U srijedu, 20. studenog 2024. u jutarnjim satima je u Zagrebu, u 86. godini života, preminuo znameniti hrvatski arhitekt Ivan Franić. Njegov život obilježila je bogata karijera, tijekom koje je oblikovao brojne značajne građevine i ostavio dubok trag u hrvatskoj arhitekturi. Stručnoj ali i crkvenoj javnosti u Bosni i Hercegovini posebno je poznat po svom projektu mostarske katedrale kojeg je izradio u suradnji sa suprugom Hildegard Auf-Franić. Rođen je u Zagrebu 1939., gdje 1957. završava gimnaziju, a 1963. diplomira na Arhitektonskom fakultetu. Bio je projektant u Inženjersko-projektnom zavodu (1964.–70.) i „Industroprojektu“ (1970.–73.) pa viši samostalni istraživač u Institutu građevinarstva Hrvatske (1973.–77.), potom je radio u Udruženoj samoupravnoj interesnoj zajednici (USIZ) stanovanja u Zagrebu (1977.–83.). Od 1983. do 1987. bio je direktor inženjeringa „Industrogradnje“, a potom je vodio projektnu tvrtku „Plan“ u Zagrebu. Jedan je od idejnih začetnika i osnivača Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu (1999.) te njezin prvi predsjednik.
Franić je bio jedan od šest pozvanih arhitekata, od kojih je petero predalo svoje radove, na pozivnom natječaju kojeg je za projektiranje nove katedrale raspisala Mostarsko-duvanjska biskupija sukladno urbanističko-tehničkim uvjetima koje uz mnoštvo otezanja i podmetanja izdale tadašnje općinske vlasti u Mostaru, nakon višedesetljetnih nastojanja biskupa dr. Petra Čule. Rad bračnog para Franić ocijenjen je kao najbolji. Prema zamisli arhitekata, crkva je građena u obliku biblijskoga šatora, iznad kojega su trebala biti dva Stara mosta koja se sredinom križaju tvoreći jedan veliki križ, što komunistički vlastodršci ipak nisu prihvatili. Tako je katedrala, umjesto predviđenih 38 metara visine, morala biti niža za deset metara.
O tomu iz pera mons. Anđelka Babića, prvog katedralnog župnika donosimo: Pošto je ocjenjivačko tijelo preporučilo investitoru natječajni rad pod šifrom E, za koji sad znamo da je djelo dipl. ing. arh. Ivana Franića mada je stvar morala ići pred stručnjake Urbanističkog Zavoda Općine. Kad su u tom Zavodu vidjeli izvještaj ocjenjivačkog suda u kome je bio i njihov predstavnik dipl. ing. Džihad Pašić, koji je skupa s ostalim članovima suda donio mišljenje da se prihvati plan-idejni projekt ing. Franića i zapisnik o tom bez protivljenja potpisao, uhvatilo ih je, izgleda, neraspoloženje. Tamo su za to organizirali neku vrstu Super-jury-a. Svi su izgledi da je taj super-jury ubrzo donio svoj zaključak, ali održavane su duge sjednice da se tom zaključku dadne obrazloženje i oblik. Projekt je na tom Zavodu odmah odbačen, a poslije dugih dogovaranja tome odbijanju dato je objašnjenje, koje se da sažeti u dvije riječi objekt “previše strši”. Podsjetimo se kako je taj Zavod prije izrade projekata postavio Biskupiji i arhitektima svoje “arhitektonske uslove” da toranj ne bude naglašen. Drugim riječima, taj vjerski objekt ne smije svojom pojavom uznemirivati ljude drugog mišljenja. U izabranom projektu autor se držao te urbanističke upute i tornja uopće nije predvidio, ali je mostarskim urbanistima i takav njegov projekt ulijevao strah da “previše strši”. Izgleda da su urbanisti vjeru shvatili kao rivalsku instituciju konkurenta. Odbacili su mostove iznad katedrale i zatražili da se objekt snizi za 12 metara. Visini katedrale dovodilo se u vezu s partizanskim grobljem. Došao je u Mostar ing. Bogdanović koji ga je projektirao i bio je mišljenja da katedrala 32 m visoka neće groblju smetati. Ništa nije pomoglo. Dakle, tamo je projekt odbijen, ali Urbanistički Zavod ostavlja mogućnost da se projekt temeljito preradi, a prerada bi se sastojala uglavnom u tom da se visina objekta snizi za 12 metara. Eto za Biskupije opet nove nevolje. U ljutoj muci pristala je na nepodesnu lokaciju, a sad više skoro uzmicanja nema. U ljutoj nevolji mora pristati i