Glavni kijevsko-halički nadbiskup Svjatoslav Ševčuk za izdanje lista “L`Osservatore Romano” od 20. studenoga progovorio je o boli, ali i nadi na tisućiti dan dana rata koji je zahvatio Ukrajinu. U nastavku u cijelosti donosimo prijevod razgovora, preuzet od Informativne katoličke agencije:
Vaše Blaženstvo, kakvi osjećaji prevladavaju među ljudima u Ukrajini nakon tisuću dana rata velikih razmjera, čak i s obzirom na ruske napade od prošloga tjedna?
Govorimo li o osjećajima, s jedne strane raste duboki osjećaj boli jer svakim danom moramo vidjeti svojim očima strašno lice smrti, uništenja. S druge strane, prevladava krepost, sposobnost nade, jer bez nade danas je nemoguće nastaviti živjeti u Ukrajini.
Mnogi Ukrajinci kažu da ih je rat promijenio. Kakve preobrazbe, po Vašem mišljenju, doživljava Crkva u Ukrajini? I što se od ovog iskustva može podijeliti s katolicima diljem svijeta?
Kad je izbio rat i kad smo se odjednom našli pod bombama, doživjeli smo duboki šok: narušeni su međuljudski odnosi, uništeno je sve što smo do tada znali i doživjeli. To je izazvalo obnovu odnosa, prije svega sa samima sobom. Taj je preokret uzrokovao i još jedan fenomen: gubljenje i ponovno otkrivanje odnosa s Bogom. Kad doživite bombardiranje, vidite kako vam se kuća trese, kao da ste u duhovnoj noći i dođe vam da vičete: “Gospodine, gdje si? Zašto si me ostavio?”, kao Isus na križu. Ali onda taj Bog, koji se na trenutak činio kao da je postao zamračen, postaje prisutan i Crkva svjedoči fenomenu dubokog obraćenja. To je smisao duhovnog i crkvenog života: izgubiti se i naći se u drugom svijetu, u društvu, u drugoj zemlji.
Božji najdragocjeniji dar je život. U Ukrajini mnoge obitelji oplakuju gubitak svojih voljenih koji su pali na fronti ili poginuli u bombardiranju. Kako Crkva još uvijek pomaže ljudima voljeti i štititi život?
Uronjeni u ocean boli, važno je biti prisutan čak i ako ne možemo ništa reći. Molimo “šuti, ali pored nas, ne ostavljaj nas same”. Prisutnost Crkve je sakrament koji čini vidljivom stvarnu prisutnost Gospodina među njegovim narodom. Zatim, snaga riječi koja donosi Božju snagu, život, nadu, sposobnost obnove ljudskih i duhovnih sredstava. Riječ evanđelja je život.
Koji je izvor nade da može doći do pravednog i trajnog mira?
Nalazi se u nama. Dali su nam tri dana, a sada govorimo o tisućitom danu besmislenog, bogohulnog, svetogrdnog rata. Vidjeli smo da upravo u nama šiklja izvor otpora, otpornosti, nade, a on postaje i politički, vojni i diplomatski problem. Izvor nade, iskra života koju napadač želi uništiti. U Ukrajini danas doživljavamo nešto što nadilazi granice jednoga naroda, čak i jedne Crkve. Otkriva se autentično lice čovječanstva i onaj tko ga zna prepoznati shvatit će da Ukrajina danas nije problem nego dio rješenja.
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.
