvo čitanje (Pročitaj Izl 17,8-13)
Ova priča iz Izlaska daje nam živu sliku zašto je za nas “nužno” “uvijek moliti bez umora”, kako nam je rekao sveti Luka u Evanđelju. U bitci s Amalečanima na putu Izraelaca u Obećanu zemlju, Mojsije se popeo visoko na brdo kako bi tijekom borbe podigao “štap Božji”. Podsjetimo se da je ovaj štap bio ono što je Mojsiju omogućilo da učini mnoga čuda u Egiptu, pa čak i da razdvoji Crveno more. Bio je to znak Božje prisutnosti i moći. Mojsije se, naravno, umorio dok je bitka bjesnila. Međutim, kad god bi spustio štap, bitka bi krenula protiv Izraelaca. Dakle, Aron i Hur su mu “stavili stijenu na mjesto da sjedne … i podupirali su mu ruke, jednu s jedne, a drugu s druge strane, tako da su mu ruke ostale mirne.” Njihova ustrajnost u javnom vjerovanju ishoda bitke Božjoj snazi, a ne vlastitoj, značila je da su neprijatelji Izraela bili “pokošeni”.
Ovdje imamo predsliku pobjede Križa nad svim Božjim neprijateljima. Mojsije je sigurno držao štap u vodoravnom položaju, ako su Aron i Hur svaki držali po jednu ruku. To bi stvorilo obris križa na vrhu tog brda. Sve dok je bio visok i vidljiv, sve je išlo dobro. Ako je zbog umora bila spuštena, nevolja je svladala Božji narod. Tako je i kod nas. Dok se probijamo kroz povijest prema Kristovom povratku, samo će nas križ održati jakima, sigurnima i punima nade. Pobjeda za kojom čeznemo već je izvojevana. Moramo samo sačuvati vjeru, kao što nam je Isus rekao.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da zadržim pogled na križu kad bitke bjesne izvana i iznutra. Ti si moja jedina, najbolja nada.
Psalam (Pročitaj Ps 121,1-8)
Ako danas razmišljamo o potrebi da ustrajemo u svojim molitvama, uvjereni da naše pouzdanje u Božju dobrotu neće biti iznevjereno, poželjet ćemo s guštom pjevati ovaj psalam: “Naša pomoć je od Gospodina koji je stvorio nebo i zemlju.” Pogledajte kako nas psalmist uvjerava u Božju stalnu pozornost punu ljubavi prema svakoj našoj potrebi: “Gospodin je tvoj čuvar; Gospodin je tvoj hlad; On je kraj tebe s tvoje desne strane.” Kada nas poteškoće pritisnu, a naše molitve kao da nailaze na gluhe uši, trebamo se podsjetiti “Gospodin će čuvati tvoj dolazak i odlazak, sada i zauvijek.” Ako ovaj psalam postane stalna pjesma u našim srcima, Isus će nas naći pune vjere kada ga vidimo licem u lice.
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 2 Tim 3,14-4,2)
Sveti Pavao, u svom pismu ohrabrenja svetom Timoteju, potiče ga upravo na ono što je Isus poticao svoje učenike u Evanđelju: “Ostani vjeran onome što si naučio i što si vjerovao.” Sveti Pavao ga podsjeća da ga je Sveto pismo, koje je “poznavao od djetinjstva,” poučavalo pričama o vjeri u Božja obećanja spasenja koja su se sva ispunila u Prvom Kristovom dolasku, iako su za to bile potrebne tisuće godina. Pogledajte kako sveti Pavao koristi Drugi Isusov dolazak “u Njegovoj kraljevskoj moći” (i ne znamo koliko će to trajati) kao motivaciju za “naviještanje Riječi; budi uporan, bilo zgodno ili nezgodno.” Sveti Timotej, kao biskup Crkve u Efezu, trebao je ispuniti svoje zvanje u uvjerenju da Isus, kroz svoju Crkvu, pobjeđuje u bitci koja se mora voditi dok se sve ne ispuni. Crkva, poput Arona i Hura u našem Prvom čitanju, mora pomoći da se križ drži visoko podignutim. Ova će nas istina spriječiti da se umorimo. Održava vjeru živom do Isusova slavnog Povratka. Neće se razočarati kada dođe.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, izgradi svoju Crkvu da se ne umorimo činiti ono što si od nas tražio dok nam se Ti ne vratiš.