takvo sakaćenje objekta. Ali ostaje pitanje da li će autor na to pristati? A izabrati neki drugi projekt od pet predloženih, znači izložiti se riziku da taj projekt doživi na Urbanističkom Zavodu sudbinu prvoga projekta. Biskupija je bila i do sada navikla na iznenađenja koja su stizala iz Urbanističkog zavoda, ali ovo je bilo jedno od najvećih, jer se mislilo da više iznenađenja neće biti. No, kad se zaprepaštenje na Biskupiji sleglo i pošto su se misli počele prilagođavati novonastaloj stvarnosti, odlučiše predložiti ing. Franiću da svoj projekt preradi i prilagodi novim zahtjevima Urbanističkog Zavoda. Objekt će izgubiti svoju visinu, utonut će u okoliš, neće “previše stršiti”, u funkcionalnom pogledu možda neće znatniju štetu preradba donijeti, ali će objekt preinakom izgubio prvotnu poletnu misao autora, a grad će ovim potiskivanjem objekta k zemlji izgubiti jedan lijepi arhitektonski ukras za sadašnjost i za budućnost. No, sada su sva razmišljanja o tom izlišna. Moralo se prihvatiti ono što se daje. Ing. Franić izvršio preradu svoga projekta i napravio, kako bi se reklo – njegovo drugo, umanjeno izdanje. Drugim riječima snizio ga za 12 metara, kako su tražili iz Urbanističkog Zavoda, kojemu je poslan tako prerađeni projekt i ponovo zatražena njegova suglasnost i građevna dozvola. Bilo je to 18. XII. 1972.
Povjesničarka umjetnosti Ana Mikulić (“Katedrala Marije Majke Crkve u Mostaru”. Bosna Franciscana 43:235-270.) o projektu Ivana i Hildegard Franić navodi: Prvotni projekt vodio se idejom da se mostarski katolici okupljaju u Božjem šatoru smještenom ispod mosta. Crkva – građevina u sebi je uvijek nosila određeni znak. Taj znak morao je biti prepoznatljiv, čitljiv i jasan, ona svojim oblikom, smještajem i uresima mora govoriti, upozoravati i pozivati. Jasno je da sa zabranom gradnje zvonika postaje teško ostvariti crkveni govor i poziv. A kada tomu pridodamo i zabranu ostalih vanjskih obilježja koje bi jedna katedrala u sebi trebala imati, onda shvaćamo koliko je težak bio zadatak arhitekata. Bez obzira na sva ograničenja, arhitekti su pronašli jedan prilično uspješan način postavljajući starozavjetni šator i okupljajući vjernike pod njim. Joseph Ratzinger govori o neprekinutosti odnosa kršćanske Božje kuće sa židovskom sinagogom, koja osim što je bila mjesto pouke, uvijek je bila i mjesto usmjereno prema Božjoj nazočnosti.Budući da se sinagoga razvila iz ideje starozavjetnog šatora, koji je bio mjesto molitve i žrtve Bogu, onda je i jasna poveznica između šatora i crkve.
Nakon konačnog definiranja projekta, Zavod za urbanizam Skupštine općine Mostar 26. ožujka 1973. izdao je rješenje o urbanističkoj suglasnosti na idejni projekt nove katedrale, a poslije potpisivanja drugih suglasnosti i prikupljanja potrebnih dokumenata, općinske su vlasti 22. travnja 1974. Biskupiji izdale i formalnu građevinsku dozvolu za izgradnju katedrale i pripadna uredsko-stambenoga dijela.
I tijekom izgradnje koja je zbog neodgovarajuće lokacije bila vrlo spora i zahtjevna, Franić je više puta dolazio u Mostar i u suradnji s biskupom-koadjutorom Pavlom Žanićem i tajnikom Biskupije don Markom Perićem pomagao pri rješavanju problema koji su se pojavljivali na gradilištu, a bio je nazočan i posebno pozdravljen na svečanosti posvete katedrale Marije Majke Crkve i Kraljice Svijeta, koju je na svetkovinu Uzvišenja Sv Križa, 14. rujna 1980. posvetio prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper.
Ivan Franić bio je ne samo vrhunski arhitekt, već i inovator i lider u arhitektonskoj zajednici. Njegov sin, Tin Sven Franić, nastavlja obiteljsku tradiciju, također se baveći arhitekturom. Smrću Ivana Franića, Hrvatska je izgubila istaknutog arhitekta čiji će se rad i vizija pamtiti generacijama koje dolaze. Svojim projektima oblikovao je ne samo gradove, već i identitet prostora, ostavljajući iza sebe trajnu ostavštinu. (kta/d.v.)
